To nije bio bilo kakav koncert, a ponajmanje uobičajeni koncert klasične glazbe. To je bio jedan od najvažnijih koncerata u kulturnoj i općoj povijesti glavnoga grada zemlje predvodnice slobodnog svijeta – kako o Sjedinjenim Američkim Državama i samima sebi, kao vođama te zemlje, vole govoriti američki predsjednici.
Koncert održan 8. rujna 1971. bio je središnji događaj otvaranja Kennedy Centra koji je i danas najprestižniji kulturni hram i pozornica u Washingtonu, a pozive uzvanicima potpisivala je osobno Jacqueline Kennedy.
Koncert je bio sve samo ne uobičajen i zbog djela koje je te večeri doživjelo praizvedbu. Bilo je to gigantskog glazbeno-scensko djelo, Misa Leonarda Bernsteina. Proklamirani ljevičar i čovjek krajnje liberalnog svjetonazora i načina života, a k tomu i Židov, odabrao je latinski liturgijski tekst katoličke mise kao počast ubijenom američkom predsjedniku, katoliku Kennedyju.
Zato je svojom “Misom“ želio istaknuti, a koliko je moguće i odgovoriti na pitanja i probleme ondašnjeg američkog društva duboko razdiranog i podijeljenog oko rata u Vijetnamu, borbe za ljudska prava i žestokih sukoba, nerijetko i krvavih, mlade generacije s političkim i društvenim establišmentom
Međutim, kao umjetnik uvjeren da je njegov poziv neodjeljiv od društvenog, a time i političkog djelovanja, Bernstein je oko mise izgradio čudnovato, a po nekim kritičarima i čudovišno djelo koje uvelike nadilazi religijski predložak.
Zato je svojom “Misom“ želio istaknuti, a koliko je moguće i odgovoriti na pitanja i probleme ondašnjeg američkog društva duboko razdiranog i podijeljenog oko rata u Vijetnamu, borbe za ljudska prava i žestokih sukoba, nerijetko i krvavih, mlade generacije s političkim i društvenim establišmentom.
Bernstein se u “Misi“, drastičnije nego u svim svojim ostalim djelima, upustio u miješanje glazbenih stilova i žanrova. Od oratorija je napravio dramu i mjuzikl, dok sama glazba sadrži gotovo sve postojeće stilove, od gregorijanskog korala do popa, rocka, bluesa i folka, s elemetnima modernističke kakofonije u službi dočaravanja svakovrsnih previranja i komešanja suvremenog američkog društva i svijeta.
Katoličkom iskazivanju vjerovanja u neupitne dogme suprotstavio je židovskoj tradiciji tako tipično raspravljanje, pa i svađanje čovjeka s Bogom. Hijerarhija i ulica, vjera i sumnja, poslušnost i protest, konzervativno i slobodoumno – sve je to Bernstein sastavio u djelu dubokih unutarnjih sukoba, ali i jednako duboke težnje za pomirenjem.
Taj element humanosti, ljudskosti, pa i vjere koju ne odbacuje, izrazio je glazbom i riječima u stavku “Simple Song“ koji predstavlja jednu od okosnica čitavog djela.
Dio tekstova napisao je sam skladatelj, dio autor uspješnih mjuzikala Stephene Schwartz, a među Bernsteinovim suradnicima i savjetnicima bio je i katolički svećenik Dan Berrigan, ujedno i vrlo angažirani antiratni aktivist.
Uglavnom, svijet još nije vidio takav ansambl sastavljen od preko dvjesto izvođača koji su svirali, pjevali, glumili i plesali na novoj pozornici u Washingtonu. Bio je to prvorazredni kulturni, društveni, ali i politički događaj.
Koncert održan 8. rujna 1971. bio je središnji događaj otvaranja Kennedy Centra koji je i danas najprestižniji kulturni hram i pozornica u Washingtonu, a pozive uzvanicima potpisivala je osobno Jacqueline Kennedy
Stoga se podrazumijevalo da će se pozivu Jacqueline Kennedy odazvati i sam tadašnji američki predsjednik. Nixon ipak nije došao na otvaranje Kennedy centra. Poslušao je savjet FBI-a čiji su agenti držali pod prismotrom i samog Bernsteina i stvaranje njegovog djela.
Agenti su “Misi“ dekodirali tobožnje tajne poruke protiv rata i političkog establišmenta. Nixon je prihvatio tipično policijski pogled na svako iole kontroverzno umjetničko djelo kao pokušaj diskreditiranja i sramoćenja države i domovine, a Kennedyjevoj udovici uputio je neuvjerljivu ispriku kako joj svojim prisustvom nije želio oduzimati pažnju.
Zbog ovog, ali i mnogih drugih svojih velikih djela te sveukupnog djelovanja, Leonard Bernstein je postao i ostao jedna glazbenih i kulturnih ikona 20. stoljeća. Stoga se čitav svijet pokrenuo ove godine obilježiti i proslaviti stogodišnjicu njegova rođenja.
Hrvatska je u tome nadmašila i mnoge svjetske kulturne metropole koncertnom izvedbom Bernsteinove “Mise“ 18. i 20. listopada. U tom velikom pothvatu udružili su snage dvorana Lisinski, HRT sa svojim simfonijskim orkestrom, zagrebački HNK i Kazalište Komedija sa svojim zborovima i solistima, u suradnji s njemačkim zborom Chorakademie i pod ravnanjem Bernsteinova učenika maestra Johna Axelroda.
A to je već drugi put ove sezone da se na pozornicu Lisinskog, pred prepunim gledalištem, natiskalo više od dvije stotine izvođača. Učinila je to već i Zagrebačka filharmonija sa zborom Ivan Goran Kovačić i probranim solistima izvodeći pod ravnanjem velikog Dmitrija Kitajenka također dva put ništa manje gigantskog djelo, Osmu simfoniju Gustava Mahlera koja također genijalno, onako kako to samo umjetnost može, spaja proturječja poput srednjovjekovnog kršćanskog zaziva Duha Svetog i finala Goetheova Fausa.
Učinilo je to i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu Festivalom svjetskog kazališta, dok se ono u Rijeci odlučilo na još jedan pokušaj suvremenog čitanja Zajčeve opere “Nikola Šubić Zrinjski“.
Kultura radi, umjetnici proizvode, kako institucije, tako i pojedinci.
Primjerice, u daleko manjem fizičkom opsegu, s tek nekoliko glazbenika na pozornici Preporodne dvorane HAZU-a, ali kvalitetom na svjetskoj razini, glazbeni događaj ove jeseni u Zagrebu je i trinaesto izdanje Zagreb Koma, festivala komorne glazbe koji okuplja prvoklasne hrvatske i inozemne glazbenike.
U međuvremenu umjetnici i kulturne institucije izvode zadivljujuća čuda (…) Da, kultura i umjetnici rade svoj posao. Povezuju, spajaju, pitaju i nude odgovore na temeljna pitanja čovjeka i čovječanstva. Ili, što nam je jednako potrebno, u ovaj sve ružniji svijet unose trenutke kristalne jasnoće i ljepote
Da, kultura i umjetnici rade svoj posao. Povezuju, spajaju, pitaju i nude odgovore na temeljna pitanja čovjeka i čovječanstva. Ili, što nam je jednako potrebno, u ovaj sve ružniji svijet unose trenutke kristalne jasnoće i ljepote.
Što u isto vrijeme rade hrvatski političari? Jesu li zastupnici u Hrvatskom saboru stvorili išta toliko važno, potrebno i korisno? Duhovna ljepota ionako već odavno nije u njihovoj domeni. Njihov su alat riječi, a meni su uši ovim dana zaparale dvije verbalne demonstracije nepoznavanja hrvatskog jezika, a time i manjak smisla u njihovim rečenicama.
Prvi je slučaj ministra koji se zalaže za očuvanje hrvatskog “indetiteta“, a drugi saborskog zastupnika koji žrtvama u Vukovaru iskazuje „pijetitet“. Sramote sebe, sramote i nas. I tako nas, zapravo, preziru, a da to, jadni, i ne razumiju.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Većina govornika nad grobovima kosture ponovo šalje u rat
- Lako vam je s nesretnicom u Obrovcu, hajde rešetajte Brkića
- Bez Žige Hirschlera naša kultura je nepotpuna
- Bonhoefferova pouka: glupost je veći neprijatelj dobra nego zlo
- Koliko postrojenih ustaša našu državu čini fašističkom?
- Pogrešno je nacionalizirati križni put
- Harmonija otvorenog ormara u Zagrebu i malih glazbenika Drniša
- Kriterij ljudskosti u odupiranju mržnji i smrti
- Da li se Katolička Crkva u Hrvatskoj lažno predstavlja?
- Trebalo bi nam biti važno Macronovo pismo na 22 europska jezika
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.