Vučko
Foto: Imrana Kapetanović
Teta Nejra, Mirzina mater, bila je raspuštenica. Ja nisam znao što to znači, ali tako su je zvale teta Džemila i teta Umija, koje su ponekad dolazile kod babe na kafu.
Znam da je Mirzi to smetalo i da bi se često tukao s drugom djecom iz komšiluka, jer su ga znali zadirkivati da je kopile i da se ne zna tko mu je babo.
Ja sam zato Mirzu uvijek tješio, iako smo se ponekad i mi znali potući oko nekog osobito lijepog porculanca ili rijetkog jednoperca, a Mirza bi mi nakon tuče uvijek snuždeno govorio: ”Lako je tebi, tebe je rodila baba!”
Kada bih ponekad odlazio kod Mirze igrati ”na slovo na slovo” ili satima s njim prebirati po kartonskoj kutiji od cipela, u kojoj su bili uredno i na broj složeni njegovi lijepi metalni autići, teta Nejra bi nas uvijek pogostila onim malim tetrapakom ”Dvojnog C” ili ”Pinga” s preklopnom slamčicom i ukusnim krem-keksima.
Uvijek bi ga donosila u sobu na onom lijepom okruglom pladnju i spuštala na pod između mene i Mirze, tik do naših nogu. (Kod tete Nejre smjelo se jesti po sobama, što meni baba nije dopuštala čak ni kada sam bio bolestan ili imao temperaturu.)
”Joj, teta Nejra”, znao sam joj se požaliti, ”vi ste prava kraljica! Da ja svojoj Mariji ovako prznim po kući, trajao bih koliko i ovaj Pingo!”
Teta Nejra nikada nije nosila grudnjak, pa se uvijek moglo lijepo nazrijeti kako joj sise bibkaju i skakuću ispod prozračnih cvjetnih pelerina i širokih pamučnih majica, kakve je ponekad znala odijevati i moja mama
Nisam to nikada Mirzi mogao priznati, ali najviše bih volio kada bi me teta Nejra zagladila po glavici i poljubila u tjeme, pripijajući moje lice na svoja prsa, tako da mi cijelo lice utone u dubokom mraku njezinih bujnih grudi, koje su uvijek mirisale ljepše i od najljepšeg cvijeća što sam ga mogao zamisliti ili omirisati.
Teta Nejra nikada nije nosila grudnjak, pa se uvijek moglo lijepo nazrijeti kako joj sise bibkaju i skakuću ispod prozračnih cvjetnih pelerina i širokih pamučnih majica, kakve je ponekad znala odijevati i moja mama.
Ja bih stoga uvijek smišljao što bih još mogao naručiti od tete Nejre, pa da mi ona to donese iz kuhinje, ali da nikako ne ispadnem odviše nepristojan i halapljiv.
Uvijek bih nakon Pinga tražio još po nekoliko dodatnih čaša vode (”Joj, što čovjek ožedni od tog soka!”), od kojih bi mi se uvijek pripišalo, a koje bi teta Nejra ipak strpljivo i poslušno donosila, jednu za drugom, prigibajući se pritom prema meni, tako da bih uvijek mogao krišom virnuti u njezin dekolte, a ona bi me redovito skontala i samo rukom pomilovala po obrazu, dobacujući:
”Ti si mi baš nešto ožednio, Tonči!”
”Jesam, teta Nejra, duše mi”, dodavao bih, ”…danas kod Marije bila sarma”.
Baba mi nije dopuštala često odlaziti po kućama, a ipak najmanje kod tete Nejre, jer su kod nje znali dolaziti – kako ih je moja baba nazivala – kosonje i rokeri, a ja bih tih dana bio beskrajno tužan bez fasunge soka i krem-keksa, kao i svega onoga što je dolazilo zajedno s tim, ali ipak najviše zato jer bi Mirzu teta Nejra odvodila na Bistrik, kod njegove nane Hasije, da ga ”pričuvaju”.
To sam mrzio i zato što bi onda, tih dana dok bi Mirza bio na čuvanju, teta Džemila i teta Umija češće dolazile kod babe na kafu, i ujutro i poslijepodne, pa sam ih znao čuti kako o teti Nejri govore sve same ružne stvari – kako je ona sramota za komšiluk, i kako se više ne zna ni k’o je svlači ni k’o je oblači, da se tamo kod nje svi čereče uz ono vrištanje od muzike, pa sve samo pojačavaju i pojačavaju, biva da ih komšiluk ne čuje dok tako stenju i dok se razvlače.
I još su se pitale zašto mi Marija i Hasan dopuštaju da hodam po zijanćerastim kućama i tamo se igram, a baba bi me znala odvaliti i kuhinjskom krpom ravno preko usta, ako bi me uhvatila kako ćulim uši i navirujem se iza kuhinjskoga štoka, ne bih li čuo i vidio još više. A nisam ni ovo čuo, majke mi!
Narednog proljeća, dok sam ja bio kod svojih roditelja i dok je još trajalo zimsko polugodište, Mirza je dobio brata Bokicu. Zapravo, teta Nejra mu je nadjenula ime Borko, ali su ga svi iz komšiluka zvali Bokica, jer je taj bio sitan, čupav i crnpurast, ama baš nimalo nalik na svoga brata Mirzu.
Kad sam tog ljeta opet došao kod bake i djeda ”na čuvanje”, Bokicu ti nisu gurali po Lenjinovoj u kolicima, kao svu drugu normalnu djecu, već ga je teta Nejra nagurala u nekakvu čohavu maramu, pa ga tako umotanog nosala privijenog na svoje grudi, baš kao da je, božemiprosti, neko živinče ili majmunče.
Sjećam se da bi Mirza bio danima ljut, jer bi teta Nejra naočigled balavurdije iz komšiluka izvadila najprvo jednu, a onda i drugu od svojih dviju lijepih sisa, da podoji maloga Borka na klupi u parkiću.
E, ja bih ti onda – hajvan, kakav sam i bio! – uvijek gurao one svoje klikere što dalje od roše, a sve bliže toj klupi (bezbeli, promašio!), pa bih uvijek škiljio i pogledavao prema teti Nejri, ne bih li slučajno uhvatio trenutak kad bi se Borko nadojio i ispustio sisu.
A jes’ i taj đavo bio halapljiv – ma to ti je bilo za ne vjerovati! Ama, nikako da popusti!
A jarac Mirza bi to nekako uvijek skontao i dolijetao do mene kao munja, odvaljivao mi kentaurske klempe i paklene čvoke, prijeteći se da će me zašiljiti nogom u Mošu Pijade ako mu ne prestanem zagledati mater, da nastavim igrati i da ne zajebavam.
Kada bih ponekad odlazio kod Mirze igrati ”na slovo na slovo” ili satima s njim prebirati po kartonskoj kutiji od cipela, u kojoj su bili uredno i na broj složeni njegovi lijepi metalni autići, teta Nejra bi nas uvijek pogostila onim malim tetrapakom ”Dvojnog C” ili ”Pinga” s preklopnom slamčicom i ukusnim krem-keksima
Ali otkako se pojavio taj nesretnik Bokica i prikopčao se na tetu Nejru, ja skoro da i nisam više odlazio kod Mirze, osim kada bi me tamo povela mama, pa bi ona i teta Nejra zajedno kahvenisale, ali nikako ne iz fildžana, kao baba Marija, teta Džemila i teta Umija, već iz onih velikih šalica s tanjurićima i slikom smeđeg zrna kafe, koje sam znao viđati po boljim sarajevskim slastičarnama.
Teta Nejra i moja mama uvijek bi razgovarale o bojama za kosu, šarenim bluzama i farmerkama, o Pimpeku, Bregi i Bebeku, o tome gdje su bile i što su radile, a onda bi se došaptavale, hihotale i smijale – ne znam ni o čemu, niti bih mogao naslutiti, ali očito su u tome uživale.
A Mirza i ja k’o u ”Balkanskom špijunu”: Ako nas se sjete, sjete se. Ako se ne sjete, nikom ništa!
Ja sam ti zato znao biti nestrpljiv i stalno bih pogledavao tamo prema kuhinji, valjda čekajući kad će više teta Nejra iznijeti taj sokić i krem-kekse, pa da je opet malo zirnem – samo za sebe, dok nema druge balavurdije.
Ali vidio sam ja da ti od toga nema ništa, kad moja mater rastegne priču, pa sam umiljato doviknuo teti Nejri kako sam jako žedan i kako bih rado popio čašu vode, ako ikako može i ako nije neki problem.
Teta Nejra je rekla da nije nikakav problem i da može, da se samo malo zapričala s Dijanom i da je zaboravila na mene, pa će odmah i sokić i keksić, a ako i nakon toga budem žedan, samo da zaiskam još vode, jer makar vode uvijek ima i ništa ne košta.
Ja sam se zadovoljno smijuljio, a Mirza me samo zagledao, sikćući kroz zube: ”Šta je, hajvanu, jel’ to kod vas svaki dan sarma!?”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ruka iz groba
- Vježbanje holokausta
- Kajin naš svagdašnji: naše mržnje i šovinizmi
- Cindap, ”kurbetina i ljubavnica”
- Zlo normalnosti
- Sajdžija Kemo
- Ako morate demontirati državu, nemojte demontirati i nadu
- Dobar je, bako, ajnpren i bez larda
- Profesor Balthazar i Petrićev utopijski poučak
- Ja još umijem i mogu za djecu okretati pedale. A što možete vi?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.