Ostavite nas na miru da živimo normalno!

Rijetki veliki ljudi malim gestima čovječnosti znali su snažno obilježiti istoriju, a brojni mali ljudi čiji tragovi smrde velikim nečovještvom neprestano zatamnjuju stranice povijesti.

Tridesetak sekundi klečanja Willyja Brandta u Poljskoj, 7. decembra 1970. godine, ispred spomenika jevrejskim žrtvama varšavskog geta, zamijenilo je skoro trideset godina rada na pomirenju između Nijemaca i Poljaka.

Čuveno varšavsko klečanje (Der Kniefall von Warschau) ostaje trajan primjer kako jedan istinski državnik sa dovoljno moralnih kvaliteta i iskrenosti lako prerasta u heroja istorije.

Ko je gledao snimak ceremonije u Varšavi mogao je primijetiti da Brandt nije kleknuo polako nego snažno i brzo, kao pokošen, što je cijelom gestu dalo i dramatični ton. Bolna lica, Willy Brandt je bio obuzet emocijama i željom da učini nešto. I učinio je. Na savršen i jednostavan način proizveo je nemjerljive količine poniznosti, pokajanja, poštovanja i nade.

”Pod bremenom novije istorije učinio sam ono što rade ljudi kad im ponestane riječi. Na taj sam način želio izraziti poštovanje prema milionima žrtava”, zapisao je Brandt u svojim uspomenama.

Dan je bio hladan i tmuran, ali se pretvorio u jedan od najtoplijih i najsvjetlijih dana u 20. stoljeću, ostavivši svim generacijama političara primjer kako se dolazi do pomirenja tamo gdje to izgleda nemoguće i kako se treba ponašati neko ko želi postati državnik.

Za ime nekog našeg trga ćemo lako, ali građani Bosne i Hercegovine očajnički očekuju da se pojavi prvi političar, bilo koje nacije, koji će se na bilo koji način izdići i napraviti gest kojim bismo se svi ponosili. To se naprosto mora dogoditi

Tužno je kad istorija i sudbina sve usklade da se po nekim planinama i dolinama lakše i jednostavnije kreće u rat nego što se kreće u pomirenje. A još je tužnije kad proces pomirenja vode ljudi zbog kojih izbijaju ratovi.

Nažalost, Willy Brandt je rijetko cvijeće koje na balkanskom krševitom tlu teško uspijeva jer se umjesto vode zalijeva krvlju pa brzo svene u sjenci korova.

Kad bi sutra bilo koji političar iz Bosne i Hercegovine kleknuo na nekom stratištu drugog naroda to bi, nažalost, samo moglo izazvati ili bijes ili podsmijeh.

Ali klečati se odavno moralo i moraće, samo sa boljim ljudima koje ćemo morati još dugo čekati. To će se dogoditi kada svijest koliko je zla i gnusnih zločina počinjeno tobože u ime naroda postane potpuno kolektivno nesnošljiva. Tu svijest treba svakodnevno graditi. Povoda imamo svakodnevno, ali mi ih još ne koristimo.

Primjer kako ne znamo izvlačiti pouke je pravosnažna presuda generalu Ratku Mladiću. Osmog juna ove godine potvrđeno je da će ovaj dugo traženi presuđeni ratni zločinac do kraja života ostati zaključan u nekom skučenom prostoru, daleko od svijeta i među rđavim ljudima.

Spuštena zavjesa i konačno gašenje svjetla poslije presude u Hagu mogao je biti povod da se s političkih vrhova države sa sve tri strane pošalju poruke da je došao povoljan trenutak da i mi spustimo zavjesu i ostavimo rat iza nas te da radimo na stvaranju pomirljivog i razumnog ambijenta u Bosni i Hercegovini.

Nažalost nije se dogodilo ništa obećavajuće. Nikakva racionalna pouka, nikakva normalna ili pomirljiva izjava, nikakav odgovoran gest… Svako je ostao na dosadašnjim pozicijama, ali kad se zna ko vodi narode onda nema mjesta za čuđenje.

Dok je lista naših političara koji bi imali makar jedan posto Brandtove harizme odavno prazna, lista onih koji su stekli i stječu krvave milione je puna.

Ostaviti rat iza nas ne bi bio poziv na zaborav. Ako se ubiju ljudi, ne smiju se ubiti sjećanja. I dužnost je svakog čovjeka da ih čuva, ali na jedan zdrav način.

Sjećanja koja služe kao opomena i onemogućavanje bilo kakve pomisli na osvetu ili novi rat su blagotvorna i svrsishodna i takva su sjećanja odlika zdravog društva.

Mi, nažalost, takva sjećanja ne njegujemo i ne živimo. S jedne strane divimo se vlastitim zločinima koje relativiziramo ili opravdavamo. S druge strane, prepoznajemo zločince samo u ljudima druge vjere i bez imalo samokritičnosti godine smo proveli u dokazivanju da smo mi anđeli, a drugi đavoli. To je najgori metod za pomirenje.

U procesu pomirenja u jednom društvu glavnu ulogu igraju pojedinci koji za to pokazuju volju. Međutim, ako niko s vrha ne inicira proces pomirenja on je osuđen na neuspjeh, naročito ako se proces s vrha usmjerava u sasvim drugom pravcu pa se sjećanja na jedno strašno vrijeme vješto koriste za širenje netrpeljivosti i mržnje.

Tridesetak sekundi klečanja Willyja Brandta u Poljskoj, 7. decembra 1970. godine, ispred spomenika jevrejskim žrtvama varšavskog geta, zamijenilo je skoro trideset godina rada na pomirenju između Nijemaca i Poljaka

Tako nepriznavanje ili relativizacija vlastitih zločina i osuda drugih postaje jedan od ključnih faktora čuvanja vlasti i bogaćenja.

Ima, međutim, i jedna druga praksa koju političari masovno i svakodnevno koriste. Svakodnevnim pominjanjem i osudom zločina koje se počinili drugi, oni u očima svojih sunarodnika pokušavaju postati heroji.

Nije sporno govoriti o zločinima drugih. Dapače, o tome treba govoriti i nikad ne prestati dok se drugi ne pokaju, ali o tome ne može svako govoriti. Svaki narod ima očajno loše učitelje pomirenja, a još gore kritičare iz drugih naroda. Monopol na lekcije iz morala kod nas drže nemoralne osobe i time potpuno onemogućuju bilo kakvo pomirenje.

Ne postoji niti jedna politička ličnost na bilo kojoj strani koja iskreno radi na bilo kakvom približavanju ljudi. Niko da progovori jednu pomirujuću rečenicu, a kamoli da klekne i moli za oprost.

Stoga je u ovom trenutku apsolutno nepotrebno i kontraproduktivno govoriti o pomirenju u Bosni i Hercegovini jer na vrhu prioriteta vlastodržaca za očuvanje vlasti je izbjegavanje bilo kakvog pomirenja.

Istovremeno, logika kaže da se ne treba miriti onaj ko se nije svađao. Čestiti dio stanovništva Bosne i Hercegovine ne treba ni učestvovati u procesu pomirenja jer su ti žitelji oduvijek bili u miru i sa sobom i sa drugima.

Treba samo pogledati primjer ženske košarkaške reprezentacije Bosne i Hercegovini. Anđela, Dragana, Irena, Jonquel, Marica, Matea, Melisa, Milica, Miljana i tri Nikoline krenule su na evropsko prvenstvo bez novca, podrške i očekivanja. Njihova imena pominjem da se vidi sva naša šarolikost. Svi su pretpostavljali da će se košarkašice brže vratiti nego otići, a one su na nekim posebnim krilima jedinstva umalo ušle u polufinale i na kraju završile na petom mjestu.

Veliki broj novinara bio je početkom juna u Hagu tokom presude Mladiću, dok krajem juna za naše zlata vrijedne djevojke niko nije imao novaca da pošalje reportere. Važnije je direktno i na licu mjesta pratiti ono što ljude razdvaja nego ono što nas spaja.

Košarkašice, rođene uglavnom poslije rata, očitale su svima lekciju iz zajedništva svojom jednostavnošću, skromnošću, posvećenosti te pravim patriotizmom. One predstavljaju model za stvaranje normalnog i srećnog društva.

Takvih primjera ima bezbroj, samo o tome se malo i nerado priča. Sličan primjer dali su i mladi ljudi iz Srebrenice. Gledao sam jednu reportažu o njihovom životu u Srebrenici, teškom kao svugdje, ali dodatno opterećenim bolnom prošlošću.

Nije bilo teško primijetiti da mladi ljudi u Srebrenici normalno žive i pokušavaju zajednički djelovati. Jedan od tih mladih intelektualaca, čija nacionalnost uopšte nije bitna, iz sebe je spontano izbacio jednostavnu a strašnu rečenicu koju horski izgovaraju srebrenički Bošnjaci i Srbi: ”Mi samo čekamo kad će nas ostaviti na miru da živimo normalno!”.

A kako će ih ostaviti na miru kad iznad njih lebdi crno jato političkih lešinara. Srebrenica nije samo simbol tragedije, ludila i bestijalnosti, ona postaje simbol sve dubljih podjela u društvu.

Tužno je kad istorija i sudbina sve usklade da se po nekim planinama i dolinama lakše i jednostavnije kreće u rat nego što se kreće u pomirenje. A još je tužnije kad proces pomirenja vode ljudi zbog kojih izbijaju ratovi

Stanovnicima Srebrenice teret su podjednako i srpski i bošnjački političari, jer oni u ljudima koji pate vide samo ulog za dobar biznis. I zato Srebreničanima ne trebaju srpski političari koji nemaju elementarne kulture (da ne govorim o bilo čemu drugom) da 11. juli proglase danom žalosti.

Ne trebaju Srebreničanima ni bošnjački političari koji u pauzi između dviju afera glume ožalošćene moraliste.

Stanovnici Srebrenice žive su žrtve političkog nemorala, a najgore od svega je što niko ne razmišlja ni o mrtvima. Niko ne čuje glasove duša srebreničkih mučenika koje sigurno vape da i njih politika ostavi da konačno počivaju u miru.

Male su šanse da se to dogodi jer destruktivne snage su kod nas odavno jače. Podjele oko Srebrenice ove su godine bile veće nego ikad i ne bih se iznenadio da sljedeće godine bude još gore. Neki naš Brandt sigurno se neće pojaviti, a naše vrijeme i dalje teče unatrag.

Nije ni njemačkom kancelaru 1970. godine bilo lako, ali vrijeme je teklo unaprijed. Kad je Brandt kleknuo u Varšavi polovina Nijemaca nije bila zadovoljna, a opozicija je pokrenula opoziv za koji su nedostajala dva glasa. Poljaci, koji još nisu bili spremni za oprost, pokušali su prećutati i ignorisati Brandtov gest o kome nisu htjeli govoriti. Kao i Istočna Njemačka uostalom.

Trideset godina je trebalo da Brandt dobije spomenik u Varšavi, decembra 2000. godine, a dvanaest godina kasnije trg gdje je Brandt klečao dobio je njegovo ime, Skwer Willy’ego Brandta.

Za ime nekog našeg trga ćemo lako, ali građani Bosne i Hercegovine očajnički očekuju da se pojavi prvi političar, bilo koje nacije, koji će se na bilo koji način izdići i napraviti gest kojim bismo se svi ponosili. To se naprosto mora dogoditi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Novo ”centralno carstvo” i stara centralna partija
• Lopovi i politički šljam se ne diraju: idu zajedno
• Kako je Sarajevo izdalo sebe i Valtera
• Ubijanja iz prošlosti i ubijanje budućnosti
• Mali i veliki: Što smo naučili od rata u Nagornom Karabahu?
• Bosna i Hercegovina između unitarizma i federalizma
• Dvadeset i pet samrtnih godina Bosne i Hercegovine
• Ako Balkan iznenadi sam sebe iznenadiće i Evropu
• Dugo putovanje od Mrkonjića do Daytona i natrag
• Izborni povjetarac u Bosni i Hercegovini

» Svi tekstovi ovog autora