Vojko Obersnel
Nemoguće je ovih dana bilo koju temu pretpostaviti ratu koji traje u Ukrajini, koji se događa u Europi i koji budi tugu i uznemirenost u svakom čovjeku.
Nemoguće je, specifično nama u Hrvatskoj, odagnati mučna sjećanja na naše ratne devedesete jer su slike stradanja i patnje koje danas gledamo, gotovo identične onima koje smo na ovom prostoru živjeli ispraćajući 20. stoljeće.
No čini se da usijane glave nisu mnogo naučile ni od našeg rata, kao posljednjeg koji se odvijao u Europi, ni od ratova koji kroz sve vrijeme bijesne u mnogim područjima svijeta. Ta je činjenica zastrašujuća jer implicira da se ni iz ovog ratnog sukoba neće izvući dugoročne pouke.
Mediji su prepuni, ne samo vijesti koje dolaze s prvih crta borbi, nego i analiza o uzrocima i razlozima ovog sukoba, a i puni su prognoza o mogućim ishodima i posljedicama koje će ovaj rat ostaviti na čitav svijet.
Mediji su puni i tužnih ljudskih priča koje stvara ovaj rat. One izazivaju empatiju, suosjećanje.
No je li išta – jedna analiza, prognoza ili osobna potresna priča – izaziva duboku odluku u čovjeku da uvijek, svugdje i pod svaku cijenu bude apsolutno protiv rata?
Reći će neki da je to filozofsko pitanje, neki će dodati da je kontekst itekako bitan i da se ne može tako jednoznačno biti protiv ikakvog rata, neki će spočitati da bi takav stav bio kukavički, mnogi će pojašnjavati da postoje osvajački i obrambeni ratovi…
No iako su ishodi ratova takvi da je jedna strana pobjednik, a druga gubitnik, u suštini ni jedan rat nema stvarnog pobjednika jer se u ratu gube životi, a svaki život izgubljen u ratnom vrtlogu poraz je čovječanstva i ljudskosti.
Već petnaestak dana vijesti započinju rečenicom koja broji koliko dugo već traje rusko-ukrajinski ratni sukob. Svaki dan koji sadrži tu rečenicu trebao bi nam biti podsjetnik na to koliko malo učimo iz povijesti, koliko lako zaboravljamo tuge kojima smo svjedočili ili o kojima su nam pričali.
Posljednji veliki rat s kojim se čitava Europa suočila bio je Drugi svjetski rat. Na mnoge je generacije taj rat ostavio duboki pečat i te su generacije, imajući u umu vlastita bolna iskustva, gradile poslijeratnu Europu i poslijeratno zapadno društvo na temeljima nužnog izbjegavanja takvih teških sukoba i stradanja.
Pravo je pitanje – zašto i kada zalutamo na stranputice i kako to da se Europa prije tridesetak godina suočila s ratom na Balkanu, a sada s ratom u Ukrajini. Jesmo li možda baždareni na 30 do 50 godina mira, a onda nas dohvati krvoločna strana ljudske prirode i dogodi se rat?
Namjerno ne analiziram ni Putina ni Bidena ni Zelenskija, namjerno ne pišem o uzrocima ni posljedicama – pregršt je takvih tekstova ovih dana.
Na momente mi se čini da je sva ova tragedija prostački izvrnuta i pretvorena u izvor sadržaja za analitičare, stratege, samoprozvane stručnjake… a malo tko od sviju koji komentiraju ovaj rat spreman je govoriti o načinima na koje se može (ili možda ne može?) mijenjati priroda čovjeka, priroda nas kao vrste koja smo, unatoč sposobnosti da predviđamo ishode, unatoč samosvijesti, i dalje spremni uzimati oružje u ruke i ubijati život kad se za to izdaje naređenje.
Prije ili kasnije završit će ovaj sukob, s atomskim oružjem ili bez njega, s kemijskim i biološkim oružjem ili bez njega, s do temelja uništenim gradovima i s onima koji su uspjeli ostati čitavi.
No prije završetka rata, a i nakon njega, zaustavimo dah na tren i posramimo se bar malo svoje agresivne ljudske prirode.
Ona ima dom u svima nama, dijelimo je kao vrsta. Budimo je svjesni jer to je prvi korak da je upoznamo, da je i u drugome prepoznamo i da je držimo pod kontrolom ne dopuštajući joj nikada da nadjača suosjećanje za koje smo također apsolutno sposobni – suosjećanje prema suzama, patnjama i strahu koje vidimo u tuđim očima.
Sve što može osjetiti jedan čovjek, može osjetiti i mnoštvo drugih ljudi.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Staljin u ježevu ruhu
- Godina isporuke Plenkovićevih spina
- Naopake bajke europske desnice
- U zmajevu gnijezdu
- Kako je Rijeka od tranzitnog postala turistički grad
- Panonski gusar Viktor Orbán
- Sjećanje na Ivicu Račana – stimulans umjesto rekvijema
- Zvijezda petokraka i kaznena prijava
- Galeb – brod mira, brod ljudi
- Mjerne jedinice za glupost: Hasanbegović, Miletić, Penava…
