Dražen Ciglenečki
Jedan od kolumnista iz skupine koja vjeruje da su se hrvatski nogometaši na Svjetskom prvenstvu borili protiv Jugoslavije, procjenjuje da je danas pravi trenutak za institucionaliziranje Marka Perkovića Thompsona. Ogorčen što mu na dočeku Vatrenih u Zagrebu nije bilo dopušteno pjevati koliko ga je volja, poziva predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović da odmah odlikuje Thompsona.
Dotični Thompsona smatra bitnim dijelom nacionalnog identiteta, tvrdi da je ”kampanja protiv njega udar na hrvatski narod” i zato apelira na predsjednicu Republike da odlikovanjem Thompsona pošalje nedvosmislenu poruku da ga se više ne smije izvrgavati bilo kakvim neugodama.
Kad je Thompson pročitao ovu ideju svog imenjaka, vjerojatno je zavapio: ”Jao, Ljubiću, što mi to radiš”.
Thompson je, naime, svoj društveni status, uz koji ide solidan imetak, stekao isključivo zahvaljujući tome što ga se doživljava kao nekakvog nacionalnog buntovnika, čovjeka koji je žrtva antihrvatskih režima.
Ako bi Kolinda Grabar-Kitarović promovirala Thompsona u državnog estradnog umjetnika, u značajnoj bi mjeri prestao biti privlačan masama. Postao bi običan pjevač ograničenog talenta koji, istina, ima u repertoaru nekoliko domovinskih budnica, ali samo to ne može se više naročito utržiti
Ako bi Kolinda Grabar-Kitarović promovirala Thompsona u državnog estradnog umjetnika, u značajnoj bi mjeri prestao biti privlačan masama. Postao bi običan pjevač ograničenog talenta koji, istina, ima u repertoaru nekoliko domovinskih budnica, ali samo to ne može se više naročito utržiti.
Tko se još sjeća izvođača koji su nekad bili približno u razini s Thompsonom, Đuke Čaića, Mladena Kvesića, Tomislava Brajše… Bojovnik iz Čavoglava veliku je karijeru napravio tek nakon što ga se, u vrijeme Vlade Ivice Račana, počelo percipirati kao prijetnju vlastima, koje ga, ne birajući sredstva, žele ušutkati.
Da nije tako, Thompsona bi iz srca mladih Hrvata, njegovih najvjernijih konzumenata, već davno u potpunosti izgurale folk zvijezde poput Ace Lukasa, Bobana Rajovića, Jelene Karleuše i Seke Aleksić. Ovako se Thompson ipak nekako uspio održati unatoč poplavi istočnjačkog melosa.
Bezopasnog Thompsona jedan Ivan Rakitić, koji na Nou Campu ugošćuje Milu Kitića, sigurno ne bi htio u autobusu koji je reprezentativce vozio od zagrebačke zračne luke do Trga bana Jelačića. Naručio bi si radije Harisa Đinovića ili Daru Bubamaru. Stihovi ”ludilo u klubu, k’o karijes na zubu, ja sam zla Barbika, srce mi je plastika” neusporedivo su atraktivniji nego ”geni, geni kameni, takvi smo mi rođeni”.
Ne, Thompson objektivno ne bi mogao parirati konkurenciji s istoka da nema tretman borca protiv neprijatelja Hrvatske. Završio bi kao siroti Đuka Čaić, zaboravljen od svih.
To mu, eto, nesvjesno priželjkuju njegovi medijski podupiratelji. Thompson se može samo nadati da ih predsjednica Republike neće poslušati i dodijeliti mu Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom.
Ali, hrvatsko društvo doista bi trebalo uravnotežiti odnos prema Thompsonu i njegovo partijanje s Vatrenima dobar je poticaj za to. U pravu su Thompsonovi poklonici koji upozoravaju da situacija kakva je danas nije normalna.
U nekim dijelovima države on nastupa bez problema, u drugima ga pokušavaju zabraniti. Hrvatska nije federacija pa da bi, kao u SAD-u, federalne jedinice imale ovlast samostalno uređivati neke stvari, recimo, odlučivati o tome može li Thompson nastupati na njihovom teritoriju.
U nekim dijelovima države on nastupa bez problema, u drugima ga pokušavaju zabraniti. Hrvatska nije federacija pa da bi, kao u SAD-u, federalne jedinice imale ovlast samostalno uređivati neke stvari, recimo, odlučivati o tome može li Thompson nastupati na njihovom teritoriju
Ili, Thompson pod pokroviteljstvom Ministarstva branitelja održava koncerte u sklopu obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Prošle je godine bio u Slunju, a za desetak dana tim povodom stiže u Glinu.
Ima, dakle, Thompson sve državne certifikate. No, onda predmet burne javne rasprave postane njegovo sudjelovanje na dočeku svjetskih viceprvaka u nogometu. Nisu ga u tome htjeli ni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić ni Banski dvori.
Ako je Thompson podoban za proslavu Oluje, najvećeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, licemjerno mu je isključivati mikrofon na fešti za Luku Modrića i njegove suigrače.
Svaka čast uspjehu Vatrenih, jako su nas razveselili, ali Oluja je temelj moderne Hrvatske. Nema argumenata na osnovi kojih bi se Thompsona moglo 5. kolovoza pripustiti u Glinu i istovremeno ga staviti pod embargo prilikom povratka iz Rusije nogometnih reprezentativaca.
Thompson, ponavljamo, živi od ovakvog podvojenog političkog pristupa prema njemu, to mu donosi zaradu kakva bi ga, inače, zaobilazila.
Ali, Hrvatska mora jasno reći je li on naposljetku dio establišmenta ili, pak, otpadnik. Neprihvatljivo je malo jedno, malo drugo, kao dosad.
(Prenosimo s portala Novoga lista).
Još tekstova ovog autora:
- Za razliku od KGK, Plenković ipak u nešto vjeruje
- Milorad Pupovac: Povik “ubij Srbina” na kraju će ubiti – Hrvatsku
- Ruža Tomašić: KGK je politička oportunistkinja bez vrijednosti
- Plenković se hvali nepostojećim vanjskopolitičkim uspjesima
- Predsjedničina fantastična prevrtljivost u vezi migranata
- Kolinda G-K predstavlja političku ruinu, uništena je
- Plenković se nije usudio izgovoriti – Istanbulska konvencija
- Plenković se ne može obraniti na račun Martine Dalić, prekasno je za to
- Plenković i Bernardić moraju pokrenuti opoziv PRH KGK
- Nove budalaštine KGK: tvrdi da je ideologija za stručnjake?!
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.