Šest stotina hiljada stanovnika ima Crna Gora i vjerojatno se svi poznaju. Svatko je svakome nekakav rod, ili kum, ili se znaju iz škole, ili su zajedno bili u partiji, ili u sindikatu, ili igrali mali nogomet, našli se u istoj generaciji regruta na željezničkoj stanici ili ležali u istoj sobi na plućnom odjelu.
Sve je tako malo i tijesno da se sve zna, i kad se u Bulatovića otelila krava i kad se u Radovića kuha kupus sa suhom ovčetinom. Jedva išta ovdje može ostati tajna, osim onoga za što smo se dogovorili da ne vidimo, oko čega je prešutno postignut javni sporazum da ne postoji čak i ako nosom udarimo u to.
U tvornici “Tara” u Mojkovcu na sjeveru zemlje tako su se pravile i krijumčarskim lancima razvozile ilegalne cigarete, i svi su za to znali, jer tvornicu i kamione s tri osovine ni slijepcima nije lako sakriti, ali se nitko od nadležnih nije uzrujavao zbog toga.
Cijela je Crna Gora takoreći opušteno čibučila na crno, bez ikakvih sankcija. Kad bi kojega dječaka otac uhvatio gdje puši, odvalio bi mu šamar samo ako je nevaljalac imao cigarete s državnom markicom.
Jedva išta ovdje može ostati tajna, osim onoga za što smo se dogovorili da ne vidimo, oko čega je prešutno postignut javni sporazum da ne postoji čak i ako nosom udarimo u to
Jedna od rijetkih kojima je to smetalo bila je Olivera Lakić, bivša novinarka Vijesti, koju su prvo 2012. dočekali i izudarali, zatim 2018. ispred zgrade i pucali na nju i ranili je u nogu, da bi prije nekoliko dana bila uhapšena dvojica koji su dobili sto pedeset hiljada eura da je likvidiraju.
Nepoznati razbojnici ozbiljno su se zainatili da ušutkaju Lakić, i zbog nečega ih ne privlači da to učine miroljubivo i tiho, da je političkim vezama otjeraju s posla ili podmite, već su izabrali radikalan način, nepovratno i zauvijek je poslati na ahiret.
Neobično je, kad bolje pogledate, da se tako nešto događa u Crnoj Gori. Sasvim je netipično, odudara od njihovih vjekovnih običaja.
U jednoj zemlji raskošne epske tradicije, hvalisavih pjesama i priča o prkosnim i pravdoljubivim muškarcima, krupnim i brkatim junačinama koji bi hitro potegnuli džeferdar ako bi tkogod samo dirnuo u njihovo poštenje, da se kriomice, pod okriljem noći, iz grmlja puca na jednu ženu.
Pa, kako, upitate se?
Zar su mladi zaboravili djedovske vrijednosti? Nema više “Gorskog vijenca” u lektiri? Ili je, tko će znati, možda oduvijek bilo tako?
O čojstvu i junaštvu više se guslalo oko ognjišta nego što ih se susretalo u zbilji.
Podsjetilo nas je ovo na jednu hrvatsku priču. Upravo u tjednu kad su u Podgorici uhapšeni odlično plaćeni, ali ne osobito vješti atentatori, u Zagrebu je u sedamdeset trećoj godini umrla novinarka i aktivistica Vesna Kesić.
Na nju nitko nije pucao, ali mogao je, bila je prije tridesetak godina jedna izvanredna prilika. Slučaj iz prosinca 1992. u historiji je našeg beščašća ostao upamćen pod nazivom Vještice iz Rija, prema naslovu u u tjedniku Globus, kad je denuncirano kako Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić u inozemstvu kleveću našu napaćenu domovinu.
Slučaj iz prosinca 1992. u historiji je našeg beščašća ostao upamćen pod nazivom Vještice iz Rija, prema naslovu u u tjedniku Globus, kad je denuncirano kako Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić u inozemstvu kleveću našu napaćenu domovinu
Ne treba vjerojatno posebno isticati kako je u ratno vrijeme, kad je svaki idiot šetao s kalašnjikovom, mogao kobno završiti onaj ili ona o kojoj u novinama piše da u inozemstvu kleveće našu napaćenu domovinu.
Napad na vještice iz Rija bio je jedva nešto bezazleniji od napada na Oliveru Lakić i bio je, kao i napad na Lakić, anoniman. Autor teksta u Globusu krio se u mraku, u grmlju. Nepotpisan je ošinuo po izdanicama.
Kasnije se doznalo tko je stajao iza ove denuncinacije. Dvojica, trojica njih, sveučilišnih nastavnika i novinara, predstavljali su se nezavisnim intelektualcima, premda su bili kukavice i prevrtljivci, režimske pizde, slabi i nepouzdani muškarci koji su od vremena do vremena savijali šiju i pred Titom, i pred Tuđmanom, i pred Milanovićem, i pred Karamarkom i pred Bandićem, za razliku od pet vještica, Kesić, Lovrić, Iveković, Drakulić i Ugrešić, koje su uvijek bile samo svoje, pa i kad je to bilo neugodno i opasno.
Opraštajući se od Vesne Kesić, prilika je da pokažemo kako smo zahvalni mnogim lajavim gospođama.
Životi bi nam bili neusporedivo gori da nije bilo njih koje su neustrašivo ustajale protiv patrijarhalnih budalaština o domovini i narodu, protiv laži o čojstvu i junaštvu, koje su vidjele ono što smo se svi prešutno dogovorili da ne vidimo.
Od Olivere Lakić u Podgorici, preko zagrebačkih Vještica do beogradskih Žena u crnom, Nataše Kandić, Sonje Biserko i nezaboravne, divne Borke Pavićević, valja se pokloniti i reći: žene su naši najbolji ljudi.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije gdje je kolumna naslovljena: Opraštajući se od Vesne Kesić, prilika je da pokažemo kako smo zahvalni hrabrim ženama. Ustajale su protiv budalaština o domovini i narodu).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Vidio sam na Baniji: Hrvati su bolji od hrvatske vlasti
- Nevolja je da su vjernici često razmaženi i djetinjasti
- Milanović će se jednog dana pojaviti odjeven kao Indijanac
- Bernardić još vjeruje u svetog Nikolu. I u Gordana Marasa
- Samo Mišo Kovač smije reći: “Znaš li ti tko sam ja?”
- Mustafu su voljeli i u Splitu, gdje inače ne vole nikoga
- U R. Srpskoj netko je igrao pokvareno? Kamo ide ovaj svijet!
- Vodotoranj za deranje penzionera i namrštenih branitelja
- Kakav posao – evidentičar roditeljskih uplata u vrtiću!
- Nikad neću shvatiti zašto dobri ljudi glasaju za ološ
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.