Lana Bobić
(Opaska uredništva: Ovo je posljednja kolumna Lane Bobić na Autografu. Drugi je to put u ovoj godini da nas napušta osoba kojoj se drugdje nudi honorar. Mi tu ne možemo ništa jer je Autograf projekt u kojem svi/e suradnici/e pišu/daju priloge ad honorem, dakle, volonterski. Nama je drago da je gospođa Bobić stekla vidljivost zbog pisanja na Autografu i što je njen rad od drugih prepoznat. Zahvaljujemo joj se na kvalitetnim tekstovima i želimo joj puno sreće. Očekujemo, pak, da se, kao što je poručila u oproštajnom pismu, opet oglasi kod nas. Naime, napisala je ovako: “Voljela bih ostaviti otvorenu mogućnost da ponekad nešto i napišem za Autograf, kad stignem i osjetim da je prilika”).
Živimo, jasno nam je svima, u izuzetno kompleksnim, neizvjesnim i, u najmanju ruku, izazovnim vremenima.
Već ionako nestabilnu situaciju, i na nacionalnoj, i na međunarodnoj razini, dodatno je destabilizirala pandemija kojoj svjedočimo.
I prije pojave pandemije, naša su društva bila poljuljana nesigurnostima. Sve veće nejednakosti u društvu, odnosno društvima, sve veći broj ljudi koji sumnja u demokratske procese i institucije, širenje dezinformacija i raznih teorija zavjere, klimatska kriza koja je već odavno pokucala na vrata našeg planeta…
Dakle u takvim nesigurnim vremenima, dolazi i do pandemije s kakvom se još nismo susretali. Preživljavali smo ratove, prirodne nepogode pa i katastrofe i bolesti, ali pandemija ovolikih razmjera ne pamti se od vremena kojih se mogu sjećati samo oni najstariji među nama.
Nije nam svejedno.
Mala digresija, doma nam nešto ne štima s odvodom, negdje se začepilo i morali smo zvati hitne intervencije. Ivan i ja razgovaramo i detektiramo da smo anksiozni. Shvaćamo da je problem s odvodom tek okidač i da je anksioznost rezultat cjelokupne situacije u kojoj se nalazimo.
Držimo se mjera kako bismo maksimalno smanjili pritisak na zdravstveni sustav i kako bismo omogućili daljnje gospodarske aktivnosti, dakle kako bismo maksimalno minimalizirali ekonomsku štetu koja je neminovna
Živimo, funkcioniramo, nosimo se sa stvarnošću kako najbolje znamo i zapravo potiskujemo brige. Nemamo vremena za strahove, anksioznosti, panike. Niti ih želimo u životima. Ali onda se dogodi tako banalna situacija, poput začepljenog odvoda, koja aktivira potiskivane osjećaje.
U razgovoru otkrivamo cijeli sijaset emocija s kojima se u nužnosti normalnog funkcioniranja nismo suočavali.
A jedna od ključnih emocija koje potiskujemo je strah. Ako kojim slučajem mislite da se ne bojite, varate se. I oprostite što vam to tako kažem, ali hajmo si priznati da nam nije svejedno.
Bojimo se. Pojedinačno i kolektivno.
I trebamo pričati o tome. Moramo pričati o tome ako ne želimo da taj impuls straha postane bȉlo. Jer kad strah preuzme, preuzima i iracionalnost koja nam onemogućuje da se efikasno nosimo s problemima i izazovima.
Ok je bojati se, brinuti se. Ok je osjećati anksioznost. Nije ok to potiskivati jer ako se s time ne suočimo manifestirat će se na poprilično iracionalne načine. Primjerice, one da te zbog začepljenog odvoda uhvati napad anksioznosti.
Živimo u vrijeme pandemije, u vrijeme opće nesigurnosti. Zaraza se širi nevjerojatnom brzinom, počinjemo shvaćati da nije pitanje hoćemo li se zaraziti nego kad. Zdravstvenom sustavu prijeti kolaps, ekonomske posljedice su već sada ozbiljne, a situaciji se ne nazire kraj.
Ljudi ostaju bez poslova, tvrtke propadaju, dugovi rastu.
A tu su i svi oni problemi s kojima smo krizu uzrokovanu pandemijom dočekali.
Imamo se razloga bojati, ali nemamo razloga živjeti u strahu.
Strah je emocija kojoj ne možemo pobjeći, ali se možemo s njom suočiti kako nas ne bi obuzela. Strah obuzme u čas posla bez da smo toga svjesni. I onda uvjereni da se ne bojimo živimo u strahu, a život u strahu vodi u iracionalnost. To ne želimo, to ne rješava, već produbljuje postojeće i stvara nove probleme.
Možda se neki od nas toliko boje za posao u koji su cijeli život ulagali da će radije negirati opasnost od virusa kao da će nam takav stav o virusu omogućiti prosperitetan nastavak poslovanja.
Možda se neki od nas toliko boje gubitka kontrole i slobode, odnosno uobičajenog načina života kojeg tumače kao slobodu, da će u odluci da ne nose masku pronaći taj mali prostor autonomije, taj prostor u kojem imaju svoj način života pod kontrolom. Zaboravljajući pritom da je uistinu slobodan čovjek slobodan i u zatvorskoj ćeliji.
Možda se neki od nas toliko boje posljedica krize uzrokovane pandemijom da su jednu sobu u stanu pretvorili u skladište brašna i wc papira.
Možda se bojimo promjene navika, rutine, svakodnevice koja je neminovna, nismo se na to pripremili i brine nas što ćemo morati prihvatiti kao nov način života?
Bilo kako bilo, iz straha se rađa iracionalnost, koju nesvjesni straha vješto prikazujemo kao zdrav razum i osnovnu matematiku. I tako dok računamo, uporno iz jednadžbe izbacujemo množitelja. Strah.
Jer mi nemamo vremena za strah.
Jer priznati strah bila bi slabost. Tako su nas učili, zar ne? Veliki dečki i cure ne boje se mraka. A mi smo veliki. Zar ne?
Mala digresija, doma nam nešto ne štima s odvodom, negdje se začepilo i morali smo zvati hitne intervencije. Ivan i ja razgovaramo i detektiramo da smo anksiozni. Shvaćamo da je problem s odvodom tek okidač i da je anksioznost rezultat cjelokupne situacije u kojoj se nalazimo
Ili to tek trebamo naučiti biti.
Naučiti biti dovoljno veliki da se suočimo s vlastitim negativnim emocijama i prihvatimo ih kao nešto sasvim normalno u situaciji u kojoj se naša društva na globalnoj razini trenutno nalaze. U kojoj se uostalom nalaze i naši mali mikrokozmosi u tim društvima.
I da te negativne emocije proradimo.
Da nam se ne događa da u strahu kojeg nismo svjesni ne odbijemo staviti masku nesvjesni da taj iracionalni bunt nije hrabro istupanje za slobodu već samo iracionalni bunt. I da stavimo masku.
Čuvajmo jedni druge.
Držimo se mjera kako bismo maksimalno smanjili pritisak na zdravstveni sustav i kako bismo omogućili daljnje gospodarske aktivnosti, dakle kako bismo maksimalno minimalizirali ekonomsku štetu koja je neminovna.
I pričajmo o našim brigama, anksioznostima, strahovima.
S obitelji, prijateljima, stručnjacima.
Hajmo biti dovoljno veliki da se ne bojimo shvatiti da trebamo stručnu pomoć, da to nije nikakva slabost, već odlika velikih, zrelih i snažnih ljudi.
Molim vas, nemojmo živjeti nesvjesni svojih strahova kako ne bismo zbog straha kojeg osjećamo živjeli u strahu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Solidarno sa ženama koje su pobacile
- #ženeujavnomprostoru
- Ispravljanje povijesnih zabluda o sv. Mariji iz Magdale
- Silovanje je čin pokoravanja, ono je i ratna strategija
- HDZ-ovci prije nego su stručnjaci, stranački su poslušnici
- Bojite li se? Nemojmo se prepustiti strahu!
- Fiksacijom protiv djece
- Jednom k’o ni jednom
- Imati ili biti
- Salonska desnica
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.