Klijentelizam i nepotizam nisu nove riječi ni nova pojava. One izazivaju mučninu, bijes i zgražanje. O njima se piše u novinama, postaju dio političkog rječnika i tema Twittera i Facebooka. Spominju ih premijer, Stier, ideolog HDZ, Maras, zvonki glas SDP-a, Most. Naslućujem zaprepaštenje njihovih stranačkih drugova koji su se u tome prepoznali. O uhljebima se priča sa zgražanjem. Čak uhljebi osuđuju uhljebe.
Sve to izgleda licemjerno. Ministri zapošljavaju djecu po vezi, gradovi daju povelje svojim zaštitnicima, dužnosnici primaju darove i prihvaćaju put na nogometno prvenstvo.
Ako treba izgraditi most, produžiti cestu ili obnoviti školu, nije dovoljno ispuniti formulare, nacrtati planove i prikazati računalne simulacije. Kad treba obraniti sjedište suda u svom mjestu, formiraju se krizni stožeri, odlazi na razgovore u Zagreb, posjećuju se svi koji su iz tog kraja. Organiziraju se lokalne proslave na koje se na jelo i piće uz usputni program zovu uvaženi gosti.
Kad nešto treba privatizirati, prodati, kad treba dobiti koncesiju, kad treba nekoga zaposliti, nekoga otpustiti, naći mjesto u diplomaciji, otvoriti školu, osnovati sveučilište, ne trebaju ti papiri, zakonski uvjeti, interes građana. Treba gazda.
Kad nešto treba privatizirati, prodati, kad treba dobiti koncesiju, kad treba nekoga zaposliti, nekoga otpustiti, naći mjesto u diplomaciji, otvoriti školu, osnovati sveučilište, ne trebaju ti papiri, zakonski uvjeti, interes građana. Treba gazda
Gazdi se daje podrška i od njega traži zaštita. Plješće mu se na kongresima, poziva na lokalne fešte. Oslovljava ga se predsjedniče, šefe i gazda iako često formalna čast vrijedi manje od osobnog povjerenja i poslušnosti.
Gazdi se sve odobrava, on može pozvati i četnika u goste i postrojiti mu kostimirane vojnike, ali kada bi to učinio netko drugi, bio bi izdajica, sumnjivi domoljub ili prodana duša.
Gazda može zviznuti povremeno kolosalnu glupost, ali će poslušnici tvrditi da se iza toga kriju složeni plan i urota. Gazda može povremeno lagati, u dva dana promijeniti mišljenje, no dovoljno je reći da ga se zlonamjerno tumači (ionako je sve jasno rečeno) ili pitati zašto baš danas, zašto sada i ovdje.
Treba širiti vijesti o njegovim nadljudskim sposobnostima, za fol treba sazvati sastanak u šest ujutro ili u nedjelju biti na gradilištu, s kacigom na glavi i miješalicom u mozgu.
Svi ga poštuju. Gazda, kad i nema ovlasti, voli arbitrirati, odlučivati će, neformalno utjecati, primati emisare i lobiste. Gazde naročito vole primati strane investitore i vjerovnike koji požuruju naplatu.
Gazda će arbitrirati i dati evazivna obećanja, javnosti uputiti pitijsku poruku o tome na čijoj je strani premda javno govori da ne komentira nepravomoćne presude (kao da će komentirati pravomoćne!). Gazda voli primati sve one koji traže njegovu zaštitu. Gazda može biti i žena, a i onda se zna tko je gazda. Njegovi miljenici su mu draži od zakona. Čuvaju se uzajamno.
Status klijenta, čak sama prilika da se s njim slika i pojavi u kadru, snimi selfi, stvara klasu poltrona i klijenata koji su gazdini osobni dužnici i zahvalni prijatelji.
Poslovi se ne obavljaju u uredu, već u kafiću, za ručkom ili na jedrenja kad ima malo vitra. U uredu se kušaju pršuti, kupuju odijela na popust, trguje maslinovim uljem i vinom, građevinskim dozvolama i jeftinim automobilima. Uostalom, Gazda se ne vozi biciklom na posao. Njegov auto mora biti upadljiv, jer se on ne može voziti u onom starom dvije godine za kojeg je održavanje skupo. Cijena i vrijednost tu nisu važne; pa neće se valjda gradonačelnik voziti Uberom ili u Trabantu.
Svi postupci ispita, ocjenjivanja i vrednovanja marljivo se zaobilaze. Nije dovoljna ni stranačka iskaznica – da nema veza i lojalnosti, razmahao bi se kanibalizam: članovi stranke jeli bi jedan drugog. Okrutna vremena u kojima se stvarno moraš dokazati kao moralna ameba da preživiš
Zapošljavanje se ne vrši radi potrebe posla, već kao popunjavanje sinekura privrženim štićenicima.
”Zapošljavanje u pravilu nije motivirano poslom tj. radnim zadacima, nego se zapošljavanjima preko veze stvaraju strukture tj. mreže političke moći. Kad sam Vesnu igrom slučaja posjetila na radnom mjestu, primijetila sam da nema svaki zaposleni svoj radni stol, osnovni preduvjet za rad. Kada sam pitala rade li na nabavi stolova, Vesna se nasmijala. Ne trebaju nama stolovi, rekla je. Tako sam mogla zaključiti sljedeće: niti ima mjesta za stolove, niti posla za toliko ljudi. Niti je poanta u poslu.” (K. Leko: izložba o R. Bićaniću ”Kako živi narod”).
Jednom stvorena takva mreža se popunjava i širi. Veze porijekla, nacionalne i religijske identifikacije, susjedna mjesta u loži lokalnog stadiona, sjećanja na zajedničke pijanke ili maturalce, studij i pripravništvo općenito su važnije od ideologije i stranačke pripadnosti, ali samo uz blagoslov Šefa i Gazde.
Pomažu u komunikaciji, empatiji, gipkosti grupe, no ispod radara formalnih struktura. Ne može se pitati kako imamo previše županija i općina, bolnica i sudova, sveučilišta i studija (imamo studij za pastire!). Naravno da je to posljedica, jer ih ne financiraju oni koji ih koriste već centralni proračun i fondovi, kad sredstva treba izmoliti i odgovornost prebaciti na druge. Logika financiranja koja tuđu spravu koristi u berbi gloginja i kopriva stvara klijente, prosjake i udvorice.
Svatko u takvom sistemu može raditi sve. Liječnik može voditi obranu, policajac Sabor, učitelj znanost. Šef pravnih poslova najvećeg osiguranja može biti politolog, ali politolog ne može u izborno povjerenstvo. Valjda je zbog broja diploma Prometnog fakulteta toliki vozni park Vlade.
Škole i diplome ne vrijede ništa, a tamo gdje se ozbiljno studira malo se upisuje. Uostalom, ako je studij težak, osnuješ si sveučilište i kupiš doktorat. Hijerarhija plaća u državi je ponekad apsurdno mala, ali je radno vrijeme fleksibilno, a ocjenjivanje rada ridikulozno. Postoje prekovremeni plaćeni sati, rad na ugovor, a nije loše imati i svoje poduzeće ili kafić. Tko prima mito, ne treba mu plaća. Ne živi se dobro od mirovine ili plaće. Ni od rada.
Nema discipline ni odgovornosti jer kako kazniti svoga? To je kao odgristi sebi ruku. Napredovanje nije prema sposobnosti, već (netko je smislio dobru frazu) prema podobnosti.
Zemlja nam je najljepša. Najbolji smo sportaši. Naš bivši premijer je osoba s najviše optužnica od svih u počasnoj loži. To nas zbuni i zavede. Želeći razumjeti, gledamo sve, a ne vidimo očito. Mislimo da se radi o prokletstvu, moralnoj mani i individualnom zlu
Svi postupci ispita, ocjenjivanja i vrednovanja marljivo se zaobilaze. Nije dovoljna ni stranačka iskaznica – da nema veza i lojalnosti, razmahao bi se kanibalizam: članovi stranke jeli bi jedan drugog. Okrutna vremena u kojima se stvarno moraš dokazati kao moralna ameba da preživiš.
Nije ovo teorija, već stvarnost i istina.
Kod nas se uči što piše u Ustavu i zakonu, ali ne kako se oni primjenjuju i što je stvarnost.
Kod nas se slavi statistika, porast potrošnje i uvoza koji podiže GDP, ali se prešućuje da je to na račun naše djece, nerođenih ljudi i nade da će propasti banke kojima smo dužni.
Mi učimo o modelima koji ne postoje, raspravljamo o kiši koja pada kao da ne postoji meteorologija, sateliti i simulacije. Više vjerujemo babi koja proriče po kostobolji. Mitologija, a ne meteorologija.
Zemlja nam je najljepša. Najbolji smo sportaši. Naš bivši premijer je osoba s najviše optužnica od svih u počasnoj loži. To nas zbuni i zavede. Želeći razumjeti, gledamo sve, a ne vidimo očito. Mislimo da se radi o prokletstvu, moralnoj mani i individualnom zlu.
Ne radi se o tlu, genima ili povijesti. To je sadašnjost, ne nasljeđe. Ne radi se o pojedincima ni o izdvojenim ulogama. Radi se o sistemu, stvorenom poretku uloga, ne o karakterima.
Iako poštujem obrazovanost Davora Stiera, nisu on i Gordan Maras napali klijentelizam i nepotizam općenito, već sada i ovdje (…) Da svi to vide i prave se gluhi, slijepi i nijemi naša je sramota
Gazde nema bez udvorica, uhljeba nema bez Gazde. Kad je nešto dio sistema, pa makar se riječima osuđuje, ono se počinje smatrati normalnim, čak nužnim za društvo. No dio toga su i povodljive i zaluđene mase koje teže za vođom.
Žalosno, ali to znači da je pojedinačna prosvijećenost nešto devijantno, a da su kritičari arhaični sloj koji, jer smeta, treba iskorijeniti. Jadni ljudi koji misle, ne vjeruju u čuda, ne zanose se glupostima i ne vjeruju u vođe. Oni su, mi smo, manjina. Mentalitet uhljeba i ulizica žilavo prkosi napretku.
Zato je kod nas opasno čitati Freda Riggsa ili Augustina Gordilla, koji klijentelizam vide kao paralelnu (La administración paralela) zapovjednu strukturu koja vlada iz sjene.
Iako poštujem obrazovanost Davora Stiera, nisu on i Gordan Maras napali klijentelizam i nepotizam općenito, već sada i ovdje. Nije u Argentini (Gordillo), Burmi (Riggs) ili Danskoj nešto trulo, već ovdje.
Da svi to vide i prave se gluhi, slijepi i nijemi naša je sramota. Zato rezultat nogometnog prvenstva pogađaju giboni u zagrebačkom Zoološkom vrtu.
Još tekstova ovog autora:
- Jesu li političari niža vrsta, nedostojna poštovanja?
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Pitanje što da se radi je zapravo pitanje kako da se radi
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.