Mišo Milun
Kažu neki da svatko, da bude i ostane normalan, mora uspostaviti vlastitu ravnotežu između želja, očekivanja i svojih okolnosti koje, između ostaloga, uključuju i sposobnost, obrazovanje, imovinsko stanje i upornost.
Teško je reći zadovoljava li i minimalno ovakva definicija ravnoteže upotrijebljena kao polazna točka u razgovoru s adolescentom glave pune planova, a malo razmišljanja o njihovim realizacijama. Nije rijetko dobiti odgovor mladih na pitanje o tome jesu li svjesni realnosti svijeta u kojem žive kako oni, za razliku od nas starih, svoju budućnost ne vide kao nešto što je definirano njihovim naporima i sposobnostima.
Svijet se mijenja velikim ubrzanjem. Promjene koje se događaju mogu postati i zastrašujuće. Dovoljno je nešto saznati o klimatskim promjenama i ”pogledati kroz prozor”, pa da se čovjek zapita ne samo o mogućnosti za preživljavanje koje ima ne samo homo sapiens, nego i velik broj ostalih oblika života na planeti.
Mladi ljudi žive u svijetu u kojem najodgovorniji svjetski političari hrle s jedne klimatske konferencije na drugu bez donošenja ijedne spomena vrijedne mjere za zaustavljanje emisije stakleničkih plinova. Štoviše, najrazvijenije zemlje traže od mnogoljudnih nacija, kao što su Kina i Indija, da smanje svoju stopu emisije, cinički zanemarujući činjenicu da je emisija po glavi stanovnika tih zemalja nekoliko desetaka puta manja od one u njihovim zemljama.
Ozbiljne mjere za koliko-toliko djelotvorno upravljanje ovom krizom zahtijevaju koordinaciju i suradnju svih zemalja svijeta. Stoga bi valjalo povesti otvorenu i poštenu raspravu o mehanizmima koji bi pomogli ugroženim zemljama da dođu na razinu razvoja pri kojoj velika većina njihovih stanovnika živi pristojnim životom i osigurani su joj pitka voda, čist zrak i okoliš, radna mjesta, zdravlje i obrazovanje.
Egoizam država i pojedinaca, kao i gramzivost elita, u velikoj mjeri stoje kao prepreka takvim nastojanjima. Život stanovnika u Evropi daleko je iznad svjetskog prosjeka. To omogućava dijelu zemalja da ubrzano rade na tranziciji prema obnovljivim izvorima energije, a nekima i da planiraju povratak na nuklearne centrale.
Čak i kad bi sve evropske zemlje u dogledno vrijeme prešle na tzv. ”zelenu” energiju, to ne bi zaustavilo porast prosječne temperature planete. A jedna od posljedica toga porasta je i otapanje ledenjaka Grenlanda i otjecanje ogromnih količina hladne vode u područje Golfske struje koja bi zbog toga mogla promijeniti smjer i nestati s evropskih obala.
Za one koji misle ”pa što onda, struja sim, struja tam”, valja istaknuti da je klima evropskog dijela euroazijskog kontinenta blaga upravo zbog Golfske struje. Očigledno da napori evropskih i ostalih bogatih država moraju biti usmjereni i daleko izvan njihovih dvorišta i interesa. A kad je o dvorištima riječ, zelena tranzicija u kojoj se svoje smeće svake vrste baca u dvorišta siromašnih afričkih zemalja nije tranzicija, nego kriminal.
No nisu krivi samo državnici najrazvijenijih zemalja. Krivi smo i mi, kao pojedinci, kad idemo na nepotrebna putovanja automobilima ili na daleka odredišta avionima. Apsurdno je da broj avionskih kompanija koje nude jeftine letove po cijelom svijetu raste brže nego strah od posljedica klimatskih promjena.
Naravno da svi želimo nekamo putovati, vidjeti novo, upoznati nove gradove i ljude. Naravno da ćemo to i učiniti, ako nam se nude jeftina rješenja koja to omogućavaju.
No problem ostaje, i to golem. Samo je 2019. godine u cijelom svijetu bilo oko 39,9 milijuna avionskih letova. Najveći dio njih na velikim visinama, gdje izgaranjem kerozina deponiramo ugljični dioksid baš tamo gdje ga ne želimo imati.
Broj se letova gotovo pa prepolovio za vrijeme pandemije 2020. i 2021. godine, a potom ubrzano raste.
Pandemija predstavlja još jedan izvor straha od budućnosti. Pokazala je kako brzo dolazi do raspada uobičajenih tokova života i indicirala moguće posljedice, individualno i globalno.
Odgovori na pandemiju varirali su od države do države.
Pokazalo se da su drastične mjere u Kini bile efikasne i brze u izvršenju u najvećoj mjeri zbog političkog sistema u kojem se diskusije o mjerama nisu ni mogle ni smjele voditi.
U Kini, ako niste znali, sve bitne odluke donosi jedna politička stranka, a ona to prenosi na praktički jednu osobu. Mogli bismo kazati da u Kini vlada neki oblik diktature.
Diktatura plus komunizam plus kapitalizam doveli su do toga da se Kina u nekoliko desetljeća, od zemlje gladi i neimaštine, pretvorila u ekonomsku silu koja drma svijetom.
To se u nekim glavama može učiniti kao dobar recept za rješavanje problema, posebno kad se traže brze i drastične mjere. Primjer takvih potreba lako se može zamisliti u situaciji jakog pada poljoprivredne proizvodnje u evropskim zemljama, zbog mogućih čestih dugotrajnih suša, kakve su i bile ove godine.
U situaciji manjka prehrambenih proizvoda i potrebe da se oni raspodjele ”sada i odmah”, demokratske diskusije ustuknut će pred brzim odlukama političkih vođa. Neki od njih neće moći odoljeti zovu na postanu neupitni, pa i nepromjenljivi. U tome će im pomoći demokratske procedure, kao što se to dogodilo u Rusiji i Mađarskoj, a tendencije su vidljive i u nekim drugim sredinama, Brazil prvi pada na pamet.
Razloga za strah ima još, ali mnogi od njih postoje već stoljećima, pa ih ovdje neću spominjati.
Spomenut ću ipak strah od nuklearnog rata. Moramo se ozbiljno zapitati kakav utjecaj taj strah ima na viziju budućnosti naših adolescenata. Ima li uopće budućnosti?
Pogledajmo i neke nove razloge za strah. Među njima je strah od tehnologija, posebno od razvoja umjetne inteligencije. Što će se dogoditi kad računala postanu svjesna sebe? Što ako umjetna inteligencija zaključi da za bolji život na planeti treba ukloniti najveći problem – čovjeka? Što ako umjetna inteligencija uništi ogroman broj radnih mjesta?
Nisu ovo bezvezna pitanja. Ne znam odgovore. Da me netko prije deset godina pitao hoće li jedan jedini čovjek imati moći da lansira satelite, rekao bih mu da se probudi. A danas se upravo to događa.
Na planeti živi nekoliko pojedinaca koji imaju nevjerojatna financijska sredstva, kao i tehnologije koje utječu na živote milijardi ljudi. Kako to utječe i kako će utjecati na razvoj političkih sustava? Mogu li upravo ti ljudi igrati uloge diktatora koji povlače brze i odlučujuće poteze u klimatskoj krizi i ostalim krizama s kojima se svijet suočava? Ili će oni biti Noina arka koja će se nasukati na Mjesecu ili Marsu, u nadi da će preživjeti ako napuste bezizlazno zeznutu planetu Zemlju.
Nemam odgovore, ali imam razloge za nadu.
Oni će biti izneseni u idućoj kolumni.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U Splitu rastu djeca koja vjeruju da je mrziti ljude vrlina
- Nekoliko značajnih postignuća u fizici u 2022. godini
- Domoljub daruje trosjed, noću: ostavi ga uz cestu
- Imamo razloga i za strah i za nadu
- Biti il’ ne biti, je li to uopće još pitanje?
- Stvarnost? Postoji li takvo što?
- Ne čudite se ako sretnete Ostapa Bendera kao menadžera
- Govor Milanovića i Plenkovića nedostojan njihovih funkcija
- Pred nama su mogući ratovi zbog hrane, vode i energije
- Igramo se rata? Nema besplatne praćke
