Samo jedna pogreška potkrala se autorici natuknice o kompozitoru Bernardinu Sokolu u “Muzičkoj enciklopediji” Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu iz 1977. godine. Kao godina smrti navedena je 1945., umjesto 1944.
Doduše, u najmanju ruku nepreciznim može se smatrati i mjesto smrti označeno kao “Badija kraj otoka Korčule”, pošto je iz svih danas dostupnih podataka znano da je franjevac Sokol utopljen, ili ubijen pa bačen u more negdje između otočića Badije, odakle su ga partizani odveli u noć 28. rujna 1944. godine, i poluotoka Pelješca, na čijem je žalu pronađeno njegovo tijelo.
Taj se podatak, naravno, u Muzičkoj enciklopediji ne navodi. Sve kad bi i bio zadatak jedne takve knjige baviti se nemuzičkim okolnostima smrti glazbenika, opisati takvu smrt i odrediti partizane kao njegove egzekutore bilo je u Jugoslaviji i Hrvatskoj 1977. godine nedopustivo i nemoguće.
Komunistički režim za koji Škunca ne bira riječi opisujući njegovu dijaboličnost i totalitarnost, nije kontrolirao “crkveno-liturgijske izvedbe” pa sam i osobno, u godinama kad sam bio aktivni crkveni orguljaš, u crkvenim pjesmaricama i kantualima nalazio i crkvene skladbe Bernardina Sokola koje se moglo slobodno svirati i pjevati
Bilo je to vrijeme trajnog povijesnog revizionizma kojim je socijalistička Jugoslavija umivala vlastitu povijest od zločina počinjenih u nemilosrdnim godinama njenog nastanka.
S druge strane, uz takav opis smrti morala bi tada stajati i optužba zbog koje su partizani ubili fra Bernardina Sokola: suradnja s njemačkim okupatorom na najgori mogući način – denunciranjem pripadnika pokreta otpora koja je dovela do smaknuća čitave jedne skupine korčulanskih antifašista i rodoljuba čija su tijela, baš kao i Sokolovo, završila u moru između Korčule i Pelješca.
Utoliko veće priznanje zaslužuju savjesnost i poštenje sastavljača Muzičke enciklopedije koji iz hrvatske glazbene povijesti nisu izostavili niti iz nje izbrisali ime i djelo Bernardina Sokola.
O skladatelju rođenom 1888. godine u Kaštel Sućurcu Muzička enciklopedija navodi da je “završivši teologiju studirao u Rimu na Papinskoj visokoj školi za crkvenu muziku, gdje je postigao doktorat muzikologije”.
Piše i da je Sokol “po povratku u domovinu bio nastavnike muzike u Dubrovniku, na Teološkom fakultetu u Zagrebu, u Košljunu kraj otoka Krka i konačno na franjevačkoj gimnaziji u Badiji”, da je “autor brojnih većih i manjih crkvenih djela, kao i svjetovnih vokalnih kompozicija”, da “u svojim radovima očituje izvornost melodijske invencije, sklonost polifoniji i smisao za neuobičajene i osebujne harmonijske efekte”, a na kraju natuknice i to da je “važno mjesto u njegovu djelovanju zauzimalo i izdavanje crkvene pjesmarice”.
Uz takav opis smrti morala bi tada stajati i optužba zbog koje su partizani ubili fra Bernardina Sokola: suradnja s njemačkim okupatorom na najgori mogući način – denunciranjem pripadnika pokreta otpora koja je dovela do smaknuća čitave jedne skupine korčulanskih antifašista i rodoljuba čija su tijela, baš kao i Sokolovo, završila u moru između Korčule i Pelješca
Slijedi popis djela u kojem se navode njegove svjetovne vokalno-instrumentalne zbirke “Hrvatsko selo” i “Glazbeni monolozi” kao i crkvena djela, među kojima se nabrajaju na prvom mjestu poimence njegove mise: “Missa jubilaris”, “Gaudens gaudebo””, “Sv. Ćirilu i Metodu”, “Hrvatska misa” i “Staroslavenska misa u čast blaženog Nikole Tavelića”.
U današnje vrijeme franjevac Bernardin Škunca pišući i govoreći o svom redovničkom subratu i imenjaku Sokolu kaže: “Nakon što su ga ubili partizani 1944. godine, njegova je glazba u potpunosti potisnuta iz svih prostora javnih izvedbi, kako koncertnih-svjetovnih, tako i crkvenih-liturgijskih izvedbi. Premda su ‘ušutkali’ njegovu glazbu, njegovo ime nisu mogli preskočiti u enciklopedijskim natuknicama niti 30 godina nakon ubojstva, zacijelo zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća.”
Kao prvo, premda je bio snažno povezan i premda je pripadao krugu znamenitih hrvatskih skladatelja između dva svjetska rata, glavno područje interesa i djelovanja Bernardina Sokola bila je crkvena glazba u usporedbi s kojom njegov daleko manji svjetovni opus pretežno malih formi u kontekstu ukupnog djela nema toliki značaj.
Kao drugo, komunistički režim za koji Škunca ne bira riječi opisujući njegovu dijaboličnost i totalitarnost, nije kontrolirao “crkveno-liturgijske izvedbe” pa sam i osobno, u godinama kad sam bio aktivni crkveni orguljaš, u crkvenim pjesmaricama i kantualima nalazio i crkvene skladbe Bernardina Sokola koje se moglo slobodno svirati i pjevati.
Na koncu, smiješna je tvrdnja da taj i takav režim ne bi mogao u enciklopedijskim natuknicama preskočiti Sokolovo ime, i to još “zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća”.
Pa tko bi mu branio? Zar bi takav jedan režim bio popustljiv prema tamo nekim muzikolozima, sastavljačima Muzičke enciklopedije? Ili je možda taj režim, pogotovo u svojim kasnijim desetljećima, ipak bio drugačiji od onakvog kakvim ga danas prikazuje fra Bernardin Škunca ili predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja je nedavnim otkrivanjem spomenika na Badiji i svojim prigodnim patetičnim izjavama i otvorila uzavrelu javnu raspravu o ljudskom i političkom liku Bernardina Sokola, raspravu u kojoj je njegovo glazbeno stvaralaštvo tek fusnota.
Bernardin Sokol sigurno nije ubijen zbog svoje glazbe i čovjekoljublja (…) Bilo je to vrijeme krvave tame u kojem se na svim stranama sudilo i ubijalo bez suda. Nisu egzekutori fra Bernardina Sokola bili jedini uvjereni u njegovu izdaju kada su od svih redovnika upravo njega, sigurno ne zbog njegove glazbe, odveli u noć i smrt
Lijepo kaže fra Bernardin Škunca kako “biti otvoren istini, znači biti otvoren i istraživanju objektivne istine”. No, je li doista objektivna i istinoljubiva njegova tvrdnja da je “šumskim partizanima očito teško padalo” što je fra Bernardin Sokol “djelovao s velikim zanosom kao domoljub/Hrvat i kao vjernik-katolik i kao glazbenik” te da su ga odlučili likvidirati isključivo “kao posve nevinoga Bogoljuba, Domoljuba i čovjekoljuba”?
Bilo je to vrijeme krvave tame u kojem se na svim stranama sudilo i ubijalo bez suda. Nisu egzekutori fra Bernardina Sokola bili jedini uvjereni u njegovu izdaju kada su od svih redovnika upravo njega, sigurno ne zbog njegove glazbe, odveli u noć i smrt.
Na Korčuli i danas, tugujući za svojom ubijenom braćom, očevima i djedovima, tako misle mnogi koji istodobno s velikim poštovanjem čuvaju draga sjećanja na mnogu Sokolovu bogoljubnu, domoljubnu i nadasve čovjekoljubnu redovničku braću i sestre.
Ne mogu se zvati objektivnim istinoljupcima oni koji takva sjećanja danas gaze i preziru, ne razlikujući se nimalo od režima koji je to isto desetljećima činio zabranjujući neka i nečija druga i drugačija sjećanja.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Ne mogu se zvati objektivnim istinoljupcima oni koji gaze po sjećanjima mnogih Korčulana).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pobožni lopovi s Trsata
- “Pijetetlije” su nepismeni ljudi. Kao i Statut Grada Vukovara
- Jesmo li zaista odrasli i živjeli u zločinačkom režimu i državi?
- KGK i ”zabrana hrvatstva”: kao da je nekad bila Jugoslavenka
- Ne dopustite da vam smisao života opisuju i tumače političari
- Zašto se Steinmeier opet tako ponizno ispričavao u Poljskoj?
- Zašto Pogorelić neće, ne može i ne treba postati hrvatski brend
- Kolindino pljuvanje po Šerbedžiji u sklopu napada na Srbe
- Ponekad je ljekovitije opsovati udbaše
- Oporuka emigranta kojem je “nova Hrvatska” uništila snove
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.