Napomena uredništva: zbog bolesti autorice ponavljamo raniju kolumnu.
Ovih sam se dana, spletom po mene nimalo lijepih okolnosti, motala hodnicima ambulanti, zračila se na roentgenima, čekala u redovima laboratorija, plaćala CT-e u privatnim ordinacijama svjesna, mada nisam provjeravala, da bih redovitim putem na red vjerojatno došla “nekako s proljeća”. Hoću reći, naslušala sam se tužnih priča stvarno bolesnih ljudi, ali i ljutitih komentara o državi, zdravstvu, Milanovićevom i Varginom bijegu u Silicijsku dolinu iz ove Doline suza zvane hrvatska stvarnost.
Mada sam na sva ta moja ukalkulirana čekanja nosila knjigu, “Europu u sepiji” Dubravke Ugrešić, čitati se nije dalo. Priče iz sjedala do zaokupile su mi pažnju. Nekima sam se egoistično naslađivala i tješila – eto, ima i gorih stvari od onoga što je mene snašlo, neke su mi bile zanimljive na razini fenomena poput one rasprostranjene i penzionerima omiljene u posljednje vrijeme koja glasi: ima li života izvan Milanovića i Karamarka? Ako je suditi po ambulantama, Riječani u pravilu daju prednost “Milanoviću, ne zato što je bitno bolji, već stoga jer je manje zlo od ovih Karamarkovih”, kao što rekoše moji supatnici iz hodnika javnog zdravstva.
Nervira ta sprega HDZ-a i crkvenih krugova, to otvoreno drukanje s oltara za političku opciju koja je, zaogrnuta krinkom tradicionalnih vrijednosti, godinama varala, korumpirala, krala odvlačeći narodu pažnju umjetno stvaranim podjelama na partizane i ustaše, Hrvate i Srbe, katolike i ateiste, što i danas čini kad god joj se za to pruži prilika…
Posebno ih je, razumljivo, iznervirala ta sprega HDZ-a i crkvenih krugova, to otvoreno drukanje s oltara za političku opciju koja je, zaogrnuta krinkom tradicionalnih vrijednosti, godinama varala, korumpirala, krala odvlačeći narodu pažnju umjetno stvaranim podjelama na partizane i ustaše, Hrvate i Srbe, katolike i ateiste – što i danas čini kad god joj se za to pruži prilika…
Umorni od bolesti, egzistencijalnih problema, nezaposlene i neplaćene djece, otkaza što im neprestance lebde nad glavama opravdano irelevantnim za ovu deprimirajuću stvarnost smatraju teme koje čelnici HDZ-a izvlače iz podruma prošlosti. Ljuti ih što misle da će narod još jedanput upecati na udicu podjela, što ponovo na vlast hrle samo vlasti radi, ne bi li prije potpunoga sloma skupili i posljednje mrvice preostaloga blaga. Posebno ih ljuti što im na tom putu ponovo ništa nije sveto.
Što od crkava i biskupskih odaja čine političke pozornice, naravno uz svesrdnu pomoć tih istih rigidnih crkvenjaka, koji bi srednjovjekovnim rječnikom – vješticama i zadahom demona – najradije na lomači spalili i iz sve više Lijepe Njihove Hrvatske najradije protjerali sve, ama baš sve što ima ikakve veze s 21. stoljećem.
Politiku bez ikakvih skrupula pripuštaju na oltar, a oltare iz sve slabije posjećenih crkava sele u škole koristeći slabost novog ministra obrazovanja Vedrana Molnara, koji im se, za razliku od prethodnika, silno želi dodvoriti i svidjeti. A eto ih od pred neki dan i u bolnici. No, i dio zdravstvenjaka žudi za odobravanjem Crkve.
I dok kod mojih supatnika bijes izaziva višemjesečno čekanje na pretrage, preglede i zahvate, mene je razbjesnio prizor pred zgradom Klinike za ginekologiju i porodništvo KBC-a Rijeka. Transparenti Pro-life inicijative ispred riječkog rodilišta, zgrade koja je u “mraku” prošloga stoljeća, tamo negdje davnih osamdesetih građena samodoprinosom građana (ne crkvenim milodarima), vjernika i nevjernika.
Svi oni koji su u jutarnjim satima ostavili auto na obližnjem novootvorenom parkiralištu u blizini bolnice morali su naletjeti na skupinu od Crkve u Hrvata indoktrinirane dječurlije s transparentima koji staju na muku jadnim ženama otežavajući im dodatno ionako mučnu odluku za kojom, uvjerena sam, rijetko koja mlada žena poseže bez valjanih razloga. Nisu, dakle, svoj stav o abortusu iznosili na riječkom Korzu, rivi, pred bolničkom rampom koja priječi ulaz u kompleks KBC-a, već na mjestu događaja…
Svi oni koji su u jutarnjim satima ostavili auto na obližnjem novootvorenom parkiralištu u blizini bolnice morali su naletjeti na tu skupinu od Crkve u Hrvata indoktrinirane dječurlije s transparentima koji staju na muku jadnim ženama otežavajući im dodatno ionako mučnu odluku za kojom, uvjerena sam, rijetko koja mlada žena poseže bez valjanih razloga.
Nisu, dakle, svoj stav o abortusu iznosili na riječkom Korzu, rivi, pred bolničkom rampom koja priječi ulaz u kompleks KBC-a – već na mjestu događaja. I što je još strašnije i bezosjećajnije, uz blagoslov v. d. ravnatelja KBC-a i predstojnika Klinike za ginekologiju i porodništvo prof. dr. Hermana Hallera, koji tvrdi da tom svojom dozvolom za višednevne demonstracije nije ugroženo pravo na privatnost pacijentica…Pravo na privatnost nije, ali osjećaji jesu.
O. K. Demonstranti odista ne moraju znati razlog zbog kojeg žene rano ujutro pristižu, ali svaku ženu koja zbog pobačaja ili dogovora za abortus uđe u tu zgradu uznemirit će i učiniti ranjivom ta skupina golobradih mladića i djevojaka kojoj ovdje nije mjesto. Upitat će se. ”Mogu li ja svoj problem ili odluku s povjerenjem iznijeti, inače vrhunskom ginekologu i kirurgu prof. dr. Halleru i liječničkoj ekipi koju on vodi kad se uz njegovo dopuštenje protestira kontra pobačaja takoreći u predvorju Klinike”.
Neće li to olako dano dopuštenje neku psihički labilniju mladu ženu ponukati da pomoć skrivećki potraži u ordinaciji neovlaštenoj za obavljanje takvih zahvata i ugrozi zdravlje. Smiju li i mogu li ginekolozi, kojima je posao razgovarati sa ženama koje dvoje oko toga pobaciti ili ne, kojima je zadaća uputiti djevojke i žene koje su odluku već donijele na štetne posljedice zahvata i kad je načinjen u idealnim bolničkim uvjetima, taj dio svojih obaveza prepuštati isključivim golobradim demonstrantima.
O šteti od ove brzopleto donesene odluke mogu svjedočiti samo žene koje su ovih dana pobacile, a one to zasigurno neće učiniti u zemlji u kojoj se političke stranke propagiraju za oltarom, a oltari zaposjedaju zbornice i bolnice usprkos tome što u njenom Ustavu stoji da je sekularna.
Još tekstova ovog autora:
- Cijepim se, dakle postojim?
- Koja je jačina udarca primjerena djetetu?
- Brutti, sporchi e cattivi kontra ”političkoga divljaka”
- Moralna poduka bjegunca Mamića i negativca Sesse
- Ministarske šume, najljepša vam hvala…
- Stručnjak za pobačaj “zalutao” u osnovnu školu?
- Prošlost te ni u smrti ne ostavlja, ali Bandiću neće nauditi
- Pismo nije oružje
- Žene nisu ambalaža za bebe
- Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom sve – Evo rimuje se s HDZ
Nedopustivo je da u krugu KBC-a i to ispred ulaza u Ginekologiju prosvjeduje itko. H. Haller je to morao spriječiti. Mogu ga kao specijalistu ginekologa cijeniti (možda), ali kao ravnatelja i čovjeka – teško.
Nažalost, rijetki su oni (ako ih uopće ima) koji se potrude razgovarati sa ženama koje su došle pobaciti. Vjerujem da bi mnoge odustale od tog nauma jer su negdje “fifty-fifty” što se konačne odluke tiče. Samo riječ ohrabrenja i mnoge se kasnije ne bi kajale što su učinile nešto za što ni same nisu znale kakve će im psihičke teškoće donijeti. Možda tko spomene štetnost kiretaže, ali više od toga – sumnjam. Nažalost.