Željko Ivanković
Nedavno je jedno europsko istraživanje na temu ”Čiji stanovnici najviše vjeruju u Boga? (s apsolutnom sigurnošću)” donijelo ove rezultate: BiH 66%, Rumunjska 64%, Grčka 59%, Srbija 58%, Hrvatska 57%, Moldavija 55%.
Tužno ili smiješno – ne znam što bih prije kazao. Najsiromašnije, najkorumpiranije i najkriminaliziranije zemlje Europe, najviše vjeruju u Boga.
Pitam se u kojeg to Boga vjeruju stanovnici tih zemalja?
U Boga koji im propovijedaju kršćanska (katoličke i pravoslavne denominacije) ili islamska religija? Boga Biblije i Kurana? Boga iz knjiga koje u tim polupismenim zemljama jedva da je pročitalo i do 10% njihovih građana, uključujući tu i stvarne i statističke vjernike.
Ili tek i samo u Boga i njegov tobožnji ili stvarni nauk što im ga prepričavaju ne baš uvijek najbolji đaci vjerskih škola, što im ga posreduju njihove nacionalne, političke i s politikom slizane vjerske elite? One ”elite” kojima vjeruju i tu vjeru odano, kao poslušne ovčice, iskazuju na izborima i popisima stanovništva, a uz svu podršku svojih vjerskih zajednica.
Bit će, i sve se više pokazuje, kako su ta statistička iskazivanja ”vjerovanja u Boga” sve prije i sve više od bilo kakva vjerovanja. Ponajprije – politička vjerovanja. A bit će da je ovdje prije svega i iznad svega riječ o religiji kao visoko organiziranom, brižno strukturiranom, ideološki petrificiranom modelu monopolsko-manipulativne pragme kontroliranja masa.
Novi, među milijunima drugih, skandal pedofilije u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, koji je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić tako nevjernički ”adaktirao”, a apostolska ga nuncijatura po nekristovskom modelu ”ni vruć ni hladan” kritizirala, pokazuje kako funkcionira religija i zašto tu ipak ne može biti govora o vjeri ”s apsolutnom sigurnošću”.
Jer iskaz da je biskup Đuro Hranić ”radio po pravilima”, kaže (de)nuncijatura (termin Hansa Künga!), ”ali je mogao biti malo empatičniji prema žrtvama” jest religijska, ali nije vjernička.
No naučili su nas to već biskupi tipa Vlade Košića, pa se više toliko ne iznenađujemo. Sad se više iznenađujemo kad se oglasi neki biskup koji vjeruje u Boga i naučava Isusov nauk.
Da je to s biskupom Hranićem i nuncijaturom sve u najboljem duhu religijske institucije (evo namjerno više neću spominjati Hansa Künga!), pokazat će i neki hrvatski teolozi koji će potrčati reći kako Crkvi smeta spominjanje pedofilije? Ili spominjanje nasilja nad ženama? I obrana prava gay-populacije? I šta još? Smeta joj briga za žrtve? Da, jer je zabrinutija za počinitelje zla?
Tim istim hrvatskim teološkim umovima oko raznih kaptolâ smeta i što se sadašnji Papa bori za kršćanstvo sličnije onome sv. Franje nego njegovih prethodnika na Svetoj Stolici, čija imena nije ni slučajno htio uzeti.
Govori li u prilog ovome o ”grijehu struktura” (crkvenih!) i ostavka Hansa Zollnera, njemačkog isusovca, jednog od osnivača Papinskog povjerenstva za zaštitu maloljetnika koji je Papa pokrenuo 2014. u sklopu napora protiv desetljeća dugih skandala pedofilije unutar Rimokatoličke Crkve stoga što je ”zabrinut načinom na koji povjerenstvo radi na postizanju cilja zaštite djece i ranjivih osoba”.
Sve to mnogima u Crkvi i oko Crkve smeta. I jasno je da smeta. I treba im smetati, jer osim što ih inkomodira i budi iz milenijskog sna, traži im i financijsko odricanje. Ali, zašto pritom spominju da im to posebno smeta sad u preduskrsno vrijeme? Ma, nemojte!?
E, sad je vrijeme da se ukaže na razliku između na relaciji vjera – religija?! Zar nije Isus baš uoči Pashe došao u Jeruzalem i u hramu isprevrtao stolove…?!
Da teologe i statističke vjernike podsjetim na Markovo evanđelje, poglavlje 11; Matejevo evanđelje, poglavlje 21; Lukino evanđelje, poglavlje 19; Ivanovo evanđelje, poglavlje 2. Ne sjećaju se što tamo piše, kad se to dogodilo i kojim povodom?
Ne sjećam se da je Isus tamo govorio: Nemojmo o tome sad uoči Pashe, poslije ćemo… Ne sjećam se da se ustručavao reći: Mojsije vam kaže to i to, ali ja vam kažem… Dakle, nikome nije rekao da su dobro postupili s obzirom na pravila, ali nisu baš pokazali empatiju za Samarijanca, za oduzetog, za…
Jer, upravo je Isus kršio pravila (na primjer, ozdravljenja u subotu) da bi pokazao empatiju, etablirao novi nauk, pomak od… Da, da bi pokazao da nisu ljudi zbog pravila i zakona, nego pravila i zakoni zbog ljudi!
Hej, biskupe, hej, nuncijaturo! Čitate li malo te svoje knjige?
I onda? Da, naši kaptoli, naši biskupi, naši svećenici vjeruju u Boga i tako uče svoje vjernike? U kojeg Boga? Boga vlastita komfora, vlastitog materijalizma? I što ih uče? Isusov nauk ili nauk vlastita komoditeta. Dobra za vlastitu guzicu, onako kako su to radili farizeji?
Nekoć sam se čudio zašto je Miroslav Krleža pisao toliko mnogo i tako radikalne tekstove protiv klerikalizma. Ima već trideset godina kako mi je to postalo više nego jasno, jer mogu zamisliti kako je to s Crkvom bilo prije stotinjak godina, kad je sad još uvijek tako ili približno tako. I ako prihvatimo da je Krleža bio ljevičar, katolički ultradesničari bi rekli izdajica i slično, otkud toliki antiklerikalizam kod jednog, primjerice, Stjepana Radića?
Pa, ako ni on nije ovdje dovoljan argument, da posegnem za jednim običnim građanskim, a pritom briljantnim intelektualcem kakav je bio Josip Horvat… Možda on tu Crkvu oslika dovoljno ilustrativno, jer eto i nije ”neprijatelj” ni Boga, ni Crkve, ni svega hrvatskoga. Dapače!
A i knjiga u kojoj svjedoči veoma je inspirativna, ”Preživjeti u Zagrebu”, dnevnik 1943.-1945. Ilustrativna mjesta na koja ćemo ovdje ukazati pogađaju u samo središte problema.
Autor kaže kako je čitao Stepinčevu šapirografiranu propovijed u kojoj se nimalo ne osvrće na antikršćansku politiku koju provodi endehazijski režim bez ”truna milosrđa, esencijalne kvalitete kršćanstva”, ali zato ta propovijed ističe ”nemoralne kupališne kostime”. Jer, pobogu, što su masovna ubojstva naspram nemoralnih kupaćih kostima?!
Ili, ove Horvatove rečenice: ”Nizeteo priča o nekom fratru koji je bodrio ustaše: ‘Ubij, ja ću te odriješiti od grijeha’. Divna Stepinčeva pastva.” Ili, pak, ova: ”Stepinac ne prosvjeduje protiv načela oko za oko.”
Nije mi nakana baviti se ovdje Stepincem, ali ukazujem na iste tipove, metode ”crkvenog angažmana” zbog kojih bi se jednako tako moglo i moralo pisati o ovim sadašnjim biskupima (ne)namjernim proizvođačima sve raširenijeg antiklerikalizma.
Dok se svi bave pedofilijom, pa čak i nuncijatura, Hrvatska biskupska konferencija šuti. Bez ”truna milosrđa, esencijalne kvalitete kršćanstva”, a katolički teolozi ili, nazovimo ih, ”katolički intelektualci” govore kako su za sve krivi erotski filmovi, gay-populacija, pornografija…
I talibanima, nisu krivi oni sami, nego žene koje bi hodale bez marame ili bi se malo školovale… I, brate, stalno provociraju muškarce! U nas su, dakle, krive žene u minjacima, nepokrivene žene, ženski kupaći kostimi, školovane žene koje se usude misliti… Iransko-afganistanski sindrom!
Je li vam sad jasno zašto neki kleče na trgu i mole krunicu? A da zamolimo te klečavce, doduše bez krunice da ih zamolimo, dok se ne pretvorimo u zdravo katotalibansko društvo i državu, da malo mole krunicu za svećenike sklone djeci, svećenike sklone kocki, zgodnim vjernicama, bijesnim autima… Da pokažu malo Isusova milosrđa…
Da klečavci mole Boga da katolički kler počne malo vjerovati u Boga. Neće klečavcima Bog ispuniti nijedne želje, jer se Bog time ne bavi, ali da oni malo obogate paletu zauzetosti za društveni moral.
Jer, mi ne sumnjamo da su oni dobro i uredno strukturirani katolici, ali da ipak malo budu i vjernici. Vjernici u riječ i djelo onoga čije će uskrsnuće uskoro glasno propovijedati, kao prije koji mjesec i njegovo rođenje.
Da umjesto velikih brojki ”vjernika” kojim Hrvatska i Srbija ljubomorno jurišaju na prvo mjesto što ga uvjerljivo drži BiH, mole malo i za obraćenje političkih i gospodarskih kriminalaca, te visokokorumpiranih osoba, onih koji se kupnjom diploma izruguju svakoj pameti i kompetenciji, onih koji su pobjegli pred sudskim progonima u druge države…
Da nam se, opet, danas-sutra ne bi dogodilo da netko osporava beatifikacije i kanonizacije naših kaptolskih moćnika, a da mi za usporavanje tih procesa krivimo nekog od papa koji se drznuo uzeti papinsko ime po tamo nekom odrpancu iz Asiza.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Osmansko-feudalni software
- Mali podli psihopat! ŠČ!
- Povratak političkoj pornografiji
- Kurdi i druga siročad svijeta
- Kako zaštititi njihova veličanstva?
- Krivi navod, lažno predstavljanje
- Sveti Petar Brozu: ”Što imaš reći u svoju obranu?”
- Politika – sveopći vašar
- Loši đaci loših učitelja
- Netko u Europu, netko na barikade
