Radenko Vadanjel
Strah se uvukao među sve nas, prvenstveno građane bez ”zaleđa” i političko egzistencijalne sigurnosti, građane bez svoje interesne stranke, što bi se reklo apolitične građane, premda je apolitičan biti nemoguće jer se politika bavi svima nama. Ali strah se uvukao i u one druge, lojalne vladajućima, ali nedovoljno zaštićene i protežirane od svojih političkih predvodnika i ”reformatora”.
Odavna u zapadnom svijetu postoji premisa da je srednji sloj građanstva zaštitnik demokracije, jer je taj socijalni sloj društva dovoljno materijalno situiran, neovisan, odnosno nije sputan strahom od mogućeg siromaštva, gubitka radnog mjesta i raznoraznih neplaniranih egzistencijalnih udara, i može, stoga, rasterećeno reagirati, izraziti svoj bunt, angažman, izlaskom na ulicu… Može odgovoriti društvenim neposluhom na političke poteze vladajućih, onda kada oni narušavaju socijalne, kulturne i demokratske standarde društva.
Ali srednjeg sloja više niti nema u Hrvatskoj. Ostala je ogromna većina osiromašenih i prestrašenih građana (među koje spadaju i prosvjetni radnici, državni službenici s VSS, medicinske sestre…) i na drugoj strani, na Panteonu, ustoličila se ona manjina bezobrazno bogatih čije se bogatstvo, inicijalno stečeno pretvorbom, dalje širi i grana poput korova kroz nepotizam stranačkog tipa. Tu su još i nešto malo manje bogati javni bilježnici, ravnatelji državnih firmi, srednji poduzetnici, suci, odvjetnici…
Jaz je prevelik, potencijalni bunt građana je kroz dugogodišnje širenje egzistencijalnog straha i nesigurnosti, ugušen ili neutraliziran. Našem građaninu preostaje još jedino, u vidu otpora, krajnje radikalan, individualni čin, gesta iz očaja, koja se poput onog fatalnog prizora iz Tolstojeve Karenjine manifestira na polupraznom peronu, u iščekivanju vlaka ili autobusa, ovog puta ipak samo za trajni odlazak iz Lijepe Naše u neku drugu, uređeniju i razvijeniju europsku državu.
Vladajući stoga mogu raditi ama baš sve što im se prohtije, a da to ne utječe na njihov aktualni politički rejting. Mogu si priuštiti da ih se opetovano ulovi u krađi više milijuna eura, mogu mijenjati zakone – kao, na primjer, da novim Zakonom o pomorskom dobru otmu cijelu obalu građanima, a da se na protestnom skupu na Markovom trgu, ispred Vlade, skupi tek nekoliko stotina aktivista, kao da se radi o namjeri vladajućih da novim zakonom ugroze stanište neke egzotične ptice na Velebitu, a ne da se predloženom koncesijom plaža u spornom Zakonu ugrozi cijela Jadranska obala, odnosno njezin biserni dio – plaže.
Nadalje, vladajući mogu pogodovati svojim stranačkim kolegama poduzetnicima, mogu jednostavno zaboraviti na tisuće domaćinstava koja već treću godinu žive u montažnim kućicama, izvan svojih porušenih, ne obnovljenih kuća od potresa, na Baniji… Sve to oni ovdje mogu i mi im nećemo protusloviti, mi ćemo im sve to, kada dođe vrijeme parlamentarnih izbora, oprostiti, odnosno zaboraviti, progledati kroz prste. I oni to osjećaju. Oni to znaju. Zato i ne brinu – i dalje se ponašaju krajnje podcjenjivački prema svima nama, građanima drugog reda, stokom sitnog zuba.
Svakim novim odlaskom mladih obitelji iz Hrvatske, smanjuje se broj građana koji bi na sljedećim izborima glasali za promjene, i to znamo. Oporba nema lidera. Ali kakav nama lider treba? Nama i dalje treba ”otac domovine”, onaj koji smrknuta, ali pravedna čela obećava da ”nitko ne smije da nas bije”, pardon – nitko ne smije da nas mijenja.
– Nitko ne smije da vas mijenja! – trebao bi uzvikivati naš otac domovine. Jer mi zapravo ne želimo da se ništa mijenja, jedino da nas se ipak, moguće, ne vara baš tako javno, bezobzirno, da nas se ne krade tako očito, nepobitno i providno, da se od nas ne pravi budale tako bezočno i tako očigledno.
Za neke radikalnije promjene jednostavno nismo spremni. Još smo uvijek, nakon tridesetak godina ”demokracije”, zadovoljni postignutom državotvornosti, činjenicom da imamo vlastitu domovinu. A svako kritičko promišljanje o društvu u kojemu živimo, jasno, u težnji i smislu k njegovom boljitku, doživljava se kao izravan napad i uvredu ”domovinskoj časti”, kao vrst neprijateljskog, gotovo pa antidržavnog djelovanja.
Nezainteresiranost za promjenama u društvu nije produkt ulijenjenosti građanstva koje prelazi u nekakvu kroničnu otupjelost i apatiju, već je to zapravo trajno usađeni strah od gubitka materijalne sigurnosti. ”Netalasanje” je obrazac postupanja i komunikacije u društvu.
Živimo u jednostranačju koje svake četiri godine zadovoljava formu višestranačja. Bez stranačke knjižice vladajućih, teško je zadržati neki rukovodeći, ali i mnogo niže rangirani državni posao, skoro je nemoguće proći na nekom natječaju, dobiti stipendiju i drugo.
Sustav vrijednosti u društvenoj svijesti ne proziva, niti kažnjava lopovluk. Biti lopov, odležati neko vrijeme u Remetincu, nužno ne znači da je za tu personu u Lijepoj Našoj daljnji politički angažman izlišan i bespredmetan.
I kako u takvom društvu očekivati nekakvu širu tendenciju za društvenim promjenama, za aktivnim angažmanom građanstva, koje bi se temeljilo, za početak, na hrabrosti da se izađe van iz sigurnosti vlastita doma, i eksponira na nekom javnom mjestu, trgu ili ispred Vlade, s transparentom u ruci ili bez transparenta, potražujući svoja zajamčena, ali već uvelike ugrožena prava!?
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Je li Mahlerova sjena natkrilila američkog skladatelja?
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
- Penzioneri znaju: kuna je velika ”zvijer” u malom tijelu
- Zašto ću navijati za Brazil
- Zaustaviti vlak u Hrvatskoj ili Njemačkoj nije isto?
- Album Arsena Dedića ”Ministarstvo straha” u nemilosti RH
- Nemoć, strah. Što ako hazarderi odlučuju o propasti svijeta?
