Jacqueline Bat
Nakon mjesec dana izolacije, danas sam sjela na moj roza poni i prvi puta nakon potresa, odvezla se u centar, preko Adžijine do Kazališnog trga.
Pored HNK, ugledala sam stariju gospođu kako prolazi s pudlom na uzici, na klupi je sjedio mladi par ispijajući kavu iz malih termosica, a njima pod nogama, ispred klupe, na jastučiću je sjedila djevojčica s kikicama boje zlatnog, tek dozrelog žita, u bijeloj haljinici i igrala se krpenom lutkom. Podigla je pogled i nasmiješila mi se.
U isti čas, golubovi s druge strane prhnuli su k nebu. Učini mi se, anđeo se smije, meni i ranjenom gradu.
Pored kazališta, posađene bijele, roza i crvene tratinčice, između kojih vire kuštrave glave plavih zumbula i mirišu, a oko njih leti marljivi bumbar u zanosu oprašivanja.
Čini se kao da će se ljudi svakog trena vratiti i život ponovo poteći gradomu svom uobičajenom tempu, kakvog smo živjeli do prije mjesec dana.
Nadam se da će priroda odraditi svoje u ciklusu dovoljno dugom da nas prisili na prevrednovanje dosadašnjih paradigmi i nalaženje novih načina i modela življenja, koji su održiviji, humaniji i solidarniji
Ali neće.
I neće još dugo, makar zagovornici profita ispred ljudskih života upravo priželjkuju povratak na staro, na isti način kao i do sada, tržište prije i iznad svega.
Nadam se da će priroda odraditi svoje u ciklusu dovoljno dugom da nas prisili na prevrednovanje dosadašnjih paradigmi i nalaženje novih načina i modela življenja, koji su održiviji, humaniji i solidarniji.
Planeta je ranjena. Ranili smo je mi, koji smo trebali biti njeni čuvari. Moj grad je također ranjen, i ranili smo ga mi koji smo ga trebali čuvati.
Neki aktivnim rastakanjem, radi vlastitog profita i moći, pogodovanjem kumskim i rođačkim klanovima, drugi, pak, rezignacijom i nečinjenjem, slijeganjem ramenima i neizlaskom na izbore, a treći nedovoljnim i sporadičnim činjenjem kad je bolest već uzela maha metastaziranjem u samo srce javnog dobra.
Nitko nije ekskulpiran, osim rijetkih pojedinaca koji su već desetljeće i pol sa svojih stručnih, građanskih i intelektualnih pozicija javno pružali otpor, neki zbog toga i gubeći posao i stradavajući egzistencijalno.
Ja spadam u treću grupu, onih koji su činili, ali nedovoljno i kasno.
Došla sam ti reći: ”Oprosti, grade moj!”
Zavezala sam bicikl i uputila se prema Meštrovićevom Zdencu života. Prešla sam prstima po bronci, ugrijanoj proljetnim suncem, s knedlom u grlu pomilovala svaku glavu, za sva ona mladenačka okupljanja poslije tjelesnog na srednjoškolskom, a prije kave ili gustog sa šlagom u Kavkazu, za prve sramežljive poljupce i poklonjene buketiće u zaklonu isprepletenih brončanih ruku što obrubljuju mramor oko plavičaste vode.
Krenula sam polako Masarykovom prema Trgu, noseći srce kao monstrancu, na poklon ranjenom gradu. Šetam polako, prolazeći pored tragova šute, letava koje upozoravaju na mogući pad crjepova s krovova.
Prolaznika gotovo i nema, tu i tamo sretnem ponekog. Pa ipak, i tako pust, Zagreb zrači ponosnom, dostojanstvenom ljepotom, oživljava ponovo sva poetika doživljenih susreta, zvuk tramvaja koji sada ne voze, prštavo šarenilo sada puste Splavnice.
Klizim pogledom preko praznog Trga. Palača Kolmar, bez raskošnog krovnog dijela svog pročelja izgleda kao amputirani ranjenik. Sjećam se i radosti, one prve, kad je prije Univerzijade bila na brzinu obnovljena, bar fasadom koja je skinula s nje patinu zapuštenosti, i one temeljitije, prije desetak godina, kada je konačno zasjala u svoj svojoj raskoši.
Gotovo žedno prelazim očima preko reljefa na pročeljima, onog na kući Rado, s likovima Eskulapa i kćeri mu Higije, pa žene s kožarskim čekićem i remenom i lika s Merkurovim štapom i krilcima, kaducejem, na kući Kolmar, koji pričaju priče o vlasnicima kuća, utiskujem ih duboko u zjenice, sretna što su još tu.
Sjedam kraj Manduševca, i ponovo oživljavam priče mojih znanaca iz centra, njihove borbe s gradskom administracijom oko podizanja pričuve za nužne zahvate na zgradama kojima je Grad suvlasnik, neizdavanja dozvola za konstrukcijske zahvate koji su trebali ojačati međukatne konstrukcije, potpisivanje ugovora za obnovu fasada i krovova od prvotno potpisanih 680.000 popeli na 1.200.000, koje suvlasnici nisu mogli platiti pa je sve ostalo kako je.
Krenula sam polako Masarykovom prema Trgu, noseći srce kao monstrancu, na poklon ranjenom gradu. Šetam polako, prolazeći pored tragova šute, letava koje upozoravaju na mogući pad crjepova s krovova. Prolaznika gotovo i nema, tu i tamo sretnem ponekog. Pa ipak, i tako pust, Zagreb zrači ponosnom, dostojanstvenom ljepotom, oživljava ponovo sva poetika doživljenih susreta, zvuk tramvaja koji sada ne voze, prštavo šarenilo sada puste Splavnice
Da probleme i neriješene odnose najmoprimaca, vlasnika i Grada u suvlasništvu pojedinih zgrada ne spominjem. Sve te priče pojedinačno znam, ispričane su mi na kavama kod Milčeca i ručkovima u nekom od zagrebačkih bistroa.
Tada su ti ljudi bili stvarno frustrirani ”delanjem” gradonačelnikove administracije, ja ozbiljno ljuta, no, sumnjam da je itko od nas imao u ozbiljnom vidu da će se naš grad i njihovi stanovi ovako urušiti.
Takva je nebriga trajala od samog početka tih čuvenih pet gradonačelnikovih mandata, i sad mi je žao što na dva izborna ciklusa nisam izašla jer sam znala da će pobijediti on, i da ”moji” kandidati neće proći. Dva od pet. Svaki ostanak kod kuće je bitan, i bio je bitan, iz ove perspektive to je potpuno jasno.
Izašla sam na ulice tek s Horvatinčićem, i odonda se prvo sporadično, a u posljednje tri godine redovito i aktivno vratila građanskom aktivizmu svojih izvornih angažmana.
U međuvremenu je sve eskaliralo, nastale su brojne kvartovske inicijative, i naša trešnjevačka Inicijativa Samoborček, nastojimo sačuvati posljednje zdrave dijelove naših gradskih četvrti.
I neću odustati, ma tko bio novi gradonačelnik, motrit ću mu svaki potez, motrit ćemo ga svi zajedno i biti stalno na braniku kad ovoj devastaciji dođe kraj.
Neću više ni milimetar Zagreba prepustiti slučaju, neću promatrati kako će se stvari razvijati da bih djelovala poslije, i neće nitko od prekaljenih boraca za voljeni grad.
Sada, dok te ranjenog nosim u srcu i upijam očima, mogu samo reći: Za svaku ležernost i zakašnjelu reakciju, oprosti mi, grade moj.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nevidljiva djeca
- Gdje je nestao čovjek u ovoj pandemiji raščovječenja?
- Klinasta incizija u politici ili slučaj Bandić
- Kako iz spaljene stepe ući u medenu zemlju
- Ukorijenjenost u grad ili Simone Weil vs. Milan Bandić
- Zašto čitam Handkea ili književnost i zabluda
- Barnagor – poetsko ishodište zavičajnosti
- Zemlja pokradene duše
- ”Bombarderi” nepokorenog grada nisu ljudi koji odustaju
- Društvena pravednost kao hrvatska utopija
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.