Damir Grubiša
U jednom filmu Miklósa Jancsóa, mađarskog filmskog redatelja koji je svojevremeno majstorski ismijao mađarsku verziju gulaš-socijalizma, karikaturalni partijski funkcioner izgovara rečenicu: ”Politička situacija se intenzivira!”.
Doduše, slično su pripisivali Mao Ce Tungu u doba kulturne revolucije, kada je Veliki kormilar, kako su ga zvali, izjavio da je politička situacija u zemlji ”odlična, ali da će biti još bolja”.
Slično je i sa svjetskim ratom koji se upravo odvija pred našim očima. Umjesto da se svim silama svjetski politički čimbenici napregnu da se pokrenu multilateralni pregovori o prekidu vatre i bar o nekakvom primirju između agresora – Putinove Rusije i žrtve agresije – Ukrajine, ti isti svjetski čimbenici dolijevaju ulje na vatru i pridonose eskalaciji rata.
Svi se slažemo, bar u ovom dijelu svijeta, da je Rusija agresor i da je Ukrajina žrtva. I da Ukrajini treba pomoći, pa čak i u oružju, da se obrani.
Ali i ta pomoć Ukrajini oko koje se svi u ovoj Europi uglavnom slažemo, odvija se stihijno, a ne organizirano. Umjesto da je Europska unija preuzela vodstvo i koordinirala humanitarnu i vojnu pomoć Ukrajini, šaljući tako jaku poruku Rusiji, ali i svijetu da pomaže onima kojima je ta pomoć potrebna, ona je iznenada nestala sa scene.
Svaka zemlja pojedinačno šalje oružje koje nije samo defanzivno, već i ofanzivno, i time dolijeva ulje na vatru, kao što to čine i NATO i SAD, vodeći tako war by proxy, vodeći rat drugim snagama, odnosno drugim mesom za topove – ovog puta ukrajinskim.
Ukrajinci su ti koji će najviše stradati ako se odmah, bez odlaganja ne nametne primirje, odnosno prekid vatre da ne bi dalje stradali nevini civili, starci, žene i djeca, uz, naravno, živu silu branitelja.
Ali ”nametnuti pregovore” mogu zaraženim snagama samo sve velesile zajedno, a to znači da nametnuti pregovore ne može ni NATO ni SAD, pa čak ni Europska unija, već to moraju biti svjetske sile koje bi se morale složiti oko osnovnog principa – spasiti ljudske živote i dalje prolijevanje krvi.
U ovom slučaju, pobjednika nema i neće biti, jer ako se ovaj rat nastavi, on će potrajati godinama i osiromašit će ne samo one koji se bore na terenu, već i cijelu Europu i cijeli svijet.
Zato bi političari kao što su Joe Biden, Emmanuel Macron, Olaf Scholz, pa čak i onaj raščupani egocentrik nalik pajacu, britanski premijer Boris Johnson, morali odustati od toga da pod svaku cijenu skrše Rusiju i trebali bi poslušati papu Franju, koji je lansirao svoje mirovne poruke i založio se za zajednički pokušaj pokretanja pregovora o prekidu vatre.
Da bi se ti pregovori mogli uopće voditi, treba odbaciti demagoški istup Zelenskoga koji izjavljuje da je spreman pregovarati s Putinom.
Jasno je da Putin, opijen vlastitom moći i potpuno pogrešnim doživljajem svijeta oko sebe, neće nikada pristati na takve bilateralne pregovore, pogotovo što Zelenski čas izjavljuje kako je spreman pristati na priznanje ruske aneksije Krima, da bi nakon Stoltenbergove izjave da NATO neće nikada priznati aneksiju Krima učinio korak natrag i povinovao se direktivama NATO-a i SAD-a.
Čak ni Erdoganovi diplomatski istupi ne mogu navesti Putina na pregovore o prekidu vatre, bar dok još on ima na raspolaganju nuklearni arsenal, kojeg će i upotrijebiti ako bude satjeran u kut.
Baš onako kako je Putin sam ispričao u paraboli o štakoru koga je on, kao dječak, stjerao u kut, a ovaj umjesto da pokuša pobjeći krenuo je u napad, u posljednji juriš očajnika.
Tako bi mogao postupiti i Putin, ako bude stjeran uz zid. A to znači upotrijebiti nuklearno oružje, pa makar samo na teritoriju Ukrajine, što bi opet povuklo lančanu reakciju Zapada – i evo kraja svijeta…
Dakle, jedini pregovori na koje bi Putin pristao mogli bi biti pregovori u kojima sudjeluju i druge svjetske sile koje bi mogle biti garant provedbe rezultata pregovora – a to su Kina, Indija i neutralno-nesvrstane zemlje kojih ima puno više od nas na Zapadu i koje čine matematičku većinu čovječanstva.
Ali to bi značilo da Joe Biden i njegova Amerika odustanu od toga da sami kroje sudbinu svijeta, to bi značilo da Stoltenberg ušuti sa svojom ratnohuškačkom demagogijom i to bi tražilo od Europske unije da djeluje jedinstveno, kao odgovorni čimbenik svjetske politike, što bi ona prema osnivačkom ugovoru trebala i biti!
Jer prvi cilj Europske unije je mir, kako glasi članak 2 Lisabonskog ugovora. Ako je to doista tako, onda je Europska unija trebala biti mjesto gdje će se Švedska i Finska prvo obratiti sa svojom željom da se priključe NATO-u.
Jer namjera Švedske i Finske samo dolijeva ulje na vatru ovog rata ”po opunomoćeniku”, kako ga nazivaju ozbiljni, američki geopolitičari.
A NATO je već dovoljno pridonio ovom ratu, ”lajući na vratima Moskve”, kako je to ocijenio papa Franjo. Ulazak dviju neutralnih i nesvrstanih zemalja, koje nisu htjele ući u Europsku uniju sve do 1995. poštujući svoju neutralnost i ulogu zemlje-jastučića u Europi, dodatno će ”intenzivirati” situaciju.
Teoretičari ”sekuritizacije” i apologeti sigurnosti kao naoružanja radi odvraćanja, dobro znaju da ratovi izbijaju često, kako je to i Tukidid napisao u svom ”Peloponeskom ratu”, zato jer se netko osjeća nesigurnim i ugroženim.
Taj osjećaj ugroženosti može biti rezultat i potpuno pogrešne procjene ”efektualne istine stvari”, kako je to svojevremeno napisao Niccolò Machiavelli. Ruski lideri će samo još više utonuti u svoju krivu predodžbu o ugroženosti od onih, koji ”laju” na njihovim vratima.
Nažalost, nema više u Europi takvih političara kao što su Olof Palme ili Willy Brandt ili Bruno Kreisky, koji su dobro poznavali logiku blokovskog razmišljanja, pa su zbog toga bili i protagonisti politike popuštanja i aktivne koegzistencije, baš zato da izbjegnu svjetski holokaust.
Ulaskom Švedske i Finske u NATO samo će u Rusiji porasti osjećaj ugroženosti, pogotovo kad se tamo smjeste vojne baze NATO-a, što bi bilo slično kao da se na Kubi ili u Meksiku razmjeste baze sada već nepostojećeg istočnog bloka.
Kako bi reagirala Amerika? Naravno, preventivnim ratom, pa čak i prijetnjom uporabe nuklearnog oružja.
Što se tiče Finske, stvar je mnogo složenija. Finske desničarske organizacije, koje vode nacionalističku i ksenofobičnu politiku, već likuju zbog mogućeg vraćanja jednog dijela Karelije Finskoj, odakle je nakon Drugog svjetskog rata, nakon što je Sovjetski Savez uzeo dio Finske kao ratni plijen, otišlo oko pola milijuna Karelijaca – Finaca.
Već je ionako probuđen i mađarski iredentizam kroz riječi Viktora Orbána da je Mađarskoj oduzeto more i luka – Rijeka, naravno.
Može se pretpostaviti da će tenzije na rusko-finskoj granici rasti, najvjerojatnije uzajamnom eskalacijom provokacija, sve dok i tamo ne izbije kakav ratni sukob.
Jasno je da je Rusija veliki gubitnik u ovome, i u svim budućim ratovima. Ali, opet, postoji jedan element koji bi morao ući u glavu zapadnim političarima: Rusija ima nuklearno oružje, i nije isključeno da eskalacija bezumlja navede Putina ili čak nekog još goreg njegovog nasljednika da ga upotrijebi uz onu poznatu suicidalnu uzrečicu: après moi, le déluge! Poslije mene, potop!
A jednako je skandalozna ucjena Recepa Tayyipa Erdoğana, turskog diktatora, koji će pristati na ulazak Švedske i Finske u NATO ako mu se isporuči najmanje 35 kurdskih aktivista koji su našli azil u Švedskoj!
Nakon što je Zapad brutalno iskoristio Kurde u borbi protiv ISIS-a, podržavajući njihovu nadu u nekakvu makar polu-državnu autonomiju i izigravši svoja neformalna obećanja (kao, uostalom, i američko obećanje Gorbačovu da se NATO neće širiti na Istok), sada bi se moglo dogoditi da se udovolji Erdoğanu samo da bi Švedska i Finska ušle u EU.
Umjesto da lideri NATO-a uopće postave pitanje o tome, kako je moguće da se NATO deklarira vojnom formacijom demokratskih sila, a da je među njima Erdoğanov sultanat, autokratska Turska?
U takvom svijetu, s takvim liderima, nemamo se nažalost čemu nadati. Svi srljaju u dugotrajni, iscrpljujući i, na kraju, samouništavajući rat.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ukrajina, godinu dana kasnije
- Hrvatska, kao i EU, boluje od endemskog virusa korupcije
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
