Oportunizam vladajućih: dozlaboga jadno i razočaravajuće

Pristranost je jedna od vodećih osobina ljudske psihe koju je teško nadići. Mi smo subjektivni odavde do najudaljenije galaksije Abell 1835 IR 1916.

Nama se može činiti da smo objektivni u pristupu nekoj situaciji, ali nikad nismo, bar ne potpuno. Možemo se samo truditi da budemo što je manje pristrani i da zaključke i stavove donosimo po činjenicama i principima, a ne po našoj naklonosti jednoj strani.

Truditi se da budemo dovoljno nepristrani je pretpostavka ispravnog i pravednog odnosa prema onima koji nam se sviđaju i prema onima koje preziremo. Bez takvog stava nismo ni principijelni ni moralni.

U javnom nadvikivanju u Saboru, na televiziji i osobito na društvenim mrežama, pristranost, koja je često i nekritičnost, je svakodnevna pojava. Kako se radi o društveno važnim pitanjima, utjecajnim javnim osobama ili devijacijama koje političari pokazuju i iskazuju, pristranost u stavovima i djelovanju će nas udaljiti od istine i od eventualne željene promjene.

Primjera neprimjerene pristranosti i neprincipijelnosti na našoj političkoj javnoj sceni je puno.

Tako, na primjer, kad zastupnik Domovinskog pokreta Ante Prkačin uvrijedi gradonačelnicu Siska Kristinu Ikić Baniček (”debela i masna”), Reiner smatra da je ”izrazio svoje stajalište” koje je, usput rečeno, osim komentara izgleda gradonačelnice, bilo ustašofilno revizionističko naklapanje zasnovano na povijesnom neznanju!

Zastupnice Ivana Kekin i Katarina Peović su Reinera pokušale prosvijetliti navodeći konkretne članke poslovnika koji su povrijeđeni, ali uzalud (Kekin je čak dobila opomenu). Bit će da je razlog očite pristranosti viteza Reinera njegova osobna bliskost s ”povijesnim istinama” koje je o antifašizmu iznosio Prkačin, jer on ”nikad ne bi ni jednu ženu ili muškarca tako komentirao” (da su debele/i i masne/i).

Nedugo nakon tog govorničkog bisera zastupnika Prkačina ponovno smo ga imali prilike gledati i slušati u napadu na Uršu Raukar, u strastvenom, uvredljivom obračunu sa ženskim izgledom umjesto političkog argumenta. Vitez Reiner opet ne reagira već nagradi opomenom i Raukar i Prkačina.

Na taj skandalozni napad Prkačina na Raukar i Reinerovo reagiranje, digne se lijeva ženska kuka i motika u Saboru i u medijima i to s punim pravom. Vrijeđanje, u ovom slučaju seksističko, uz blagoslov viteza Reinera, je krajnje i sasvim neprihvatljivo i nužno ga je oštro i energično kritizirati da bi ga se zaustavilo i da se takve situacije ne bi ponavljale u Saboru i javnom diskursu općenito.

Jelena Veljača u svom osvrtu ”Mansplaining viteza Reinera: Zašto se u Saboru jednako tretira frustrirani nasilnik i žena koju je odvratno uvrijedio?” govori o štetnosti normalizacije nasilnog diskursa komunikacije u Saboru gdje zastupnice nisu sigurne.

Ja bih to malo proširila na hrvatsku političku kulturu koju je uveo, među ostalima, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović i prema ženama i prema muškarcima koji mu dođu pod zub. Pri tom je zadobio simpatije desne strane biračkog tijela uz gromoglasnu šutnju ukupne ljevice. Znači li to da je Zokiju koji je naš, lijevi, tako neprincipijelno gledamo kroz prste? Čini se da mu velika većina oprašta ”direktnost” u obraćanju koju miješaju s istinom i iskrenošću. Katastrofa!

Nekoliko dana nakon toga desničarskog incidenta u Saboru, u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, Teodor Celakoski pošalje SDP-ovu Dinu Vasić u tri p.m. nakon što je ona obrazložila SDP-ov amandman za Kodeks ponašanja gradskih zastupnika!

Na ovaj sinhronicitet svemira (kodeks i p.m.) prekinuta je sjednica, a Celakoski se nije želio ispričati. To mu je inače bilo prvo i jedino javljanje na sjednici Gradske skupštine od početka mandata. Rekao je kasnije da je, navodno, psovao Gotovca, što bi valjda trebala biti neka razlika koja objašnjava i opravdava njegovo ponašanje, tj. psovanje majke u pluralu.

Dina Vasić se požalila što se kolegice feministice nisu oglasile i nisu je branile već su samo spustile glavu. Pa to su vodeće feministice, pravdoljubive progresivke, ne bi one bile nepravedne ni prema kolegici iz HDZ-a, a kamoli prema kolegici koja dolazi iz koalicijskog partnera gradske vlasti – SDP-a. E, ćorak.

Bile su nepravedne ne reagirajući ni mimikom ni gestikulacijom ni govorom ni pismeno na psovanje njihovog kolege Celakoskog.

Zaključak je da predstavnice i predstavnici Možemo! i Nove ljevice nemaju nikakvih moralnih ni feminističkih i ostalih političkih principa već djeluju samo oportunistički, kao i drugi političari na koje smo navikli i, naravno, po zapovijedi svoje partije, odnosno njenog gurua Celakoskog. Dozlaboga jadno i razočaravajuće.

I u drugim situacijama imamo primjenu dvostrukih mjerila na slične događaje kod raznih političkih i svjetonazorskih grupacija kod nas. Primjer su odnos prema žrtvama raznih ratova i režima. Nisam među ljevičarima primijetila neki osobiti pijetet za žrtve Titovog, komunističkog režima premda je tih žrtava bilo dovoljno da ih se primijeti.

Pobijeđeni u Drugom svjetskom ratu – ustaše, domobrani, bjelogardejci, četnici, koji su se bili prisiljeni predati se partizanima, a koji kod mene ne uživaju nikakve simpatije, su bili pobijeni protivno Ženevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima. To nisu bili dobri dečki (po mom mišljenju), ali su bili ratni zarobljenici i nije ih se u onom, još uvijek neutvrđenom, ali velikom broju, trebalo trpati u jame.

Prema mom sudu pobjeda partizana u Jugoslaviji bila je apsolutno pozitivan ishod Drugog svjetskog rata, ali je nepobitna činjenica da se okrutna i masovna osveta nad zarobljenicima dogodila na sjeveru Jugoslavije. Kao što su se u Istri dogodile fojbe u koje su upali Talijani.

Pobjednici nakon dugotrajnih borbi dehumaniziraju neprijatelja i onda je sve moguće, kao što je silovanje stotina tisuća Njemica, većinom od strane Crvene armije, a i drugi pobjednici su se iskazali u tom smislu premda u nešto manjem broju.

Mi ne moramo voljeti naše neprijatelje, a nabrojeni jesu bili neprijateljska vojska, a moje srce nije tako veliko da bi u njemu bilo mjesta za njih, ali minimum pravednog odnosa koji dolazi iz međunarodnog prava i općeg ljudskog morala je nužna u prosudbi partizanske osvete.

To što brojni desničari koristi te žrtve, ne da bi im odavali pijetet, već da bi ustašovali i slavili NDH, je druga priča koju potkuruje naš Sabor i Katolička Crkva. Od srca se zahvaljujem Austrijancima što su tome neprimjerenom događaju na Bleiburgu stali na kraj.

Mi, pobjednici u Drugom svjetskom ratu, koji smo bolji od onih koji su radili po rasnim zakonima, mogli bismo na našim proslavama Dana oslobođenja Zagreba (8. svibnja) i Dana pobjede (9. svibnja) reći da je nažalost, ratno zagađenje i po prestanku ratnih djelovanja proizvelo žrtve koje nije niti moralo niti smjelo.

To bi moji ljevičari, s kojima ja s radošću obilježavam te datume, trebali imati na umu. To bi bilo pošteno i ispravno, ako je još nekome stalo do tih ofucanih staromodnih pojmova koji danas zvuče kao atavizmi.

Onda imamo Oluju i proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti ”protiv” koje prosvjeduju moje drage prijateljice iz ženskih grupa zbog žrtava koje su se dogodile tijekom i najviše po završetku akcije Oluja, a koje su ”odgovornost svih nas”.

Mislim da je to pretjerivanje jer to sigurno nije moja odgovornost, a nije ni samo hrvatska odgovornost, jer je Hrvatska oslobađala svoj međunarodno priznati teritorij od pobunjenih Srba koje su huškali svi tadašnji beogradski režimi i širili paranoju. I oni su odgovorni.

Rat je grozan, a takav nediskriminantni i nekritički pristup je sasvim bezvezan. Akcija Oluja je bila legitimna, a ubijanje staraca i paljenje kuća nije ni legitimno ni ljudski ni moralno, a to je bio značajan predmet ICTY-a i hrvatskih sudova. Nedovoljno! Nakon rata ništa nije dovoljno.

Koliko je bilo nevinih žrtava na Križnom putu, a koliko je bilo ”krivih”, ne znam, ali se slična situacija egzodusa neprijateljske vojske i uplašenog naroda dogodila i 1995. godine.

Ljudska stradanja su bila strašna i velika i sva zaslužuju pijetet, ako smo pravedni. Mi ne moramo biti. Možemo mi žaliti ”naše” i pljuvati po ”vašima” ili ”njihovima” pa će se pomirenje, ako se uopće i dogodi, ostvariti za tisuću godina.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Putina na Međunarodni sud za ratne zločine
• Rat u Ukrajini je naš rat i moramo ga zaustaviti
• Ako se ljevičarima gade molitelji na Trgu neka ih ne gledaju
• Psihijatrijska (nesvjesna) mizoginija
• Jesu li katoličke obitelji odvratne?
• Hrvati i Srbi 30 godina pravdaju svoj toksični nacionalizam
• Moramo se solidarizirati sa slabijima koje zlostavljaju jači
• Strahovi su zavladali diskursima svih medija
• Zar EU stvarno skuplji plin sprečava da nokautira zlotvora
• Nije moralno biti neutralan kada jači cipelari slabijeg

» Svi tekstovi ovog autora