Radenko Vadanjel
Kada je pet europskih država, davne 1985. godine, potpisalo na brodu ”Princeza Mari-Astrid”, na rijeci Mozel, pored Schengena, malog mjesta u Luksemburgu, sporazum (od tada skraćeno nazvan ”Schengen”) o slobodnom kretanju unutar teritorija udruženih država Belgije, Francuske, Njemačke, Luksemburga i Nizozemske, Hrvatska je još uvijek bila u ”mraku”, bez jogurta i ostalih osnovnih živežnih potrepština, trpeći i permanentno stagnirajući u nametnutoj joj federaciji šest republika, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, u ”zoni sumraka” i nadrealnih kažnjavanja i ponižavanja, među kojima su možda najskandalozniji bili oni dodjele besplatnih stanova, korištenja besplatnih vrtića, besplatnih radničkih odmarališta, besplatnoga zdravstva… Od onda je prošlo 37 godina…
U međuvremenu schengenski prostor se nezaustavljivo širio po državama novonastale Europske unije.
Vanjska granica Europe prema Balkanu, unatoč našoj silnoj želji, neumitno se zaustavila 2007. godine, tik do nas, na granici između Slovenije i Hrvatske, i tamo, nadomak Hrvatske, tvrdoglavo zalegla ne pomičući se, kao krava koja se prežderala rosne djeteline.
Punih 15 godina, sve do ove 2023. godine, iščekivali smo da nas Schengen konačno ”usisa”, i nas Hrvate, kako bi se vanjske granice Europe pomjerile, pomaknule dalje od nas, prema istoku, prema istočnim susjedima u Srbiji, BiH i Crnoj Gori.
Punih 15 godina osjećali smo na svojim pogurenim plećima strogi bič braće Slovenaca – upravo onaj najžilaviji bič ”izrađen od kože nilskoga konja”, kojega spominje Sven Lindqvist u knjizi o crnačkim robovima znakovita naslova ”Istrijebiti svu gamad”.
Slovenski su nas carinici svakodnevno, brižno i pedantno, prigodom svakog našeg rutinskog hodočašća u Trst po košaricu jeftinijih prehrambenih namirnica parmezana, deterdženta, konzervi tune i pašte Barilla… ili odjevnih krpica na sezonskim sniženjima, bezdušno pretresali, unosili naše osobne podatke u kompjuter, provjeravali razloge prelaska granice, ponašali se, jednom riječju, mrzovoljno, sitničavo i odvratno pedantno, kao da do nedavno nismo živjeli u istoj državi, imali istu valutu, iste probleme i isti standard…
I sve do ove 2023. godine trajala je ta lagana agonija, frustracija, nervoza i nelagoda, koja bi nas, dolaskom na granični prijelaz Plovanije, Pasjak, Macelj, Bregana ili Rupa uvjetovanim refleksom oblila znojem i laganom drhtavicom ili, naprosto, osjećajem blage poniženosti.
Sve do 1. siječnja ove godine kada je konačno pravda sustignuta i zadovoljena, uslišivši sve naše prikrivene molitve, podarivši nam toliko žuđenu međunarodnu ulogu čuvara vanjske granice Europe prema neeuropskim zemljama Balkana, što bi rekao otac domovine Tuđman, ”konačno smo na braniku Zapada, kao predstraže i utvrde – predziđa kršćanstva”, i svega što ide uz tu anakronu povijesnu ulogu.
Poput graničara iz 15. stoljeća, tzv. Vojne krajine, koja se protezala od Jadrana do Karpata, graničara koji su više od tri stoljeća branili zapadne zemlje Habsburške Monarhije od prodora Osmanlija, našoj se maloj zemlji ulaskom u schengenski prostor, osobito našim carinicima i policijskim službenicima, ukazala i službeno, povijesna prilika da, kao nekada graničari Vojne krajine, uzmu stvari u svoje ruke i opravdaju ukazano im povjerenje.
Tako oni sada, kako je već poznato, već dulje vrijeme love i mlate u pograničnim prostorima obraslim trstikom i šibljem oko pritoka rijeke Save – najprije tamnopute izbjeglice tzv. migrante, u tranzitu na ruti prema bogatijim europskim zemljama, a od nedavno i legalno, ispred kilometarskih kolona iscrpljenih i izluđenih putnika na graničnim prijelazima s našim istočnim susjedima – još hladnije, i još pedantnije od braće Slovenaca s početka priče, oni oštre strogoću i stegu na nepripremljenim, iznenađenim putnicima, u ovoj novoj, autoritativnoj hrvatsko-schengensko-europskoj granici.
Tako su ovih dana, uoči državnog praznika Sveta tri kralja, u praskozorje izvojevane obligacije čuvanja granica EU-a, na graničnom prijelazu Tovarnik, carinski službenici Službe za mobilne jedinice Osijek, provodeći pojačane mjere nadzora spriječili pokušaj krijumčarenja cigareta i alkohola skrivenih u osobnom vozilu stranih registarskih oznaka, objavila je slavodobitno naša Carina.
”Provodeći pojačane mjere nadzora na graničnom prijelazu Tovarnik prilikom ulaska u carinsko područje Unije, carinski službenici Sektora za mobilne jedinice, Područne jedinice – Službe za mobilne jedinice Osijek, izdvojili su radi kontrole osobno vozilo švicarskih registarskih oznaka kojim je upravljao državljanin Sjeverne Makedonije”, navodi se dalje u izvještaju.
”Detaljnim pregledom navedenog vozila uz uporabu opreme iz programa Hercule III u prostoru rezervnog kotača pronađeno je 6.600 komada cigareta West Silver, 4.000 komada cigareta Jade La Rose i 9,7 litara rakije, robe za koje su propisane zabrane i ograničenja pri uvozu, a koje je vozač pokušao na skriven način unijeti u područje Unije”, slavodobitno se zaključuje.
”Pronađena roba je oduzeta, a vozaču je izrečena novčana kazna u iznosu od 13.272,00 EUR-a. Obračunata je i naplaćena trošarina na cigarete u iznosu od 1.419,13 EUR-a”. To je oko 111.000 kuna, lakonski se zaključuje, a mi preračunavamo i dolazimo do nevjerojatnog iznosa od 14.730 eura.
Petnaest tisuća eura kazne za pokušaj šverca preko granice 10 litara domaće rakije i 50 šteka cigareta! (Na slici se vidi u bunkeru i jedno pakovanje Vegete!?) Hoće li nesretni stanovnik Sjeverne Makedonije, žalosna mu majka, morati dizati kredit da isplati kaznu, ili će sve odležati u nekom od hrvatskih zatvora? S tim novčanim iznosom mogao bi kupiti novi automobil u klasi Suzuki Swift ili Hyundai i20.
Zar je to ”predziđe kršćanstva”, o kojemu je s neskrivenim ponosom lamentirao otac domovine Franjo Tuđman, ili se ipak samo radi o psihološkoj kompenzaciji za sve one godine iživljavanja, pedantnosti i hladnoće slovenskih carinika na zapadnim granicama Lijepe Naše?
Ili je tu jednostavno riječ o našoj uvriježenoj servilnosti, ”kolektivno nesvjesnom”, namjeri da sluga fascinira gospodara, u ovom slučaja EU, svojom radoholičarskom beskrupuloznosti i nadobudnom ”čvrstom rukom”?
Kako bi kazala narodna izreka, koja se izgleda još nije sasvim ofucala, ”Dobre smo sluge, ali loši gospodari”.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Je li Mahlerova sjena natkrilila američkog skladatelja?
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Penzioneri znaju: kuna je velika ”zvijer” u malom tijelu
- Zašto ću navijati za Brazil
- Zaustaviti vlak u Hrvatskoj ili Njemačkoj nije isto?
- Album Arsena Dedića ”Ministarstvo straha” u nemilosti RH
- Nemoć, strah. Što ako hazarderi odlučuju o propasti svijeta?
