Entoni Šeperić
Moglo bi izgledati kao da sam u prethodnim tekstovima potajice navijao za sram.
I kao da sam pretjerano isticao njegove moguće pozitivne – pa čak i ”kontrakulturne” – učinke, namjesto onih nesumnjivo negativnih i bolnih; blaženosti srama, prigovorit će netko, nedovoljno sam suprotstavio njegovo prokletstvo, pa bi moglo izgledati kao da u posramljenosti neskriveno uživam, odnosno kao da ne razumijem ozbiljnost mehanizama srama kojima nas kultura – u najširem smislu te riječi – porobljuje i ranjava.
Više od dvaju desetljeća živim porobljen sramom. Posramljenost kojoj nas izlažu i u koju nas postavljaju naši bližnji, a naročito ona koja potječe iz kruga najuže obitelji, često čovjeka izručuje najdubljim i najtežim emocionalnim stanjima, čak beznađu.
Pa ipak, čovjeka koji bi o vlastitom sramu i posramljenosti govorio neusiljenošću i lakoćom koja je pridržana jedino brbljivcima zasigurno treba izbjegavati; šutnja, rezignacija i povlačenje u sebe – nisu li to, naime, naravne i prve reakcije čovjeka suočena s iskustvom srama i posramljivanja, ono praiskonsko ”pokrivanje” o kojemu je već bilo riječi ranije?
Nije li utjerivanje u šutnju naročita strategija kojom se posramljenu osobu nastoji uspješno kontrolirati?
Moć prinudnosti koja proistječe iz manipulacije sramom i posramljenošću ne smije se bagatelizirati. S druge strane, budući da stvarnost srama nije ni banalna ni jednostavna, ipak postoji nešto krajnje vulgarno u pokušaju suvremene kulture da čovjekovo sve i sva učini javnim i takoreći prozirnim.
O tom suvremenom porivu za prozirnošću maestralno je pisao i Marek Bieńczyk, konstatirajući kako ”svjetski kombinat radi punom parom, u jednoj smjeni stvara nadsvođenu tamu, matirani zrak, pričuve magle, tajne sporazume, u drugoj proizvodi demokratske tlapnje koje pročišćavaju i osvjetljavaju, stvara ustrajne imperative za punom prozirnošću pitanja ovog svijeta (…) kako uostalom podržavati bez sustezanja prozirnost, ako se i ona često preobražava u medijsko oruđe uznemiravanja i narušavanja privatnosti”.
Moć prinudnosti koja proistječe iz manipulacije sramom i posramljenošću ne smije se bagatelizirati. S druge strane, budući da stvarnost srama nije ni banalna ni jednostavna, ipak postoji nešto krajnje vulgarno u pokušaju suvremene kulture da čovjekovo sve i sva učini javnim i takoreći prozirnim
Naime, kada se u javnosti podignu lomače i stupovi srama, najčešće se legitimni interesi javnosti (poriv ”transparentnosti”) do neprepoznatljivosti miješaju s ritualnim nagonom za puštanjem krvi.
Za mene je sve započelo 2008. godine, kada me je vlastita majka – u ondašnjem vrlo utjecajnom bosanskohercegovačkom tjedniku – optužila za zanemarivanje, fizičko zlostavljanje i obiteljsko nasilje.
Budući da sam u to vrijeme obavljao odgovornu javnu službu – bio sam, naime, glasnogovornik Federalnog ministarstva pravde, stvar je ubrzo privukla i zamjetan interes javnosti, a napose stoga što sam se u svojim prethodnim javnim nastupima izdavao za obećavajući, novi naraštaj javnih dužnosnika, koji je postkonfliktnom društvu trebao vratiti tračak nade u poštenu i časnu politiku, važnost osobnog integriteta, savjesnosti i čestitosti u radu.
Objava na dvolistu tjednika zavidnog tiraža, pritom popraćena dojmljivim i vrlo bombastičnim naslovom (činjenica je to zbog koje – poznato je to i uredniku ovoga portala! – imam vječitu zadršku i trajno nepovjerenje prema onima koji ih smišljaju), a koja je bila objavljena bez prethodnog savjetovanja sa mnom i nužne provjere istinitosti navoda koji se ondje iznose, bila je novinarski vrlo šlampavo obrađena, ali usto i popraćena s nekoliko fotografija iz mojeg osobnog života, prikazujući me najprije u fratarskom habitu (jer sam nekoć bio kandidat za franjevačko zvanje) kao oprobanom pribježištu za javnu difamaciju, raskrivajući me potom u tekstu kao nekoga tko se u javnosti izdaje za miroljubivu i čestitu osobu, a zapravo je obični nasilnik i prevarant.
Iznošenjem neprovjerenih pojedinosti, osjetljivih informacija i poluistina iz našega obiteljskog života, htjelo se – pretpostavljam – vješto i nepovratno utjecati na javno mnijenje, prokazujući me pritom kao osobu koja se bez ikakvih skrupula uspinje na društvenoj ljestvici, pa čak i po štetu vlastite obitelji.
To što sam imao dvoje malodobne djece i uredan obiteljski život samo je pojačavalo užas prijetvornosti, koja je sada bila javno prokazana i obznanjena.
Besprizoran osjećaj nemoći, paraliza nevjerice i očaja, te izostanak svake mogućnosti da od posramljenosti sačuvam sebe i svoju obitelj, miješali su se u meni s osjećajima ozlojeđenosti, prijezira i iskonske želje za osvetom.
Vječno ću se, naime, prisjećati naknadnoga razgovora s dotičnom novinarkom, koja je cijelu priču sastavila i objavila, kao i cinizma kojim mi je pokušavala približiti neminovnost interesa javnosti, odnosno potrebu prema kojoj najbolji interes i glas žrtve, pa čak i bez prethodnog ustanovljivanja što je u toj priči istina a što nije, svakovrsno nadilazi najbolji interes i glas nasilnika.
”Ne živimo li upravo u društvu u kojem je žrtvama na najsramotniji način uskraćeno pravo glasa?” pravdala se tako i nemušto lamentirala moja sugovornica, jednim potezom ustanovljujući bolesno ravnovjesje i znak jednakosti između mene i zločinaca iz minuloga rata.
Naime, jednom kada se u eter puste šareni baloni viktimologije, kojemu je nasilniku dano usprotiviti se, nekmoli ih bušiti?
Danima, mjesecima, pa čak i godinama nakon toga bezuspješno sam pokušavao za sebe povratiti osjećaj izgubljenog integriteta i časti.
S teškoćom sam izlazio na ulicu, jednako oprezno krećući se među znancima i neznancima; osjećao sam da je baš svakome dano i da svatko može prozreti mene i moju sramotu; osjećao sam se potpuno oskrnavljeno, kao da sam nasilno lišen svoje prave prirode i zapravo silovan.
Zbog svega toga višestruko su trpjeli moji privatni, obiteljski, ali jednako tako i moji poslovni odnosi. Povlačio sam se u sebe i nepovratno zatvarao pred stvarnošću kao školjka, a prenaglašeni osjećaj srama u potpunosti me lišavao životne radosti i sreće, čak prijetio skliznućem u neku patologiju ili ovisnost.
Uskoro sam se zbog neizdrživosti pritiska u potpunosti povukao iz javne službe, pokušavajući u nekoliko navrata promijeniti poslovno i životno okruženje, ali uvijek s ograničenim uspjehom, jer sam neprestano imao osjećaj da me posvuda prati sjena i mrlja tog sramotnog iskustva, da me ona posve u sebe uvlači, usisava i cijedi, a ja da postajem njezinim bespomoćnim sužnjem.
Nekako istovremeno s tim događajem, počela mi se na čelu razvijati vidljiva nakupina tjelesne masti, ispočetka veličine graška, ali koja je s vremenom postupno rasla i postajala sve vidljivijom.
Više od dvaju desetljeća živim porobljen sramom. Posramljenost kojoj nas izlažu i u koju nas postavljaju naši bližnji, a naročito ona koja potječe iz kruga najuže obitelji, često čovjeka izručuje najdubljim i najtežim emocionalnim stanjima, čak beznađu
U svojoj preuzetnosti sramom, počeo sam o njoj razmišljati kao o tjelesnom znaku sramote i prokletstva, baš poput onoga tajnovitoga znaka kojim je Bog zaštitio bratoubojicu Kajina od moguće odmazde (usp. Post 4, 15).
Jasno, bespredmetno je i neprimjereno za sebe iznuđivati bilo kakvo suosjećanje i razumijevanje.
To mi uostalom i nije namjera, jer doista je u tom iskustvu posramljenosti ostalo za mene mnogo nepronicljivih i posve tajnovitih pobuda i okolnosti, počevši od toga zašto je uopće mojoj majci bila potrebna takva optužba protiv mene, je li se baš išta od navedenoga uopće dogodilo, odnosno jesam li ja uistinu nasilnik kakvim me se ondje htjelo predstaviti?
Sve to, ali još i mnogo toga suodnosnog i s tim iskustvom neraskidivo povezanog, ostat će za mene zauvijek prekriveno sjenom, i to onom istom sjenom koja će nekoliko godina nakon toga pohoditi i oduzeti mi majku.
Kada bih nešto trebao reći u svoju obranu, svakako to ne bih i učinio, jer mi je sjena zajedno s majkom trajno oduzela mogućnost da u tom odnosu i razgovoru budem u potpunosti ravnopravan; kako god okrenuli, uvijek bi bila moja riječ protiv njezine smrti, a to neću. I ne prihvaćam.
Sjećam se, jednom sam u šatoru pod Risnjakom, na jednoj od svojih brojnih biciklističkih tura u suzama odložio knjigu Manuela Vilasa, jer sam u njoj zatekao i sljedeću misao: ”Sunce nas zasljepljuje za sve što nije sunce. Nekada ćemo ponovno zajedno gledati sunce.”
Da, mati, u potpunosti sam bio onda uvjeren – jednom ćemo opet zajedno gledati sunce, a ja ću ti ispripovjediti jednu posve osobnu i neispričanu priču o sramu i posramljenosti.
I ne, iako će ti se likovi u njoj možda doimati poznatima, to zacijelo nećemo biti ti i ja. Možda ćemo imati istovjetna sjećanja, možda ćemo imati i posve drukčija, eterična i prozračna tijela, ali ćemo u tom času biti zaslijepljeni za sve što nije sunce.
I još nešto, majko. Htio sam ti priopćiti da na dan objavljivanja ovoga teksta konačno odlazim dermatologu. Nakon dvadeset godina bespogovornog služenja, konačno je prispjelo vrijeme da s čela uklonim taj masni znamen sramote. Jer možda ćemo jednom ipak s radošću gledati sunce.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Savezništvo teologa u papru
- Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
- Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
- Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
- Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
- Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
- Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
- Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
- Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
- Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora