Odgovornost kršćana za socijalnu pravdu

Svoju vjerodostojnost sučelice socijalnoj nepravdi Crkva ne može sačuvati ukoliko karitativno djelovanje ne poveže s društvenim angažmanom usmjerenim raskrinkavanju grešnih struktura izrabljivanja i tlačenja.

Društveno neučinkovita intimistička duhovnost, koja odgaja za sposobnost trpljenja nepravde umjesto za njezino dokidanje predstavlja izdaju evanđeoske mističko-političke duhovnosti, sjajni produžetak duhovnosti starozavjetnih proroka.

Intimistička je duhovnost stoljećima bila oruđe u rukama crkvenih i političkih moćnika za očuvanje grešnih tlačiteljskih struktura od kojih je i sama Crkva profitirala.

Napojeno takvom duhovnošću, kršćanstvo je zavrijedilo etiketu opijuma za narod, dok se borba za socijalnu pravdu sučelice Crkvi povezanoj s reakcionarnim snagama prometnula ujedno u borbu protiv kršćanstva.

Unatoč teologiji oslobođenja i suvremenom socijalnom nauku Crkve, koji zahtijeva prevladavanje dualizma između mistike i politike, naša lokalna Crkva još uvijek nije iskoračila iz društveno neučinkovite intimističke duhovnosti.

Isključivo bavljenje posljedicama, ali ne i uzrocima socijalne bijede, raskriva da je i lokalna Crkva, ako ne aktivno onda svakako zveketom srebrnjaka kupljenom šutnjom, važan kotač unutar tlačiteljskih struktura, koje se hvastaju da im je sva briga dobro naroda i običnog čovjeka

Umnažaju se javne kuhinje za osiromašene, no lokalna Crkva nema snage uprijeti prstom u grešne strukture koje su odgovorne za vrtoglavo uvećanje njihova broja.

Isključivo bavljenje posljedicama, ali ne i uzrocima socijalne bijede, raskriva da je i lokalna Crkva, ako ne aktivno onda svakako zveketom srebrnjaka kupljenom šutnjom, važan kotač unutar tlačiteljskih struktura, koje se hvastaju da im je sva briga dobro naroda i običnog čovjeka.

No, angažman za socijalnu pravdu nije isključiva zadaća crkvene hijerarhije, već svakog kršćanina kao što to pokazuje Katolički radnički pokret, koji su u vrijeme svjetske financijske krize 1933. u SAD-u osnovali Peter Maurin, katolički personalistički filozof, i Dorothy Day, socijalno-mirotvorna aktivistkinja, koja je odsudno oblikovala američki katolicizam.

Nova svetost

Rođena 1897. u Brooklynu, Day odrasta u New Yorku, San Franciscu i Chicagu. Kao kći novinara, zdušno čita novine i knjige, napose o neljudskim životnim uvjetima tvorničkih radnika. Odmalena se identificira s isključenima.

Započevši 1914. studij novinarstva u Urbani, upoznaje pokrete uperene protiv kapitalizma. Iako uspješna studentica, 1916. prekida studij i vraća se u New York. Zaokupljena socijalnim pitanjima, radi kao reporterka u više socijalističkih listova. Uvjerena je da je postojeći socijalni poredak nepravedan.

God. 1917, sa svega 19 godina, prvi puta dospijeva u zatvor jer sa sufražetkinjama pred Bijelom kućom prosvjeduje protiv uskraćivanja prava glasovanja ženama. S njima u zatvoru štrajka glađu zbog zlostavljanja i radi zadobivanja statusa političkih zatvorenica.

Zatvoreničko je iskustvo duboko potresa. Sloboda nakon 30 dana tamnovanja neće joj značiti ništa sve dok nebrojeni muškarci, žene i djeca iza rešetaka budu podnosili zlostavljanje i izolaciju kao kaznu za zločine za koje smo svi krivi. Ne pristaje više na utjehu po cijenu istine, niti na istinu po cijenu nanošenja štete drugima.

Bez roditeljske pouke u vjeri, u sebi ipak gaji osobnu vjeru, čitajući ruske pisce Dostojevskog i Tolstoja, no osjeća da njezina vjera nema ništa zajedničko s kršćanima oko nje, pretežno ravnodušnim spram socijalne bijede.

Društveno neučinkovita intimistička duhovnost, koja odgaja za sposobnost trpljenja nepravde umjesto za njezino dokidanje predstavlja izdaju evanđeoske mističko-političke duhovnosti, sjajni produžetak duhovnosti starozavjetnih proroka

Razočarana je organiziranim crkvama koje savezništvom s reakcionarnim snagama (državom i kapitalizmom) od kršćanstva čine opijum za narod, pa čak i Katolička crkva, čije ju je bogoslužje privlačilo i koju je smatrala Crkvom siromašnih.

Duboko duhovno iskustvo trudnoće i rođenja kćerke Tamar 1927, probudivši u njoj želju da se sa svima poveže u ljubavi i hvaljenju Boga, povod je da Tamar krsti u Katoličkoj crkvi. Kao 30-godišnjakinja, koji mjesec potom i sama čini isto, uvjerena da je rođenje Tamar pravo čudo nakon ranije počinjenog abortusa.

Pristupanje Katoličkoj crkvi izaziva potres u njezinu životu.

Napuštaju je njezini anarhističko-ateistički usmjereni prijatelji iz socijalističkih skupina, ali i suprug sličnih uvjerenja. No, Day nadasve muči kako će s pripadnošću Katoličkoj crkvi, koja je jedan od sukrivaca za nepravedni socijalni poredak, pomiriti svoj dosadašnji angažman za socijalnu pravdu.

Ne želi samo izvještavati o nepravednom socijalnom poretku, već ga i mijenjati. Izgubivši vjeru u nasilnu komunističku revoluciju, želi ljubiti svoje neprijatelje, komuniste i kapitaliste.

Iako poštuje svece, koji su život posvetili služenju isključenima, proganja je pitanje zašto se toliko činilo da se zlo ozdravi umjesto da ga se spriječi, zašto nije bilo svetaca koji bi svoj život posvetili promjeni nepravednog socijalnog poretka.

Sluti da iskorijenjeni moderni čovjek treba razvoj nove mističko-proročke duhovnosti i nove političke svetosti jer se Kristu ne služi samo molitvom i žrtvom nego i solidarnošću sa siromašnima i borbom za pravednost i mir u svijetu. Kršćanska se ljubav mora ozbiljiti u povijesnim procesima.

Utjelovljeni odgovor na ta pitanja, izricana u molitvi, bio je Peter Maurin, kojega Day upoznaje 1932. Povrh kritike postojećeg socijalnog poretka, spaja ih uvjerenje da je svaka osoba odgovorna za promjenu toga poretka nabolje.

Zelena revolucija

Kao putujući personalistički katolički filozof, Maurin je umjesto crvene revolucije nasilja zagovarao nenasilnu personalističko-komunitarnu revoluciju nade.

God. 1917, sa svega 19 godina, prvi puta dospijeva u zatvor jer sa sufražetkinjama pred Bijelom kućom prosvjeduje protiv uskraćivanja prava glasovanja ženama. S njima u zatvoru štrajka glađu zbog zlostavljanja i radi zadobivanja statusa političkih zatvorenica

U skladu s biblijskom vizijom, pod personalizmom je mislio na priznanje neotuđivog dostojanstva svake osobe, na što ne spadaju samo osobna prava nego i osobna odgovornost svakog pojedinca za nastanak društva, u kojemu će čovjeku biti lakše da bi bio. Pod komunitarizmom je pak mislio na koncept zajedničkog dobra.

Personalističku filozofiju opisivao je s tri riječi: kult, kultura i kultiviranje.

Kult je slavljenje Stvoritelja, koji zapovijeda da odnose između njegovih stvorenja oblikuju milosrđe i ljubav. Kultura čovječanstvo povezuje s njegovim duhovnim nasljeđem. Kultiviranje uključuje ispravno ophođenje sa zemljom i njezinim resursima putem odgovornog rada za opće dobro. Rad i molitva morali bi biti povezani. Štoviše, rad bi trebao biti molitva.

Promašajem sekularizma smatrao je razdvajanje odgoja, industrije, politike i gospodarstva od morala i religije, koje je zamijenio puki smisao za poslovnost uz ignoriranje prirođenog ljudskog dostojanstva. Čovjek je uvijek više od pukog pojedinca (individue) s individualnim pravima: osoba s osobnim dužnostima spram Boga, bližnjega i sebe. Kao osoba, čovjek ne može služiti Bogu, a da ne služi zajedničkom dobru.

Njegov se program za ozbiljenje novog socijalnog poretka, koji će, onkraj zala kapitalizma i komunizma, sadržavati temeljne vrijednosti evanđelja sastojao od razjašnjavajućih razgovora, kuća gostoljublja i seoskih komuna.

Razgovori su trebali potaknuti povratak načelima evanđelja i njihovoj primjeni u rješavanju ljudskih problema. Kuće gostoljublja zamišljene su kao centri, u kojima će kršćani djelima milosrđa izražavati ljubav i brigu za bližnje: hraneći gladne, pružajući sklonište beskućnicima… Seoske su komune nezaposlenima trebale omogućiti život u zajedništvu s prirodom, utemeljen na plodonosnom radu.

”Catholic Worker”

Poučivši Day nauku Crkve o socijalnoj pravdi – tradiciji Pracrkve, učenju crkvenih otaca i papinskim socijalnim enciklikama – Maurin ju je potakao na pokretanje novina koje bi popularizirale socijalni nauk Crkve, još uvijek skriven od crkvenog puka, i na taj način prokrčile put nenasilnom preoblikovanju društva, što je Day oduševljeno prihvatila.

1.svibnja 1933. izašlo je prvo izdanje osmostranog mjesečnika Catholic Worker, prodavanog na njujorškom Union Square-u po simboličnoj cijeni od jednog penija. Koncem 1933. tiraž Catholic Workera iznosio je 100 tisuća primjeraka.

Sluti da iskorijenjeni moderni čovjek treba razvoj nove mističko-proročke duhovnosti i nove političke svetosti jer se Kristu ne služi samo molitvom i žrtvom nego i solidarnošću sa siromašnima i borbom za pravednost i mir u svijetu. Kršćanska se ljubav mora ozbiljiti u povijesnim procesima

Izvještavajući o nezaposlenosti, izrabljivanju tvorničkih radnika, tlačenju crnaca na Jugu, pružajući religijsku podršku štrajkašima, Catholic Worker je postao jedinstven glas u SAD-u, koji je iznova podsjetio na izvornu povezanost kršćanske poruke i socijalne pravde.

Potaknuti Maurinovim člancima o drevnoj kršćanskoj tradiciji gostoljublja spram beskućnika (soba za Krista u liku stranca), u zimu 1933. na vrata uredništva Catholic Workera, smještenog u kuhinji Dorothy Day, zakucali su beskućnici. Uredništvo je dobilo priliku svoja načela pretočiti u praksu.

Tako je nastala prva kuća gostoljublja, koja se, kao i ostale, čiji će broj do kraja 1936. u SAD-u premašiti 30, sastojala od pučke kuhinje, konačišta za beskućnike i društvenog doma. To su bile prave kršćanske bazične zajednice, u kojima se, kao jezgru preobrazbe društva, prožimala solidarnost sa siromašnima i otpor nepravednom socijalnom poretku, slično kao i u uskoro ustrojenim seoskim komunama.

Prerastao u nacionalni pokret, Catholic Worker se unatoč svjetskoj ekonomskoj krizi suočavao s prigovorima čak i iz Crkve. Na prigovore, koje su neki bestidno opravdavali Isusovim riječima da ćemo uvijek imati siromaha, Dorothy je uzvraćala:

”Istina, no ne možemo biti zadovoljni što ih je tako mnogo. Klasne su strukture naše djelo, a njihovo postojanje ne opravdava Bog nego mi. Zato moramo učiniti sve da se promijene. Zahtijevamo revolucionarne promjene!“

Poučeni od Pisma da je korijen svih zala ljubav prema novcu, pristaše Catholic Workera žive u dobrovoljnom siromaštvu, ne prihvaćajući, po uzoru na Pracrkvu, davanje novca u zajam uz kamate.

No, još više od radikalnog zalaganja za socijalnu pravdu Catholic Worker na sebe je navukao bijes zbog beskompromisnog zagovaranja nenasilnog mirotvorstva.

Kolijevka mirotvorstva

Catholic Worker je prva katolička skupina koja je u SAD-u zagovarala nenasilno mirotvorstvo. Smatrajući Govor na gori svojim manifestom, ni Day ni Maurin nisu pristajali na nemoralnost rata, a to je od 30-ih do 60-ih godina prošlog stoljeća značilo ići ne samo protiv zakona SAD-a i javnog mnijenja nego i protiv stava službene Crkve, napose Američke biskupske konferencije vjerne teoriji pravednog rata.

Sluteći bezdan zla koji će uskoro pogoditi svijet – II. svjetski rat, rat u Vijetnamu, hladni rat skopčan s utrkom u nuklearnom naoružanju – Maurin je kritizirao izlazak iz ekonomske krize zapošljavanjem radnika u ratnoj industriji. Da osoba sredstva za život osigurava proizvodnjom oružja za masovno uništenje, predstavlja ne samo obezvređivanje rada nego i same osobe.

Na poslanje Crkve ne spada samo bavljenje posljedicama već i uzrocima socijalne bijede (…) Kult je slavljenje Stvoritelja, koji zapovijeda da odnose između njegovih stvorenja oblikuju milosrđe i ljubav. Kultura čovječanstvo povezuje s njegovim duhovnim nasljeđem. Kultiviranje uključuje ispravno ophođenje sa zemljom i njezinim resursima putem odgovornog rada za opće dobro. Rad i molitva morali bi biti povezani

Unatoč osipanju pristaša, Day je nepokolebljivo ostala uz zahtjev posvemašnjeg dokidanja rata od 1933. do 1980:

”Mi smo protiv rata jer je oprečan duhu Isusa Krista, a jedina važna stvar je ostati u njegovom duhu. To je mnogo važnije nego biti Amerikanac, mnogo važnije nego biti poštovan, mnogo važnije nego biti pokoran državi. To je jedina bitna stvar.“

Teško da je urednik nekih novina toliko puta zatvaran kao Dorthy Day zbog čina građanskog neposluha, prozvanog u Catholic Workeru božanskim neposluhom, kao što su nezakonito paljenje pozivnica u vojsku, zaštita bjegunaca pred prisilnim novačenjem, pružanje utočišta onima koji u ime savjesti nisu željeli ići u rat.

Uz Thomasa Mertona, veoma je zaslužna za mirovnu encikliku Pacem in terris pape Ivana XXIII. i osudu rata u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes II. vatikanskog koncila. Bila je među 50 „majki za mir“, koje su u Rim došle zahvaliti papi Ivanu XXIII. za njegovu mirovnu encikliku.

Pred kraj života – umrla je u studenom 1980. – oštro se usprotivila da bude proglašena sveticom. Umjesto toga željela je da svaki kršćanin osobno odgovori na evanđeoske izazove kojima je posvetila svoj život.

Još uvijek životan s preko 100 kuća gostoljublja u svijetu, Catholic Worker je izazov i nama u BiH.

Literatura:

1. Ashley Beck, Dorothy Day, Catholic Truth Society, London 2008.
2. Dorothy Day, From Union Square to Rome, Orbis, New York 2006.
3. Dorothy Day, The Long Loneliness, Harper and Row, New York 1952.
4. Nancy L. Roberts, Dorothy Day and the Catholic Worker, State University of New York Press, Albany 1985.
5. Robert Ellsberg (ur.), Dortohy Day: Selected Writings, Orbis, New York 1983.

Još tekstova ovog autora:

• Crkveni prezir žrtava
• Vrijeme je da se pokajnički umijemo prvim biblijskim suzama
• Plošno, jednostrano, nedorečeno, brzopleto pismo P.E.N.-a BiH
• Etička srodnost islama, židovstva i kršćanstva
• O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (6)
• O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (5)
• O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (4)
• O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (3)
• O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (2)
• O blasfemiji kao vječitoj suputnici religije (1)

» Svi tekstovi ovog autora