autograf.hr

novinarstvo s potpisom

  • Naslovnica
  • Kolumne
    • 2. STRANA MOZGA
    • 45.PARALELA
    • ADVOCATA DIABOLI
    • ALLEGRO BARBARO
    • Arhiva – VRIJEME SUODGOVORNOSTI
    • A/TEOBLOGIJA
    • BALKANSKI AMBASADOR
    • BELEŽNICA
    • BEO DIJAGNOZE
    • BEZ ŠALABAHTERA
    • BEZIMENE PRIČE
    • BITI ILI NE BITI
    • BUDIMO PAMETNI
    • CITADELA
    • CRNA OFCA
    • CSI: MULTIPLEX
    • DEMOCROACIA
    • DISIDENCIA CONTROLADA
    • DRITO!
    • EJRENA
    • EKUMENA
    • FILIPIKE
    • ESHATON
    • GLOBALNI KAOS
    • HASHTAG BOSNA
    • HERETIČKI PABIRCI
    • HOMO VITRUVIUS
    • HORIZON CROATIA
    • IMAM PRAVO
    • IMPRESIJE I VARIJACIJE
    • INTER(N)ALIA
    • ISTOČNO OD RAJA
    • IŠAH
    • IZ PRIJESTOLNICE (KULTURE)
    • IZ ZEMLJE SNOVA
    • IZVJESNA ZAJEDNICA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • KONTRAPUNKT
    • KOZMOPOLITEIA
    • LJUBLJANSKI ZVON
    • LJUDSKO PRAVO
    • LJUTA PAPRIKA
    • MAŠKARADA
    • MILLENIUM
    • MNEMOZOFIJA
    • NA KAUČU
    • NA KRAJU PAMETI
    • NADA I ODGOVORNOST
    • (NE)MIRNA BOSNA
    • NEVINOST BEZ ZAŠTITE
    • NEZDRAVO DRUŠTVO
    • NIJE DA NIJE
    • NJEGOVIM STOPAMA
    • OBADANJA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • ODJECI VLADANJA
    • OKLOP OD PAPIRA
    • OPRAVDANO ODSUTAN
    • OPSERVATORIJ SARAJEVO
    • PANDECTA
    • PANORAMSKE PERSPEKTIVE
    • PARRHēSIA
    • PISMA S TREĆIĆA
    • PLUS ULTRA
    • POBRATIMSTVO LICA
    • POGLED S LIJEVA
    • POLITIKE SUOSJEĆANJA
    • POLUPJESNIK I BOLESNIK
    • POROK PRAVDE
    • PRAŠKA PRIZMA
    • PRAVIČNA BUDUĆNOST
    • PRESUMPCIJA UMNOSTI
    • PRIJE POVRATKA
    • PRODUŽECI
    • PROMETEJEVE FIGURE
    • QUIETA MOVERE
    • RAZUM I OSJEĆAJI
    • REALISTIČNA UTOPIJA
    • REI SOCIALIS
    • RELACIJE NEODREĐENOSTI
    • REVOLUCIJA NJEŽNOSTI
    • REZOVI I MIRENJA
    • ROGOBORENJA
    • ROMANIN PETERAC
    • RUBNI ZAPISI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • S PUPKA SVIJETA
    • [email protected]
    • SIZIFOVE POSLANICE
    • SJEĆANJA
    • SLOBODNI ZIDAR
    • SOFIJINA KATEDRA
    • SUBOTOM UZ KAVU
    • SUNCEM U ČELO
    • ŠTO ZNAM, TO I VIDIM
    • SVJEDOČANSTVO
    • SVJEDOK SVJETLA
    • SVJETLOPIS
    • TERRA SEXUALIS
    • UMJESTO ZABORAVA
    • UNDER COVER
    • USTAVNI REFLEKTOR
    • UVIK KONTRA
    • UZVODNO PLIVANJE
    • VITA CROATIVA
    • ŽIVJETI U HRVATSKOJ
    • VLAŠKA POSLA
    • VOANERGES
    • VRIJEME I VJEČNOST
    • ZIMSKO LJETOVANJE
    • ZONA SUMRAKA
  • OSVRT
  • ODJECI
  • INTERVJU
  • ORBI ET POPULIS
  • Kultura
    • BEZ RIJEČI
    • CSI: MULTIPLEX
    • CSI Vladimira C. Severa
    • DRITO!
    • EX LIBRIS D. PILSEL
    • ISTOČNO OD RAJA
    • KNJIGE I DRUGI DOJMOVI
    • Moderna vremana info
    • OBAVEZNA LEKTIRA
    • OD KNJIGE DO KNJIGE
    • OGLEDI
    • RUTA BORISA PERIĆA
    • SCRIPTA MANENT
    • ZIMIN NOĆNI IZBOR
  • ABRAHAMOVA DJECA
  • FELJTON
  • Tko smo
    • O nama
    • Impressum
    • Kontakt
    • Etički kodeks
  • Prijava
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Opet ćemo zajedno gledati sunce

Autor: Entoni Šeperić / 22.12.2021.

Entoni Šeperić

Moglo bi izgledati kao da sam u prethodnim tekstovima potajice navijao za sram.

I kao da sam pretjerano isticao njegove moguće pozitivne – pa čak i ”kontrakulturne” – učinke, namjesto onih nesumnjivo negativnih i bolnih; blaženosti srama, prigovorit će netko, nedovoljno sam suprotstavio njegovo prokletstvo, pa bi moglo izgledati kao da u posramljenosti neskriveno uživam, odnosno kao da ne razumijem ozbiljnost mehanizama srama kojima nas kultura – u najširem smislu te riječi – porobljuje i ranjava.

Više od dvaju desetljeća živim porobljen sramom. Posramljenost kojoj nas izlažu i u koju nas postavljaju naši bližnji, a naročito ona koja potječe iz kruga najuže obitelji, često čovjeka izručuje najdubljim i najtežim emocionalnim stanjima, čak beznađu.

Pa ipak, čovjeka koji bi o vlastitom sramu i posramljenosti govorio neusiljenošću i lakoćom koja je pridržana jedino brbljivcima zasigurno treba izbjegavati; šutnja, rezignacija i povlačenje u sebe – nisu li to, naime, naravne i prve reakcije čovjeka suočena s iskustvom srama i posramljivanja, ono praiskonsko ”pokrivanje” o kojemu je već bilo riječi ranije?

Nije li utjerivanje u šutnju naročita strategija kojom se posramljenu osobu nastoji uspješno kontrolirati?

Moć prinudnosti koja proistječe iz manipulacije sramom i posramljenošću ne smije se bagatelizirati. S druge strane, budući da stvarnost srama nije ni banalna ni jednostavna, ipak postoji nešto krajnje vulgarno u pokušaju suvremene kulture da čovjekovo sve i sva učini javnim i takoreći prozirnim.

O tom suvremenom porivu za prozirnošću maestralno je pisao i Marek Bieńczyk, konstatirajući kako ”svjetski kombinat radi punom parom, u jednoj smjeni stvara nadsvođenu tamu, matirani zrak, pričuve magle, tajne sporazume, u drugoj proizvodi demokratske tlapnje koje pročišćavaju i osvjetljavaju, stvara ustrajne imperative za punom prozirnošću pitanja ovog svijeta (…) kako uostalom podržavati bez sustezanja prozirnost, ako se i ona često preobražava u medijsko oruđe uznemiravanja i narušavanja privatnosti”.

Moć prinudnosti koja proistječe iz manipulacije sramom i posramljenošću ne smije se bagatelizirati. S druge strane, budući da stvarnost srama nije ni banalna ni jednostavna, ipak postoji nešto krajnje vulgarno u pokušaju suvremene kulture da čovjekovo sve i sva učini javnim i takoreći prozirnim

Naime, kada se u javnosti podignu lomače i stupovi srama, najčešće se legitimni interesi javnosti (poriv ”transparentnosti”) do neprepoznatljivosti miješaju s ritualnim nagonom za puštanjem krvi.

Za mene je sve započelo 2008. godine, kada me je vlastita majka – u ondašnjem vrlo utjecajnom bosanskohercegovačkom tjedniku – optužila za zanemarivanje, fizičko zlostavljanje i obiteljsko nasilje.

Budući da sam u to vrijeme obavljao odgovornu javnu službu – bio sam, naime, glasnogovornik Federalnog ministarstva pravde, stvar je ubrzo privukla i zamjetan interes javnosti, a napose stoga što sam se u svojim prethodnim javnim nastupima izdavao za obećavajući, novi naraštaj javnih dužnosnika, koji je postkonfliktnom društvu trebao vratiti tračak nade u poštenu i časnu politiku, važnost osobnog integriteta, savjesnosti i čestitosti u radu.

Objava na dvolistu tjednika zavidnog tiraža, pritom popraćena dojmljivim i vrlo bombastičnim naslovom (činjenica je to zbog koje – poznato je to i uredniku ovoga portala! – imam vječitu zadršku i trajno nepovjerenje prema onima koji ih smišljaju), a koja je bila objavljena bez prethodnog savjetovanja sa mnom i nužne provjere istinitosti navoda koji se ondje iznose, bila je novinarski vrlo šlampavo obrađena, ali usto i popraćena s nekoliko fotografija iz mojeg osobnog života, prikazujući me najprije u fratarskom habitu (jer sam nekoć bio kandidat za franjevačko zvanje) kao oprobanom pribježištu za javnu difamaciju, raskrivajući me potom u tekstu kao nekoga tko se u javnosti izdaje za miroljubivu i čestitu osobu, a zapravo je obični nasilnik i prevarant.

Iznošenjem neprovjerenih pojedinosti, osjetljivih informacija i poluistina iz našega obiteljskog života, htjelo se – pretpostavljam – vješto i nepovratno utjecati na javno mnijenje, prokazujući me pritom kao osobu koja se bez ikakvih skrupula uspinje na društvenoj ljestvici, pa čak i po štetu vlastite obitelji.

To što sam imao dvoje malodobne djece i uredan obiteljski život samo je pojačavalo užas prijetvornosti, koja je sada bila javno prokazana i obznanjena.

Besprizoran osjećaj nemoći, paraliza nevjerice i očaja, te izostanak svake mogućnosti da od posramljenosti sačuvam sebe i svoju obitelj, miješali su se u meni s osjećajima ozlojeđenosti, prijezira i iskonske želje za osvetom.

Vječno ću se, naime, prisjećati naknadnoga razgovora s dotičnom novinarkom, koja je cijelu priču sastavila i objavila, kao i cinizma kojim mi je pokušavala približiti neminovnost interesa javnosti, odnosno potrebu prema kojoj najbolji interes i glas žrtve, pa čak i bez prethodnog ustanovljivanja što je u toj priči istina a što nije, svakovrsno nadilazi najbolji interes i glas nasilnika.

”Ne živimo li upravo u društvu u kojem je žrtvama na najsramotniji način uskraćeno pravo glasa?” pravdala se tako i nemušto lamentirala moja sugovornica, jednim potezom ustanovljujući bolesno ravnovjesje i znak jednakosti između mene i zločinaca iz minuloga rata.

Naime, jednom kada se u eter puste šareni baloni viktimologije, kojemu je nasilniku dano usprotiviti se, nekmoli ih bušiti?

Danima, mjesecima, pa čak i godinama nakon toga bezuspješno sam pokušavao za sebe povratiti osjećaj izgubljenog integriteta i časti.

S teškoćom sam izlazio na ulicu, jednako oprezno krećući se među znancima i neznancima; osjećao sam da je baš svakome dano i da svatko može prozreti mene i moju sramotu; osjećao sam se potpuno oskrnavljeno, kao da sam nasilno lišen svoje prave prirode i zapravo silovan.

Zbog svega toga višestruko su trpjeli moji privatni, obiteljski, ali jednako tako i moji poslovni odnosi. Povlačio sam se u sebe i nepovratno zatvarao pred stvarnošću kao školjka, a prenaglašeni osjećaj srama u potpunosti me lišavao životne radosti i sreće, čak prijetio skliznućem u neku patologiju ili ovisnost.

Uskoro sam se zbog neizdrživosti pritiska u potpunosti povukao iz javne službe, pokušavajući u nekoliko navrata promijeniti poslovno i životno okruženje, ali uvijek s ograničenim uspjehom, jer sam neprestano imao osjećaj da me posvuda prati sjena i mrlja tog sramotnog iskustva, da me ona posve u sebe uvlači, usisava i cijedi, a ja da postajem njezinim bespomoćnim sužnjem.

Nekako istovremeno s tim događajem, počela mi se na čelu razvijati vidljiva nakupina tjelesne masti, ispočetka veličine graška, ali koja je s vremenom postupno rasla i postajala sve vidljivijom.

Više od dvaju desetljeća živim porobljen sramom. Posramljenost kojoj nas izlažu i u koju nas postavljaju naši bližnji, a naročito ona koja potječe iz kruga najuže obitelji, često čovjeka izručuje najdubljim i najtežim emocionalnim stanjima, čak beznađu

U svojoj preuzetnosti sramom, počeo sam o njoj razmišljati kao o tjelesnom znaku sramote i prokletstva, baš poput onoga tajnovitoga znaka kojim je Bog zaštitio bratoubojicu Kajina od moguće odmazde (usp. Post 4, 15).

Jasno, bespredmetno je i neprimjereno za sebe iznuđivati bilo kakvo suosjećanje i razumijevanje.

To mi uostalom i nije namjera, jer doista je u tom iskustvu posramljenosti ostalo za mene mnogo nepronicljivih i posve tajnovitih pobuda i okolnosti, počevši od toga zašto je uopće mojoj majci bila potrebna takva optužba protiv mene, je li se baš išta od navedenoga uopće dogodilo, odnosno jesam li ja uistinu nasilnik kakvim me se ondje htjelo predstaviti?

Sve to, ali još i mnogo toga suodnosnog i s tim iskustvom neraskidivo povezanog, ostat će za mene zauvijek prekriveno sjenom, i to onom istom sjenom koja će nekoliko godina nakon toga pohoditi i oduzeti mi majku.

Kada bih nešto trebao reći u svoju obranu, svakako to ne bih i učinio, jer mi je sjena zajedno s majkom trajno oduzela mogućnost da u tom odnosu i razgovoru budem u potpunosti ravnopravan; kako god okrenuli, uvijek bi bila moja riječ protiv njezine smrti, a to neću. I ne prihvaćam.

Sjećam se, jednom sam u šatoru pod Risnjakom, na jednoj od svojih brojnih biciklističkih tura u suzama odložio knjigu Manuela Vilasa, jer sam u njoj zatekao i sljedeću misao: ”Sunce nas zasljepljuje za sve što nije sunce. Nekada ćemo ponovno zajedno gledati sunce.”

Da, mati, u potpunosti sam bio onda uvjeren – jednom ćemo opet zajedno gledati sunce, a ja ću ti ispripovjediti jednu posve osobnu i neispričanu priču o sramu i posramljenosti.

I ne, iako će ti se likovi u njoj možda doimati poznatima, to zacijelo nećemo biti ti i ja. Možda ćemo imati istovjetna sjećanja, možda ćemo imati i posve drukčija, eterična i prozračna tijela, ali ćemo u tom času biti zaslijepljeni za sve što nije sunce.

I još nešto, majko. Htio sam ti priopćiti da na dan objavljivanja ovoga teksta konačno odlazim dermatologu. Nakon dvadeset godina bespogovornog služenja, konačno je prispjelo vrijeme da s čela uklonim taj masni znamen sramote. Jer možda ćemo jednom ipak s radošću gledati sunce.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

  • Savezništvo teologa u papru
  • Braćo i sestre Bosanci: Srdite se, ali ne griješite!
  • Noć gučogorskog Božića u kojoj se za mene rodio Isus
  • Sram kao tajna razdvojenog čovjeka
  • Jesmo li postali besramni? Osobne crtice i zapisi o sramu
  • Blokada crne singerice i ustaški feder u madracu
  • Svjedočimo fanatizam istinoljubivosti
  • Isuse iz Nazareta, jesi li za ili protiv COVID potvrda?
  • Krist na dopunskoj nastavi kod kršćanskih fundamentalista
  • Priča o prijateljici i sportskom uzoru: trči, a ne mora

» Svi tekstovi ovog autora

Share this:

  • LinkedIn
  • Facebook
  • Twitter
  • Print

Filed Under: INTER(N)ALIA Tagged With: Bog, Entoni Šeperić, Inter(n)alia, Kajin, Manuel Vilas, Marek Bieńczyk, sram

DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:

ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

VRIJEME SUODGOVORNOSTI - ostale emisije

Facebook

Facebook

Želite li primati naš newsletter?

Upišite svoj e-mail i pratite najnovije aktualnosti!

Postanite podupiratelj našega portala. Vi ste dokaz da možemo stvarati bolje društvo i da ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće.

Molimo vas da pomognete Autograf.hr uplatom priloga na naš račun (kliknite ovdje).
Hvala vam!

ZAHVALJUJEMO SE POTPORI REDAKCIJE:

Slobodna Dalmacija

UPUTE

Pravila komentiranja
Pravila prenošenja sadržaja
Donacije i sponzorstva
Impressum
Kontakt

Copyright © 2023 | AUTOGRAF.HR | Izrada portala : Poslovna učionica d.o.o. | Tehnička podrška: 234 d.o.o. i Online Press d.o.o. | Log in

Mrežne stranice www.autograf.hr koriste kolačiće ("cookies") za napredniju funkcionalnost stranica, ugodnije posjetiteljevo iskustvo, te prikaza web bannera i drugih oglasa. Postavke korištenja kolačića možete kontrolirati i odrediti u vašem pregledniku mrežnih stranica ("web browser"). Ako se slažete s korištenjem kolačića na mrežnim stranicama www.autograf.hr molimo kliknite "Slažem se". Posjet i pregled mrežnih stranica na www.autograf.hr moguć je i bez korištenja kolačiča, no tada neće biti isporučene neke funkcionalnosti kojima kolačići upravljaju.
Slažem se
Polica privatnosti i kolačića

Privacy Overview

This website uses cookies to improve your experience while you navigate through the website. Out of these, the cookies that are categorized as necessary are stored on your browser as they are essential for the working of basic functionalities of the website. We also use third-party cookies that help us analyze and understand how you use this website. These cookies will be stored in your browser only with your consent. You also have the option to opt-out of these cookies. But opting out of some of these cookies may affect your browsing experience.
Necessary
Always Enabled
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Non-necessary
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.
SAVE & ACCEPT