Milan Rakovac
Orban i Vučić trijumfalno marširaju na krilima pobjede, koja se vidi s Marsa i iz Brusselsa – kaže Viktor de victoria. A raspojasani Vučić zadivljen samim sobom kaže – ovo je sigurna ruka koja će da vas vodi kroz historiju.
I tako se stvara ”Orbania”, zanimljiva geopolitička tvorba, jer režimi (no, no, no – demokrature barem, no!) i Slovenije i Hrvatske i Srbije već su gotovo neokolonijalno ljubazni i ”proaktivni” pod cesarskim žezlom budimskoga gospodara.
Jednako tako, a mnogo važnije za nas južno od Mure i Drave, jest sad posve jasna osovina Ljubljana – Zagreb – Beograd, kao naša drevna SHS.
Shvatili su gdje je kvaka 22, ta tri apsolutista: Janša, Plenković (+Milanović) i Vučić, pa sada guguću kao zaljubljeni golubovi na našim krovovima, o kojima nam je lepo popeval Ivek Robić ”ko vješti piloti od perja, u lake mašine su sjeli”, i još lepše bracek Ivekov, Ninek Robić kaj je zbrisal od buraza vu belu Ljubljanu – ”Orion, saksofon, Mesec, kontrabas, Zemlja pleše tja med zvezde”.
Ha? Ma idila jedna! A još i plin s Krka za Sloveniju?! Pa Krško 2, pa ribarski sporazum, ma idila, harmonija itd., etc. und vozdra Baja…
U svakom zlu ima nešto dobro, tješio se čovjek stoljećima. Tako i u ovom našem geopolitičkom ambijentu: petokolonaški antievropski pokret u službi teškog prekomorskog invalida (Višegradska skupina, inicijativa Tri mora: ta rusofobna Nova Evropa…) neizlječivo se razbolio. I zapravo raspao, jer njegov decenijski barjaktar Viktor Orban odbacuje i impotentnu EU i ovaj novodobni antirusizam dojučerašnjih svojih višegradskih saveznika, Poljske, Češke i Slovačke.
Bizantska politika (kultura, historija) razlikovala je dvije temeljne vrste vladara: autokrator je vladao kako mu se htjelo, basileus pak demokratski, poštujući, osim svoje vlasti, i druge društvene organizme.
”Vrli” novi svijet, koji je zavladao nakon raspada SSSR-a, samoga sebe proglašava demokratskim, humanim, kulturnim, a zapravo neprekidno proizvodi nove autokratore, koji, naravno, same sebe svim silama nastoje prikazati basileusima.
Doduše, Janša, Vučić i Orban niti se ne trude glumiti basileuse, ali zato Plenki svim silama nastoji sebe promovirati u nadnaravnog poliglotskog bazileja, koji daruje podaništvo (plebs) svojom izdašnom milošću.
Orban i Vučić gotovo plebiscitarno su opet osvojili i prisvojili vlast u svojim zemljama.
Risum teneatis, Vama je do smijeha, pisao je svojedobno Viktor Car Emin nadbiskupu Santinu, koji nam se podsmjehivao poslije 1945., nama Slavenima u Italiji jer smo htjeli živjeti u Jugoslaviji. Smijeh mu je prisjeo.
A 70-ak godina kasnije i nama svima, evropskim rezonerima, koji smo se rugali Orbanovoj samovolji kojom je rušio briselsku ”birokratsku samovolju” pa i cijeli sustav te samu ideju EU-a. Koja se raspada sama od sebe, mimo Orbana i sličnih.
Sad nam baš više nije do smijeha. Smiješni su nam bili, i ostali, ”djetinjasti” zaljubljenici u svoju iznimnost, poput Plenkovića i Vučića. Ali više nam baš niti nije do smijeha, a ne?
A na EU backstageu možda se ipak zbiva i jedna ozbiljna predigra, za zbiljsku predstavu: mudriji evropski birokrati svakako shvaćaju da su postali pioni u opasnom novom antidetantu na liniji SAD – Rusija, pa se ozbiljnije okreću tzv. Zapadnom Balkanu, odnosno napose Bosni i Hercegovini (plus Srbija, Kosovo, Albanija, Crna Gora, Makedonija…), jer Balkan kao da ostaje jedina ujediniteljska šansa gotovo raspadnute Europske unije.
A pritom valja naglasiti da je širenje Europske unije na njen ”jugoistok” vrlo realno ostvarivo, ali zato je potrebno da EU u ovom slučaju barem zažmiri na jedno oko: kada su već žmirili na oba oka kod prijema, na primjer, Bugarske i Rumunjske. I kao što bi Ukrajinu mogli tik-tak primiti, po šnelkursu.
A balkanski kandidati moraju ispuniti one fore iz bajke: moraš otići preko sedam gora i sedam mora i ubiti zmaja… Je li EU to shvatila ili će nastaviti ovdje sa svojom evolucionom politikom never ending story?!
Vidljivi su napori briselskih velmoža da pokrenu s mrtve točke ovo pitanje svih balkanskih pitanja: pitanje Bosne. Ali uz to, vidljiva je i podzemna muljaža: bh Srbi i Hrvati, plus Hrvatska i Srbija, svojski se trse preurediti Bosnu i Hercegovinu po svojoj mjeri.
Ništa nova, ali bojati se da je ”novo” sve očitije zapadnjačko simpatiziranje takve ”kristijanizacije” BiH?!
Kako bilo, za ”čudo”, vidljivi su ”s Marsa” sve bolji odnosi Zagreba i Beograda, unutar ove nove geopolitičke alpsko-balkansko-panonske strukture. Naravno da je načelno pozitivan ovaj dobrosusjedski trend: ako on ne bi isključivao (podčinjavao) neke susjede (Kosovo, Crna Gora, BiH).
Evropske prilike danas podsjećaju mnogo više na 1918., nego na 1945. ili 1999. godinu. I sada se zbiva rasulo velikih sistema, kao i 1918. Valja se nadati da, valjda, rasplet 2022. neće biti kao onaj 1918. godine?
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Antihistory & postprimitives
- Furešti i domaći & Tananai de barufanti tutti quanti
- Crna Internacionala
- Ingovernabilità referendumizma i svega ostalog
- Fojbe, mit i stvarnost
- Erdoğanov balkanski krug kredom
- Jadranska pomorska i ribarska republika: magari!
- Mogući poučak za današnju krizu koja jako smrdi na prošlost
- 80 godina od ustanka: Velik je Mali Iž
- U banani smo: sve je manje radnika
