Svjetlana Hribar
Hrvatska je, definitivno zemlja ljetnih festivala! Svaki grad u vrućim noćima nastoji zabaviti svoje stanovnike i posjetitelje, a bogme ne zaostaju ni manja mjesta. Od kulturnih priredbi do gastro ponude, sve se festivalom zove, a budući da se u svakom slučaju radi o fešti – neka tako i bude.
Ovih dana, međutim, pažnju su mi privukla neka događanja, sasvim različita, ali vrijedna spominjanja iz opet – sasvim različitih razloga.
Drugu godinu zaredom, Festival Ljetne večeri HNK-a u Zagrebu, zatvara kazališnu sezonu pozivajući publiku na operna, dramska i baletna događanja – na platou ispred kazališta.
Ovaj popularni način predstavljanja dosega triju ansambala ima smisla samo ako okupi relevantan broj gledatelja, a posljednje događanje – Večer posvećena Arsenu Dediću – uz sudjelovanje dramskih prvaka i gostiju, ne samo da je prenapučila trg ispred HNK-a, već je plasirana i kao društveni događaj.
Ono što je mene privuklo, fešta je od Arsenovih pjesama u izvedbi sjajnih glumačkih osobnosti, atmosfera nekako topla i prisna, kako i priliči narodnom poeti (kako Arsena naziva Ivica Buljan, direktor Drame HNK-a i redatelj ovog programa, uspoređujući ga s Nerudom, Prešernom i Lorcom…).
Nemam namjeru nabrajati tko je sve nastupio u programu, ali glumački je sastav bio pomno odabran, a kao gosti – pojavili su se Gabi Novak i Matija Dedić te Rade Šerbedžija, koji je govorio Arsenovu pjesmu za sve generacije – ”Ne daj se, Ines”.
Nastup Rade Šerbedžije s Arsenovom Ines – makar i ispred zgrade HNK-a (ali na istoj pozornici s istaknutim glumačkim imenima svog nekadašnjeg kazališta) – smatram intimnim, umjetničkim povratkom u Zagreb
Iako Rade Šerbedžija organski pripada Zagrebu, tu je studirao, napravio prve profesionalne glumačke korake i vinuo se do prvaka Drame Hrvatskog narodnog kazališta, ipak se ne sjećam da je posljednjih trideset godina bio angažiran u programu svog nekad matičnog kazališta.
Isto tako ni riječko kazalište nije se sjetilo ni jedne uloge koju bi ovaj veliki glumac, desetak godina stanovnik Rijeke, mogao odigrati u njihovom dramskom programu…
Uzalud nam titula europske prijestolnice kulture, kad u suštini patimo od malograđanskog kompleksa i straha pred talentom, koji bi mogao ukazati na vlastitu nemoć… Talent je opasan i da, plaši sve oko sebe…
I baš zato nastup Rade Šerbedžije s Arsenovom Ines – makar i ispred zgrade HNK-a (ali na istoj pozornici s istaknutim glumačkim imenima svog nekadašnjeg kazališta) – smatram njegovim intimnim, umjetničkim povratkom u Zagreb.
Sve je te večeri bilo prirodno, građanski elegantno i nekako iskreno, s prizvukom nostalgije i sjete, kako to zaslužuje Arsen koji kao da je i dalje s nama…
I kako bi, uopće, ovakva večer prošla bez legendarne Ines? Koju nitko ne govori kao Šerbedžija!
Glumac koji nas je u studentskim danima omađijao ovom pjesmom na Jugotonovoj singlici, a onda ”zrelio” s njom da bi tek danas sasvim autentično (vjerujem da bi se i Arsen složio) zazvučali stihovi:
”Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines…”
Ovih dana, također u Zagrebu, u organizaciji Teatra poezije, održava se deseti put Festival Miroslav Krleža. Za razliku od institucionalnih manifestacija, festival najvećem intelektualcu i hrvatskom književniku pokreće mali, entuzijastični Teatar poezije, čiji programi – iz godine u godinu – postaju razlog ostanka ili dolaska u Zagreb, u prvom tjednu srpnja.
Neumorni Goran Matović s desetak suradnika i mnoštvom umjetničkih aktera radi ovaj festival na neponovljiv način, vodeći nas kroz život i djelo barda hrvatske književnosti od zore do noći i do narednog svitanja…
Autentičan, čisto zagrebački festival, nema uzora ni replike u svijetu i možda baš zato što – kao i sve velike i važne stvari – ima ograničen prostor djelovanja i ostaje dragocjeni trenutak u memoriji onih koji ga posjećuju…
Treba li reći da je i Festival Miroslava Krleže zatvorio Rade Šerbedžija svojom legendarnom, ponovo cjeloživotnom, izvedbom monodrame ”Moj obračun s njima”, koju je prije deset godina – u znak podrške bardu i njegovu festivalu – darovao Teatru poezije.
Istovremeno, na drugom kraju države, Festival bespravne gradnje i devastacije prirode učinio je Vruju – toponim do sada nepoznat većini Hrvata – ”centrom svita”!
Predigra Festivalu bile su reakcije brojnih umjetnika koji su podržali događanje na svoj način ukazujući – ironično, umjetnički ili kritički – na devastaciju jedne od najljepših uvala na hrvatskom Jadranu. Štoviše, mitskog mjesta na kojem su – prema legendi – Hrvati prvi put vidjeli more…
O Festivalu Vruja sve se zna: ljudi su se okupili s transparentima protestirajući protiv nepoštivanja zakona i bahatosti bespravnog graditelja Stipe Latkovića koji je zapasao Vruju s kopna i mora te kojem dvadeset godina ni jedna hrvatska institucija čije je pravo povrijedio – ne želi stati na rep!
Okupljeni mještani vrujanske okolice, ali i Splita, Omiša, Brela, pohodili su ”radionice” kako bi ”naučili” kako se devastira priroda, sve o bespravnoj gradnji u ”zaštićenom” obalnom pojasu i na parcelama koje su vlasništvo države Hrvatske, a sigurno je bilo riječi i o paležu nekadašnje šume na obroncima Vruje, kako bi se neometano probilo cestu do mora!
Uz vapaje institucijama da zaštite Vruju, uskoro se doznalo da je Stipe Latković – legalizirao svoje bespravno izgrađene objekte – uz blagoslov Splitsko-dalmatinske županije i jednog hrvatskog ministarstva (nije važno kojeg, jer sva su ista), a trenutno, na nekom stolu, čeka njegov zahtjev da mu država Hrvatska proda i parcelu na kojoj je bespravno izgradio Latkovića dvore…
Prozvan je i predsjednik Milanović, koji je u više navrata pokušao zaštititi Stipu Latkovića, predstavljajući ga kao uspješnog poduzetnika, kakvih nam u Hrvatskoj treba!
O Festivalu Vruja sve se zna: ljudi su se okupili s transparentima protestirajući protiv nepoštivanja zakona i bahatosti bespravnog graditelja Stipe Latkovića koji je zapasao Vruju s kopna i mora te kojem dvadeset godina ni jedna hrvatska institucija čije je pravo povrijedio – ne želi stati na rep
Evidentno je da predsjednik Republike Hrvatske, Zoran Milanović, nije znao za Latkovićevu uspješnu legalizaciju, jer bi tu činjenicu odmah iskoristio, tvrdeći da se radi o legalnom biznisu.
Ovako se – računajući kako će njegova biti ”zadnja” – verbalno obrušio na Borisa Dežulovića, koji – u svojoj prepoznatljivoj sarkastičnoj maniri, zapravo – brani Hrvatsku od devastacije i poziva predsjednika da, radi svoj posao, što njemu, eto – nije po volji!
A to što poziv na obranu teritorijalnog integriteta Hrvatske uključuje napad na predsjednika – nije problem Dežulovića, već naših političara koji ne vide ništa sporno u druženju sa svakim tko im je spreman ponuditi dobar zalogaj (u svakom pogledu)!
Osobno smatram da je prepucavanje predsjednika jedne države s grupicom ljudi koji se legitimno protive devastaciji i bespravnoj gradnji u srcu do tada neoskvrnute prirode – nedostojno njegove osobe i pozicije. Da ne govorim o zaštiti državnog posjeda, što je obaveza ne samo predsjednika, već i građanina Zorana Milanovića!
Ali kako to kod nas biva, ni premijer Andrej Plenković nije ”propustio svoju šansu” da se ukrca na ovaj karusel i malo naruga predsjedniku, u suštini otkrivajući ranjive točke sebe samoga, odnosno svoje stranke, koja ”vedri i oblači” u ovoj šaljivoj državi i bez čijeg se pristanka NIŠTA ne može legalizirati, pogotovo ne na državnom zemljištu!
Predsjednika je Dežulović prozvao malim, bijednim mišem, ovaj je bivšeg feralovca nazvao Ragnarom iz Piska, piskaralom, provincijalnim hejterom, a prosvjed protiv devastacije prirode i bespravne gradnje – hajdučijom, šatoraštvom i balvan revolucijom.
Dežulović mu nije ostao dužan!
Festival Vruja se nastavlja i prijeti cjeloljetnom feštom! A radi se o vrlo ozbiljnim stvarima, sve redom onima u koje se političari, u svojim predizbornim kampanjama kunu – da ih neće biti!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- In memoriam: Nenad Šegvić (Split, 1936. – Rijeka, 2021.)
- Hoće li se Rijeka sjetiti Daše Drndić
- Je li Europi stalo do zdravlja žena?
- Kakav smo mi to narod koji krivi one koji kažu da je car gol
- Gdje mi je revolucionarni duh?
- Đole je govorio jezikom koji nas spaja
- Šest minuta aplauza za Angelu Merkel
- Zašto premijer Andrej Plenković ne gleda televiziju?
- Da sam ja stvarno NETKO, udružila bih sve koji mogu pomoći
- Rijeka kao EPK treba pokazati svoje europsko i kulturno lice
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.