Ana i Otto Raffai
U nedjelju smo pratili euharistijsko slavlje/misu u televizijskom prijenosu iz hodočasničkog svetišta u Ludbregu. Pred tri tjedna, 25. kolovoza smo svjedočili komemoraciji žrtava u Gruborima, žrtvama zločina nad srpskim stanovništvom kojoj je prvi put nakon rata prisustvovao i hrvatski predsjednik te ministar branitelja.
Na najvišoj političkoj razini predstavnici hrvatske vlasti poklonili su se žrtvama zločina koje je počinila hrvatska strana, dakle ona za koju su kao njeni predstavnici odgovorni. Svojim sudjelovanjem u komemoraciji dali su važan pomirbeni znak, ovaj simboličan čin ujedno je putokaz, u kojem smjeru treba kretati politika i svako drugo javno djelovanje koje zavređuje pridjev miroljubivo.
Nedvojbeno je zločin u Gruborima čin osvete. Pokazatelji za takav sud su jasni: a) ubijeno je šest staraca, b) daleko od bojišnice i ni u kojem drugom smislu nemaju veze s obranom. Konačno, c) nitko i ništa nije u toj akciji opljačkano.
Osveta je po definiciji ”radnja protiv jedne ili više osoba (od strane jedne osobe ili grupe) s namjernim negativnim djelovanje kao reakcija na pretrpljenu (stvarnu ili pretpostavljenu) nepravdu”. Dok pravda ima kao cilj ispraviti pogrešku nepravde, osveta je odmazda koja teži samo tome da ”izravna račune”.
Na drugi način rečeno: osveta je nesretan/neuspješan odgovor na nepravdu. Hrvatski državni predstavnici su s pravom izrazili počast žrtvama u Gruborima. Ali jesu li jasno osudili osvetu? Jesmo li mi kao javnost jasno osudili osvetu?
Demitologizacija domovine koja je ljudska tvorevina i zato nikako ne može biti vječna i detabuiziranje patriotizma kao da bi bilo koje djelovanje u ime rodoljublja bilo samim time i bezgrešno, oslobađa mirotvorne kapacitete pojedinaca i cijele zajednice
Tiče nas se to, jer Grubori nisu jedino mjesto na kojem je počinjena ratna osveta koja se nije prepoznala u vlastitom nacionalnom korpusu kao nedopustiva odmazda. Osveta je jasno kažnjiva u ratnom pravu, s pravom jer ona ne nosi nikome nikakvu korist. Pa ni onima koji račune izravnavaju.
Ovdje dakle dižemo glas protiv svake osvete, ne samo one u Gruborima, nego i na svim stranama u prošlom ratu. Osveta je u ovom posljednjem ratu bila prešutno odobravana metoda. Metoda, zato što se isti scenarij ponavljao. Prešutno odobravana zato što počinitelji, premda poznati, nisu kažnjeni.
Tako da kritika ne ide samo direktnim počiniteljima, nego sustavu koji ih štiti. Na štetu njih samih i na štetu cijelog društva jer djela osvete nastavljaju spiralu nasilja i legitimiraju nepravdu do danas.
Čak 25 godina nesankcionirana osveta visi nad ovim društvom kao stalna prijetnja miru jer izvor je napetosti/raskola u društvu. Još gore, izvor je pravne smušenosti i pravne nesigurnosti. Prepreka je jasnom uvidu koje vrijednosti jačaju društvo i njegove članove u traganju da što nepristranije prepoznaju što je istina i što je pravda.
Nikakvo oslobođenje nije donijela osveta niti počiniteljima koje šutnja navodno štiti. I oni su zarobljeni, taoci čina za koji, možda neki od njih danas žale što su ga počinili.
No osveta je još jasnije religijski neprihvatljivo ponašanje. S kršćanskog stanovišta gledano, više puta je već u Starom zavjetu jasno rečeno da konačan sud pristaje samo Bogu. Prevedeno u naš kontekst: izravnavanje računa ne priliči nama ljudima, a pogotovo ne kada smo nepravdom razjareni.
Dok odvraćaju od osvete, i Stari i Novi zavjet neumorno ponavljaju: činite pravdu. Dakle na nama je, kao vjernicima da se odreknemo izravnavanja računa, a da se brinemo jesmo li pravedni, činimo li ono što je pravedno svakome. U Evanđelju dapače jasno stoji činimo li pravdu i neprijatelju. Ima primjera iz posljednjeg rata da je pravednost stvarna i ostvariva.
Jeste li čuli do sada da je netko u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj s pozicije predstavnika ove institucije jasno govorio protiv osvete u Domovinskom ratu, jasno osudio osvetu ”naših” nad neprijateljem, agresorom? Ne samo načelno, kao u važnom citatu riječi kardinala Kuharića s početka Domovinskog rata.
Koliko trebamo čekati političkih pomaka u procesu pomirenja, koliko simboličnih poteza državnih predstavnika, da bismo kao vjernici iskoraknuli i stali uz poruku pravednosti, protiv naših grijeha osvete u nedavnoj prošlosti?
Nedvojbeno je zločin u Gruborima čin osvete. Pokazatelji za takav sud su jasni: a) ubijeno je šest staraca, b) daleko od bojišnice i ni u kojem drugom smislu nemaju veze s obranom. Konačno, c) nitko i ništa nije u toj akciji opljačkano
Upravo čitanja s mise prošle nedjelje u Ludbregu na takvo pomirenje pozivaju. Najsnažnije o tome govori tekst drugog čitanja iz poslanice Efežanima: ”Vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj” (Ef 2,13).
Ako u Ludbregu častimo pomirbeni značaj Kristove žrtve, što sakramentalno označava njegova krv, onda se valja približiti, i to valjda s onima kojima smo bili daleko, daleko u neprijateljstvu. Vjera u kojoj hodočastimo u Ludbreg daje nam jamstvo da smo izmireni s Bogom koji ”po križu, ubija u sebi neprijateljstvo”.
Pomirenje koje slavimo postaje vidljivo u našem ponašanju, to je mir koji je ”mir vama daleko i mir onima blizu… tako dakle niste više tuđinci ni pridošlice” (Ef 2,17,19). Tako da nismo jedni drugima ni tuđinci, da ne gledamo na druge kao na one koji su pridošlice, što znači manje vrijedni.
Za političko djelovanje vjernika ovaj tekst je važan temelj za političku promociju pomirenja. Ako se oslanja na vjeru da je u sebi Krist ubio neprijateljstvo, ne bi li bilo vrijeme da istu proba prakticirati prema neprijateljstvu koje još uvijek živi između Srba i Hrvata u Hrvatskoj.
Za taj korak ne treba nam više ni moraliziranje ni mit o vječnoj Hrvatskoj. A treba politika koja se oslobodila korzeta patetičnog patriotizma zato što upravo zbog tog korzeta ne umije biti stvarno solidarna i suosjećajna s najpotrebnijima.
Demitologizacija domovine koja je ljudska tvorevina i zato nikako ne može biti vječna i detabuiziranje patriotizma kao da bi bilo koje djelovanje u ime rodoljublja bilo samim time i bezgrešno, oslobađa mirotvorne kapacitete pojedinaca i cijele zajednice.
A nama vjernicima takvo oslobođenje pruža prilika da razumno i u vjeri (a ne praznovjerju) otvorimo oči i prepoznamo čudo pomirenja, a to znači iskustvom razumijemo tekst koji nas poziva da budemo sakrament, vidljivi znak nevidljive milosti, Božje blizine.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Zašto Katolička crkva nije prionula poslu pomirenja u Hrvatskoj?
- Nenasilje je svijetla točka naše katoličke tradicije
- Mi dišemo za tebe, George Floydu
- Zaneseni za dobro
- ”Za dom – Spremni” i privid miroljubivosti
- U koju je to tradiciju Isus uskrsnuo?
- Usporimo, za ljubav jedine nam planete Zemlje
- Dan žena: Hoćemo li se pridružiti njemačkim katolkinjama?
- Čija je briga u Crkvi izgradnja mira?
- Ima li Božića 2019. godine?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.