Jelena Dunato
Zamislite sliku: na krševitim se obroncima srebrni maslinici povijaju pod naletima škure bure, oblaci se kovitlaju nebom, gurajući ionako kratak dan u preranu noć. U dubokom zaljevu, zaštićen od valova, spava stari grad. Kamene ulice posoljene burom su ledene i puste. Da nema javne rasvjete i pokoje tende kafića, slučajni prolaznik mogao bi pomisliti da je greškom upao u vremeplov: mogao bi biti u osamnaestom stoljeću jednako kao i u dvadeset prvom. Čak su se i mačke, te čuvarice noćnih ulica, sklonile na toplo. Nigdje ni žive duše.
Eto, to je otok zimi.
#
Zadnji turisti odlaze. Pakiraju se, čekaju u beskrajnoj koloni za trajekt, plaćaju danak Jadroliniji i vraćaju se svojim domovima rasutim diljem kontinenta.
Ne mogu reći da mi fale.
Prvu sam zimu na otoku proplakala, kao što je proplaču svi koji stignu s kopna, svi naivni furešti. ”E, ali vidi ovo”, rekao mi je moj tehničar – autohtona biljka – tada, ”za koju godinu, bit će ti draža zima.” I bio je u pravu.
Otoci žive u bipolarnom ritmu na kojeg se i oni najčvršći teško naviknu. Zajednica koja sa slabih dvije tisuće ljudi naraste na deset ne zna kako bi sagledala samu sebe. Ili si je prevelika, ili premala; ili ima premalo, ili previše.
Ja, koja sam došla iz grada, mislila sam da ću više voljeti ljeto, jer volim ljude oko sebe, volim anonimnost mase, nagužvane ulice i krcate kafiće. Ali gradovi žive u svom ritmu cijele godine, ovdje je ta gužva nakalemljena neprirodno.
Ne može riva podnijeti toliko nogu ni supermarket toliko kupaca ni plaže toliko ručnika ni parkirališta toliko vozila. Nema u toj opsadi ritma ni logike, ona ti se naprosto dogodi, kao što ti se dogodi ljetni pljusak i smoči te do kože.
Nema tu nekog pametnog rješenja, svi živimo od toga. Ponekad nam dođu momci u preuskim odijelima iz nekog konzaltinga soliti pamet, pa pričaju o produljenju sezone, o cjelogodišnjoj popunjenosti kapaciteta, o dodatnim sadržajima. Domaći sliježu ramenima i misle, hajde, molim vas, tko će na plaži ležati u studenom? Turisti vole naše sunce i more, mi volimo njihov novac i tako se vrtimo u istom krugu.
Naposljetku, svaka sezona ipak dođe kraju i onda nastupa onaj najljepši dio godine, kad su dani još topli, sve je još otvoreno, a gužve više nema. Taj krhki intermezzo, kojeg unište prve kiše, je nagrada za sav proživljeni ljetni stres.
Riva okupana suncem, barke koje se ljuljuškaju u portu, mačke koje sjede na bitvi i čekaju ribare i kava pod tendom, u hladu, u savršenom miru jesenjeg dana. Podsjećam samu sebe da ne prihvaćam tu ljepotu olako, da su tamo gdje su oni naši turisti s početka priče otišli već debele magle i kiše, sivi gradovi i ljudi zatvoreni u urede koji ne vide sunca do proljeća.
Takvih se dana ideja zime koja se bliži čini strašna. Ne zbog vremena – kiša ovdje pada rijetko, a što je malo bure onom tko je odrastao s njom?
Ne, zima je strašna jer ničega nema. Teško je onome tko je otok vidio samo ljeti objasniti da sa zimom nestane baš sve. Kina i kazališta ionako nemamo, a ni shopping centra u koji bismo se sklonili za ružnog vremena. Nema sportske dvorane, ni bazena, pa čak ni teretane. Od dvadesetak restorana ostanu ih otvorena dva ili tri. Kafići su nešto bolji, ali svi imaju samo terase, nijedan nema unutrašnjost u kojoj bi bilo ugodno sjediti.
Zimi ovdje čovjek ne može kupiti cipele, pojesti pizzu, pročitati novine u zatvorenom prostoru uz kavu i kolač, niti posjetiti ikakav kulturni događaj. Prepušten je sam sebi.
Ima dana kad ujutro prođem pola grada, od kuće do posla, i ne sretnem nikog na ulici, ni jednog živog čovjeka. Ima zimskih poslijepodneva kad zaključam vrata muzeja za sobom i vani već pada mrak. Ulična rasvjeta gori, ali nikog nema da pod njom šeta. Ljudi sjede iza zatvorenih škura i valja potegnuti do Plodina da te bar prodavačica pozdravi.
”Jesi li se navikla na život na otoku?” pitaju me u čudu moji gradski prijatelji i ja sliježem ramenima.
Zima na otoku suoči te sa samim sobom i ljudi se s tim nose kako najbolje znaju. Neki se bave sportom – trčanjem, biciklom, hodanjem – oko nas su beskrajni kilometri šetnica, staza, maslinarskih putova. Bogomdano za one koji vole prirodu.
Ja nisam taj tip. Bojim se divljih svinja i krpelja, ne snalazim se u šumi, užasavam se divljine. Alergična sam na pelud, od dodira divljih trava izbijaju mi plikovi.
Ja sam dijete grada, srce mi zaigra na asfaltu Krnjeva i Vežice, među neboderima Kozale. Godinama sam tonula u san uz zvuk lučkih dizalica, a sada me budi blejanje ovaca i jedan promukli pjetlić. Nikakva priroda me ne vuče da se stopim s njom i uvijek sam duboko sumnjičava prema onima koji su njome oduševljeni.
Nije mi stoga ništa drugo preostalo nego da zimi nekako zabavim samu sebe. U ona beskrajna poslijepodneva kada je vani mrak, a vrijeme za spavanje još satima daleko, kad su sve serije pogledane, a sve knjige s uzdahom odložene na stranu, kad se po kući nema više što ni pospremiti jer je sve pospremljeno, onda se čovjek zapita čemu doista želi posvetiti svoje vrijeme.
Da je otok zabavnije mjesto, ne znam da li bih ikad pisala. Vjerojatno bih se zavaravala da nemam vremena, da moram juriti na sve strane. Razvozila bih dijete na aktivnosti, družila se s prijateljima, gledala predstave.
Ovako, u zimskoj izolaciji, suočavam se s činjenicom da me nitko neće zabaviti ako sama sebe ne zabavim. Tu prvu, pustu zimu, jedna mi je mudra žena rekla: ”Ništa nećeš ovdje imati ako se sama ne snađeš. Moraš otkriti ono što doista želi raditi ili ćeš puknuti.”
Možda je u tome bit otoka. U osami zime, vani nema ničeg. Ostaje ti samo ono što si stvoriš sam.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Umjetna inteligencija umjesto kvalitete stvara isprazno smeće
- Trst je naš
- Besplatni ulošci i menstrualno siromaštvo
- Kaos, očaj i varanje – hrvatsko školstvo u 21. stoljeću
