Odabir predsjednika Vrhovnog suda slika je našeg pravosuđa

Hrvatskom politikom dominiraju pravnici. Možda više nego ikad prije: predsjednik Republike je pravnik, premijer je pravnik i vođa opozicije je pravnik.

Logično bi bilo zaključiti da između njih ne bi trebalo biti razmimoilaženja u mišljenjima oko osnovnih aspekata funkcioniranja pravnog poretka Republike Hrvatske, kao, na primjer, oko izbora predsjednika Vrhovnog suda.

Međutim, upravo se to proteklih dana događa. Za razliku od razvijenih pravnih država gdje se javno raspravlja o tome tko je najbolji kandidat za predsjednika Vrhovnog suda, kod nas se ovaj pravnički trojac ne može suglasiti niti oko procedure izbora, a kamoli o tome tko će to biti.

Hrvatski pravni sustav daleko je od idealnoga. U njemu ima puno odredbi raznoraznih propisa od Ustava do pravilnika koje su nejasne ili nedorečene i zbog toga podložne ponekad i arbitrarnom tumačenju onih koji ih primjenjuju.

Ipak, ponekad su neke stvari kristalno jasno uređene, a jedna od njih je upravo izbor predsjednika Vrhovnog suda. Takve stvari su toliko važne da i trebaju biti jasno uređene da bi bile shvatljive i običnom građaninu kako bi razumio makar u osnovnim crtama kako funkcioniraju tri grane vlasti naše države.

Ne morate biti pravnik da potražite na internetu Ustav Republike Hrvatske i tamo pogledate članak 116., u kojem piše: ”Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor”.

Predsjednik Milanović će, kako najavljuje, predložiti Hrvatskom saboru nekog svog nezakonitog favorita koji se uopće nije kandidirao! Samo se nadajmo da će poštivati barem Zakon o Državnom sudbenom vijeću, gdje pišu kriteriji koje trebaju zadovoljiti suci Vrhovnog suda, a koji se odnose i na predsjednika

Dakle, i laik će shvatiti da ga predsjednik predlaže, Sabor ga bira, a između se pribavljaju neka mišljenja. Pritom, nigdje ne piše u Ustavu da to mora biti neki sudac, osoba s pravosudnim ispitom ili čak uopće pravnik.

Na ovom mjestu će se, primjerice, kumica na zagrebačkom placu, slavonski poljoprivrednik ili djelatnik splitske Čistoće zapitati: ”Ako ja, kao i svaki drugi punoljetni građanin Republike Hrvatske, teoretski mogu postati premijer, predsjednik Republike, predsjednik Hrvatskog sabora, gradonačelnik… mogu li makar i teoretski biti izabran za predsjednika Vrhovnog suda?!”

Hajde da vidimo što dalje piše u istom članku Ustava: ”Ustanovljavanje, djelokrug, sastav i ustrojstvo sudova te postupak pred sudovima uređuje se zakonom”.

U redu, laik će iz toga shvatiti da očito ne piše sve u Ustavu – koji je za njega iznenađujuće kratak (zamišljao ga je kao neku debelu knjigu) – nego da treba potražiti neki zakon. Svaku nedoumicu o tome da se odgovor na njegovo neuobičajeno pitanje nalazi u zakonu će mu otkloniti sam početak ovog članka Ustava – gdje piše da je i Vrhovni sud jedan od ”sudova”, i to ”najviši sud” u Republici Hrvatskoj.

Za kojim zakonom će posegnuti naš laik? Sigurno će se zapitati – postoji li neki zakon o ”sudovima” pa će to za početak upisati u tražilicu. Otprve ga je našao, kakve li je sreće naš laik. Dodatno je ohrabren činjenicom da je Zakon o sudovima slične duljine kao i sam Ustav u kojem se tako dobro snašao.

Tamo će naći da se predsjednik Vrhovnog suda spominje u barem desetak članaka. Puno mu je sad da to sve čita pa će se fokusirati na one zakonske članke u kojima se predsjednik Vrhovnog suda više puta spominje.

I tako će najprije doći do članka 44., gdje će se odmah razočarati kada vidi da ”Za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske može biti izabrana osoba koja ispunjava opće i posebne uvjete za suca tog suda”.

I kumica na placu, i poljoprivrednik, a i djelatnik Čistoće znaju da je svaki sudac najprije morao završiti pravni fakultet da bi bio sudac bilo kojeg suda.

Pomirio se naš laik s činjenicom da mu pozicija predsjednika Vrhovnog suda ionako ne bi legla jer pravnički vokabular kojim se suci koriste mu je inače nerazumljiv.

Više mu se sviđa, na primjer, pozicija predsjednika ili premijera, ali boji se samo da bi tu imao previše posla i da nešto ne napravi krivo, izazove kakav diplomatski skandal i slično.

I tako kaže on sebi, možda bi mu najbolje bilo kad bi kojim slučajem postao predsjednik Hrvatskog sabora! On trenutno uopće nije pravnik, a funkcija se sastoji u tome da se igra predsjedavajućeg suca koji moderira saborsku raspravu. Svjestan je da tu ne može pogriješiti ma koliko bio pristran ”sudac”.

Nakon što se trgnuo iz trenutka posve nerealnog maštanja, a dok još ima otvoreni Zakon o sudovima pred sobom, bacit će oko da vidi što piše u idućem članku.

Hrvatski pravni sustav daleko je od idealnoga. U njemu ima puno odredbi raznoraznih propisa od Ustava do pravilnika koje su nejasne ili nedorečene i zbog toga podložne ponekad i arbitrarnom tumačenju onih koji ih primjenjuju

Tko zna, da nema slučajno neka iznimka, pa čita tako članak 44.a: ”Postupak izbora predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokreće Državno sudbeno vijeće objavom javnog poziva…”

Zatim piše da se taj javni poziv objavljuje u ”Narodnim novinama” i na mrežnoj stranici Državnog sudbenog vijeća te da ”Uz prijavu kandidati podnose životopis i program rada predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji se objavljuju na mrežnoj stranici Državnog sudbenog vijeća”.

Tu je laik svjestan da postoji detaljno razrađena procedura u ovom Zakonu i da će se sigurno paziti da među kandidatima ne zaluta neki ”laik”.

Ipak, samouvjereno će pročitati i zadnji stavak tog članka: ”Zaprimljene prijave kandidata Državno sudbeno vijeće dostavlja Uredu predsjednika Republike Hrvatske koji će o kandidatima zatražiti mišljenje od Opće sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske i nadležnog odbora Hrvatskog sabora”.

U tom trenutku našem lucky laiku postaje sve jasno – Ustav kaže da predsjednika Vrhovnog suda predlaže predsjednik Republike (uz neka prethodno pribavljena mišljenja), a bira ga Hrvatski sabor, a za detaljnu proceduru oko toga upućuje na Zakon koji regulira postupak prijave putem javnog poziva koji administrira tijelo sasvim logičnog naziva ”Državno sudbeno vijeće”.

Premda je nakon čitanja Ustava i mjerodavnog Zakona i kumici na zagrebačkom placu, i slavonskom poljoprivredniku, i djelatniku splitske Čistoće cijela procedura oko izbora predsjednika Vrhovnog suda posve jasna, izgleda da našem predsjedniku Republike nije. Je li to zabrinjavajuće?

Razloga za brigu imaju svi oni koji imaju ili bi mogli imati jednog dana spor na sudu koji bi mogao doći do Vrhovnog suda. Postavlja se pitanje kako mogu očekivati da će Vrhovni sud ili bilo koji drugi sud u ovoj državi im suditi po zakonu, ako bi i sam predsjednik Vrhovnog suda bio nezakonito izabran?

Prisjela je tako našem laiku cijela ova priča. Sada ga više brine što će biti s njim ako mu poslodavac ne isplati plaću ili ako kupi određene proizvode koji mu ne budu isporučeni – on se može sto puta pozivati na zakon, ali će u toj poziciji biti sam na svijetu. Doći će neki moćnik i reći na sudu: ”Taj zakon je bespredmetan!”, kao što je predsjednik Zoran Milanović rekao za Zakon o sudovima.

Da bar naš nesretni laik nije čitao ni Ustav ni Zakon – tada ne bi došao do mračne spoznaje – da pravna država ne postoji. Njemu je zasigurno bolje da se drži one narodne mudrosti: ”Uzdaj se u se i u svoje kljuse”.

Ipak, prepustimo se na trenutak mašti i pokušajmo iznjedriti zaključak kako bi izbor predsjednika Vrhovnog suda trebao izgledati da je Hrvatska, kojim slučajem, pravna država, a ne država pravnika.

U pravnoj državi, ako se provede javni poziv za neko iznimno važno radno mjesto, o kojem zavisi funkcioniranje cijelog jednog resora – pa se javi samo jedan ozbiljan i dva neozbiljna kandidata – a čak se niti oko ozbiljnog kandidata ne mogu suglasiti, neće sigurno tražiti neku četvrtu osobu koju će izabrati mimo javnog poziva.

Naprosto će ponoviti javni poziv pa će se javiti više ozbiljnih kandidata koji će tada shvatiti da poziv nije za unaprijed određenog – kandidata, nego da svatko tko ispunjava kriterije ima objektivne šanse biti izabran. Tako se dolazi do najboljeg između kandidata koji se natječu svojim životopisima i programima u javnoj i transparentnoj utakmici.

Pomirio se naš laik s činjenicom da mu pozicija predsjednika Vrhovnog suda ionako ne bi legla jer pravnički vokabular kojim se suci koriste mu je inače nerazumljiv

Pohvalno je da je predsjednik Milanović kritičan prema prijavljenim kandidatima za predsjednika Vrhovnog suda jer činjenica da se na javni poziv prijavio samo jedan sudac govori dosta o stanju u našem pravosuđu.

Međutim, ako ne želi predložiti nijednog od troje kandidata koji su se javili na javni poziv, u pravnoj državi bi o tome trebao obavijestiti Državno sudbeno vijeće koje po zakonu provodi javni poziv – što vjerojatno neće učiniti jer za njega je taj zakon ”bespredmetan”.

Onda bi barem morao obavijestiti Hrvatski sabor da ne smatra nijednog od prijavljenih kandidata prihvatljivim za ovu važnu funkciju, ali ni to neće učiniti – barem ne na taj način.

Predsjednik Milanović će, kako najavljuje, predložiti Hrvatskom saboru nekog svog nezakonitog favorita koji se uopće nije kandidirao! Samo se nadajmo da će poštivati barem Zakon o Državnom sudbenom vijeću, gdje pišu kriteriji koje trebaju zadovoljiti suci Vrhovnog suda, a koji se odnose i na predsjednika.

U tom slučaju će, nadajmo se, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – koji, Bogu hvala, nije pravnik – nakon laičkog čitanja Ustava i Zakona, obavijestiti Državno sudbeno vijeće da predsjednik Republike nije prihvatio kandidaturu nijednog od kandidata koji su se javili na javni poziv.

Državno sudbeno vijeće će, nadajmo se, odmah po primitku te obavijesti poništiti stari i objaviti novi javni poziv pa će se i predsjednikov nezakoniti favorit tako moći prijaviti na taj javni poziv.

Uz sva ova nadanja, čini se da ima nade i za pravnu državu.

A kakav će to kandidat za predsjednika Vrhovnog suda biti koji je inicijalno pristao da bude predložen Hrvatskom saboru mimo zakona? Jedno je sigurno, bit će to pravnik.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Curenje poruka iz pametnog ”telekrana”
• Posvojena djeca doktora Konga
• Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama: pravosuđe bez duše
• Trgovanje ljudima – moderni oblik ropstva u brojkama
• Bizarni izazovi na TikToku za mnogu djecu su i smrtonosni
• Pravo na pobačaj na prekretnici
• Putin i stranka prevaranata i lopova su neprijatelji mira
• Trideset godina izgradnje sustava ljudskih prava u RH
• Pitanja prava na hrvatsko državljanstvo
• Što moramo naučiti iz smrti Madine Hosseini

» Svi tekstovi ovog autora