On plovi po čitavom svijetu u potrazi za zabavom i profitom. Ne obazire se na rizik. Spušta sidro gdjegod mu drago i na svakoj obali ubere za sebe najljepši cvijet. On je Jenki. Amerikanac.
Operni lik koji sam sebe ovako predstavlja u prvom činu Puccinijeve opere Madama Butterfly nije čak ni negativac. To je za njega prejaka riječ. On je naprosto komformist, lažljivac i kukavica. Ukratko – ljigavac. I to vjerojatno najveći koji se ikada pojavio na opernoj pozornici.
Skladajući “Madamu Butterfly” Puccini je očito prema tom liku osjećao takav prezir da mu nije namijenio nijednu veliku ariju. Naočit talijanski tenor lijepoga glasa Angelo Fiore, koji ovih dana tu ulogu pjeva u novoj produkciji “Madame Butterfly” na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, ispravno je shvatio svoju ulogu.
Ljigavci svih zemalja uvijek se pokrivaju “domoljubljem” (…) Madama Butterfly je zato opera o izdaji vrijednosti u koje se onaj koji ih krši zaklinje i o izdaji povjerenja koje moćnici uvijek iznova, mašući demagogijom, novcem i svojim “načinom života” zadobivaju od siromašnijih i slabijih
Rekao mi je kako se suzdržava od bilo kakvih romantičnih emocija jer njegov lik ih zapravo i nema. On je u svojoj lakomislenosti i površnosti zapravo beznačajan. Ali to nisu i posljedice koje će tripiti netko drugi.
Lik o kojem govorimo je Benjamin Franklin Pinkerton, poručnik na američkom ratnom brodu “Lincoln”. Na početku operu ga vidimo kako u Nagasakiju, u koji je uplovio, završava poslove s Gorom, japanskim potrčkom i posrednikom za sve što oni koji imaju dovoljno novca požele.
U razgovoru sa Sharplessom, američkim konzulom, Pinkerton se hvali kako je povoljno unajmio lijepu kuću na 999 godina, a ugovor može raskinuti kad god mu se prohtije.
“U ovoj zemlji kuće i zakoni su podjednako elastični”, hvali se Pinkerton, na što Sharpless dodaje kako lukav čovjek iz takvih zakona može izvući najbolje za sebe.
Ipak, Sharpless postaje kritičan prema Pinkertonu i njegovom načinu života kada razgovor skrene na jedan drugi ugovor koji će ovaj potpisati. Riječ je o bračnom ugovoru kojim će prelijepa gejša Cio-Cio San, znana kao Butterfly, postati njegova supruga.
U Japanu krajem 19. stoljeća, baš kao i drugdje u svijetu u to doba, to znači da će ona postati vlasništvo svog muža onoliko dugo koliko će mu biti potrebna kao lutka za zabavu.
Nije Amerikanac u Japan donio takvo bračno zakonodavstvo, nego ga je tamo već zatekao kao licemjerni legalni paravan za prostituciju koji iskorištavaju tamošnji imućni muškarci. Takve smicalice su postojale i postoje u svim društvima koja se diče tobože strogim moralnim kodeksima, kako bi ih oni iole moćniji i bogatiji mogli neokaljanog ugleda zaobilaziti.
Dva desetljeća prije Puccinijeve “Madame Butterfly” u Francuskoj, a potom i širom Europe, bio je silno popularan roman “Madame Chrysanthčme” što ga je, u obliku autobiografskog dnevnika, napisao Pierre Loti, koji je i sam bio pomorac.
Na koncu, kao i uvijek, ništa novo pod suncem. Između Pinkertonovog “America forever” i Trumpovog “America first” nema nikakve bitne razlike. Osim u ozbiljnosti i težini posljedica
Na temelju tog romana francuski skladatelj Andre Messagér napisao je i istoimenu operu. Priča je navlas ista. Strani pomorac sklapa brak s lijepom gejšom. No, bitna je razlika u glavnom ženskom liku. Japanska djevojka u Lotijevom romanu zna da je njen “brak” samo mrtvo slovo na papiru. Međutim, ona se u svog “supruga” iskreno zaljubljuje i ispraća ga pismom pokapanim suzama u kojem ga tek moli da je se katkad sjeti.
Za razliku od Krizanteme, Puccinijeva Leptirica je od samog početka ne samo zaljubljena, nego i potpuno predana svom američkom “mužu”, toliko da noć prije “vjenčanja” potajno odlazi u kršćansku misiju da bi prešla i na njegovu vjeru. Pri tom za nju ništa nije u navodnicima.
Ona iskreno vjeruje u svoju i Pinkertonovu ljubav i njihovu sretnu budućnost u Americi. Iz toga proizlazi njena tragedija, a na kraju i smrt.
Američki autor kratke priče “Madame Butterfly” John Luther Long i dramatičar David Belasco koji ju je pretvorio u kazališni komad koji će potom, vidjevši ga u Londonu 1903. Puccini odlučiti pretvoriti u operu, nisu stvorili naivni lik neuvjerljive motivacije, što bi čovjek mogao pomisliti o gejši slijepoj za običaje i narav svijeta u kojem živi.
Da ne bi bilo zabune Puccini i njegovi genijalni libretisti Giuseppe Giacosa i Luigi Illica tri puta u tekstu opere naglašavaju činjenicu koja potpuno logično i krajnje uvjerljivo objašnjava nerazumno ponašanje njihove glavne junakinje: Cio-Cio San u trenutku svog “vjenčanja” ima petnaest godina.
Nikakvi običaji niti duh vremena ne mogu promijeniti činjenicu da je Madama Butterfly još uvijek nevino i zaigrano dijete. I tako će jedini rizik, na koji Sharpless upozorava Pinkertona, biti taj da sprži krila i skrši snove te divne male prvom ljubavlju zaigrane djevojčice.
Duboka ironija i kritika olako promjenjivog morala sadržana je već u Pinkertonovom imenu koje mu je dao John Luther Long.
Benjamin Franklin bio je jedan od otaca utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, potpisnik Deklaracije neovisnosti i Ustava, prosvjetitelj koji je udario temelje američkom načinu života i vrijednostima na koje se ta zemlja i društvo pozivaju.
Puccinijevi libretisti tu su bodlju dodatno zaoštrili nazivajući brod na kojem Pinkerton služi po još jednom velikom Amerikancu – Lincolnu. Puccini je, pak, već na početku opere kao glazbeni motiv koji predstavlja Pinkertona uzeo melodiju američke himne.
Kritika je, pak, koliko god suptilna bila, do kraja zaoštrena u načinu na koji Pinkerton prekida za njega zamornu i dosadnu raspravu sa Sharplessom o moralnim implikacijama i mogućim posljedicama svog ponašanja. S časom viskija u ruci on svečano zapjeva: America forever!
Kritika je, pak, koliko god suptilna bila, do kraja zaoštrena u načinu na koji Pinkerton prekida za njega zamornu i dosadnu raspravu sa Sharplessom o moralnim implikacijama i mogućim posljedicama svog ponašanja. S časom viskija u ruci on svečano zapjeva: America forever!
Madama Butterfly je zato opera o izdaji vrijednosti u koje se onaj koji ih krši zaklinje i o izdaji povjerenja koje moćnici uvijek iznova, mašući demagogijom, novcem i svojim “načinom života” zadobivaju od siromašnijih i slabijih.
I zato u tjednu kada su dvije operne kuće u Hrvatskoj postavile i prikazale Madamu Butterfly, u Rijeci i Zagrebu, to djelo u meni izaziva brojne geostrateške i političke asocijacije.
Na koncu, kao i uvijek, ništa novo pod suncem. Između Pinkertonovog “America forever” i Trumpovog “America first” nema nikakve bitne razlike. Osim u ozbiljnosti i težini posljedica.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Puccinijeva “Madama Butterfly” kao opera o izdaji vrijednosti u koje se zaklinju svi licemjeri).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Ružna najava Vučićeva obilježavanja ”Oluje”
- Drniš je pokazao kako se brzo može i treba izbrisati mržnja
- Aja Sofija ne može biti sveto mjesto nakon toliko krvi
- Nikako o Vučiću u trenutku ispraćaja velikana Morriconea
- U jednome složni: za podjele nismo krivi mi, nego oni
- Sistem je namješten protiv potrošača, građana i birača
- Srednji prst s desnice može učiniti više za novu Hrvatsku
- Stepinac je protiv ustaša prosvjedovao rijetko i u rukavicama
- Owensu je 1936. klicao pun stadion u Berlinu, ne i Roosevelt
- Svako sistemsko nasilje računa na šutnju mirnih promatrača
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.