Ostanimo uz siromašne, uz izbjeglice i azilante

U nedjelju, 18. studenog obilježen je po drugi put Svjetski dan siromašnih. Tom prilikom je papa Franjo slavio misu zajedno s izbjeglicama, beskućnicima, primateljima socijalne pomoći te potom ručao zajedno s 3000 siromaha.

Njegov nagovor na ovogodišnji Svjetski dan siromašnih poziv je na stvarno razumijevanje toga što znači biti djelatno založen za siromahe. U našim prilikama njegov tekst je to važniji što su u javnosti glasniji protagonisti koji potpiruju strahove i šire mržnju prema siromašnima, poglavito siromašnima koji nam stižu na granicu s Bosnom i Hercegovinom u liku izbjeglica.

Kao vodilja našeg odnosa prema siromasima, izbjeglicama, zapostavljenima ove godine je izabrana rečenica psalmista ”Tad povika siromah i Bog ga usliša/je čuo” (Ps 34,7). Nama je upravljeno pitanje koje uz taj citat postavlja papa Franjo: ”Kako to da krik siromaha, koji dopire do Boga, ne dopire do naših ušiju, te ostajemo ravnodušni prema nevolji drugih?”

O ravnodušnosti nas građana u Hrvatskoj opravdano je pisati. Ona se pokazuje u ponašanju naše sugrađanke koja se osramotila kada je prijavila kao sumnjive migrante suradnike ugledne tvrtke koji su, snagom procesa globalizacije, stigli eto i do malog Samobora

O ravnodušnosti nas građana u Hrvatskoj opravdano je pisati. Ona se pokazuje u ponašanju naše sugrađanke koja se osramotila kada je prijavila kao sumnjive migrante suradnike ugledne tvrtke koji su, snagom procesa globalizacije, stigli eto i do malog Samobora.

Ravnodušnost i nehumanost izbija iz lakoće kojom na sjednici gradskog vijeća jedne zagrebačke četvrti građanin frustriran nepravilnostima u prihvatilištu za tražitelje azila Porin može bez grižnje savjesti reći: ”Sve njih treba utopiti u Savi”. Ovo ”njih” odnosi se na izbjeglice.

Tu ravnodušnost podržava iluzija da se može pojedincu u nevolji pomoći uz jedan veliki ALI, ali treba biti realan i čuvati sigurnost granica.

Ljudskost, naime nije uvjetna vrlina. Nemamo pravo na brutalnost. Il da se pravdamo strahom. Ako je ljudskost vrlina, onda ćemo se čuvati svakog nasilja upravo kada se nađemo u napetim i nepreglednim situacijama neizvjesnosti.

Ne negiramo kompleksnost pitanja kako danas politički odgovoriti na priljev izbjeglica na granici s Bosnom i Hercegovinom. Negiramo proizvodnju straha i mržnje povodom priljeva izbjeglica. Smatramo da upravo zbog te proizvodnje straha i mržnje u javnom prostoru kao i slijepog prihvaćanja tog straha i mržnje nas običnih građana slijedimo upravo onu pogrešnu pravednost o kojoj piše nagovor pape Franje povodom Dana siromašnih.

Čudno je da nema kršćanskog protesta zbog tekstova koji šire mržnju i netrpeljivost, jer oni niječu temeljne vrijednosti kršćanstva. A ne provociraju otpor ni u kršćanima koji čine većinu stanovništva RH, kao da je većina tih istih kršćana neupućena u osnove vlastite vjere ili barem u identitetske odrednice vjerskog naziva kojim su se na zadnjem popisu stanovništva deklarirali.

Konačno, u gaženju dostojanstva izbjeglica, u fizičkom nasilju nad njima i njihovom imovinom s jadom i tugom prepoznajemo da su građani naše zemlje slabo osviješteni o onome što Papa piše, da, naime, siromaštvo nitko nije izabrao, nego ga ”uzrokuju egoizam, oholost, pohlepa i nepravda”.

U našim prilikama njegov tekst je to važniji što su u javnosti glasniji protagonisti koji potpiruju strahove i šire mržnju prema siromašnima, poglavito siromašnima koji nam stižu na granicu s Bosnom i Hercegovinom u liku izbjeglica

Oholost i pohlepa, nepravda i egoizam pokreću ksenofobne tekstove i populističko demoniziranje izbjeglica.

Oni pretendiraju na to da uspostave sigurnost, da obrane svoga i sve svoje, ali zato što su neistiniti i zato što su nehumani takvi tekstovi i takva ponašanja upravo ugrožavaju sigurnost, kradu nam budućnost i uvode nered i nemir tamo gdje hine da su jedini jamac reda, zakona i sigurnosti.

Zato dižemo iznova i iznova glas protiv izmišljanja ugroza i huškanja na izbjeglice, jer upravo proizvedeni strahovi i mržnja pripremaju buduća nasilja.

Takvom govoru i ponašanju treba suprotstaviti više od stava ”Ja bih svakom čovjeku koji mi dođe na vrata pomogao, ali trebamo biti politički realni”. Takvom govoru treba suprotstaviti vjeru kao opasno sjećanje, kako je vjeru – nasljedovanje Isusa Krista – definirao Johann Baptist Metz.

Opasno sjećanje uključuje svijest o političkom kontekstu siromaštva i jasnu hijerarhiju vrijednosti u kojoj je čovjek iznad poštivanja subote.

Danas to znači da umijemo štititi dostojanstvo svakog čovjeka upravo u teška vremena migracijskih seoba naroda.

Ljudska prava svakog čovjeka, što uključuje pravo na azil, ne mogu biti anulirana zato što se bojimo za čuvanje državnih granica. Pravednost je ključna riječ u Papinom nagovoru u povodu Svjetskog dana siromašnih; pravednost se više puta spominje kao pojam – sigurnost ni jednom.

Odgovornost je na svakom pojedinom od nas da djeluje pravedno. Ne možemo odgovornost delegirati političkim elitama ili medijima. Kad nas truju predrasudama i potpiruju mržnju, treba nenasilno pružiti otpor, a to znači otkazati poslušnost, uputiti prigovor savjesti u odnosu na poruke i politike koje su odraz straha od siromašnih jer se na njih gleda kao na ”uzrok nesigurnosti, nestabilnosti, smetnja svakodnevnim navikama i zato ih treba odbiti, držati dalje od sebe”.

Ljudskost, naime nije uvjetna vrlina. Nemamo pravo na brutalnost. Il da se pravdamo strahom. Ako je ljudskost vrlina, onda ćemo se čuvati svakog nasilja upravo kada se nađemo u napetim i nepreglednim situacijama neizvjesnosti

Otkazati poslušnost možemo tako da ne slijedimo one koji su ”skloni stvoriti distancu između sebe i siromašnih”. Nama kršćanima važno je čuti upozorenje da tako ”nismo svjesni da se na taj način distanciramo od Isusa, našeg gospodina koji ih ne odbacuje nego zove sebi i tješi”.

Mi možemo drugačije. Nasilje i zidovi protiv ljudi, žilet-žice nisu naša nužnost.

Na krik siromašnih, koje prepoznajemo u liku izbjeglica, naš odgovor treba biti, piše papa Franjo, ”slušanje u tišini”.

Slušanje će nas osloboditi za djelovanje koje uspostavlja život u dostojanstvu i ”djelatnu prisutnost”.

Oslobođenje od okova siromaštva oslobađa čitavo društvo od ”okova nepravde”. Angažman za siromašne i beskućnike, izbjeglice i zanemarene u društvu za sve nas otvara perspektivu nade.

Pravednost je moguća. Na Svjetski dan siromašnih pozvani smo da trajno tražimo ”oslobađajući susret” sa siromašnima.

Tu priliku ne smijemo propustiti.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Drugačiji katolički odgovor za život
• Nenasilje za one ispod osamnaest
• Sinodalni put i teologija nakon Sotina
• Što nakon Praga? U Rimu će biti još napornije
• Feminizam je za sve – fundamentalizam ni za koga
• Iranska instrumentalizacija vjere u borbi za očuvanje vlasti
• Tko to smije ne mrziti Putina?
• Sinodalni put – jer drugog puta nema
• Ne gledaj mi noge – pogledaj me u oči
• Deveti tjedni IZBJEGLICAma! – prilika za popravni ispit

» Svi tekstovi ovog autora