Ovi koji napadaju Papu i Isusa bi proglasili heretikom

Već više od dvije tisuće godina brojimo godine počev od događaja koji je, kako reče Hegel, stožer oko kojega se okreće sveopća povijest. Ili barem povijest tzv. Zapada. U knjizi Le grands inventions du christianisme, što ju je 1999. priredio René Rémond (u hrvatskom prijevodu Velika iznašašća kršćanstva objavljena 2010.), autori kušaju odgovoriti na pitanje: Što ne bi bilo dijelom svijeta kakvoga poznajemo da nije bilo kršćanske civilizacije? Potom iznose svoja razmišljanja o konceptima koji su, među ostalima, formirali tzv. zapadnu kulturu: univerzalnost, osoba, laicitet i ljudska prava.

Kršćanski univerzalizam ne izražava se tek u poslanju koje se, prema Pavlu, odnosi na naviještanje Radosne vijesti svim narodima. To naviještanje, uostalom, rijetko je u povijesti kršćanstva bilo nenasilno, a temeljilo se na uvjerenju da su jedino kršćani u posjedu punine istine.

Drugi vatikanski koncil naglasio je jednu drugu dimenziju univerzalnosti, bližu, zapravo, evanđeoskoj: zapovijed ljubavi prema bližnjemu nikoga ne isključuje. Jasno je artikulirao da pojam Crkve nadilazi svaki partikularni identitet izuzev onoga ljudskog. Koncil je otvorio put za međureligijski dijalog. Nastojao je probuditi svijest za odgovornost koju Crkva ima za svijet te njezino poslanje da bude solidarna s najobespravljenijima.

Što ne bi bilo dijelom svijeta kakvoga poznajemo da nije bilo kršćanske civilizacije? Kako doista univerzalizam, poštivanje dostojanstva osobe, odvojenost Crkve i države te poštivanje ljudskih prava funkcioniraju u praksi? Imaju li te vrijednosti još uvijek svoje mjesto u životu Crkve?

Pojam osobe iznjedren je iz grčke kulture, ali i iz razumijevanja Isusovoga ophođenja s ljudima: nije se obraćao skupinama istomišljenika nego svakom pojedinom čovjeku kao sinu ili kćeri Božjoj.

Isus je radije govorio s grešnicima nego s ”ispravnima” jer ih nije gledao kao grešnike, htio ih je susresti, a plod tih susreta bilo je njihovo obraćenje.

Povijest pojma osobe duga je. Formirala se posredstvom juridičkog artikuliranja individualnih prava te etičke i religijske odgovornosti pojedinca koja je postala metafizičkim entitetom. Kršćanski humanizam s vremenom zadobiva konture za koje je najbitnija osobna autonomija i životni angažman, manje dogma i moral. Drugi vatikanski koncil naglasio je primat slobode savjesti te dostojanstvo osobe.

Presudan zaokret u razumijevanju načina na koji se kršćanska univerzalna poruka ozbiljuje bila je pojava sekularizacije, odnosno odvajanje države i Crkve.

Premda se sekularizacija čini nespojivom s nastojanjima oko evangelizacije – doista, sekularizacija i evangelizacija su dugo bile u antagonističkom odnosu – upravo je sekularizacija pridonijela razumijevanju vjere kao osobnoga odabira, pa onda kao čina koji proizlazi iz slobode savjesti i potiče na osoban angažman.

Vjernik je postavljen u dvostruki odnos pripadnosti: jedan se tiče vjernosti njegovoj Crkvi, a drugi građanske lojalnosti političkoj vlasti. Odatle i proizlazi zahtjev da se ono što od njega iziskuju moralni crkveni zakoni, on ne bi smio u pluralističkom društvu htjeti posredstvom sekularnih zakona nametnuti svim građanima.

Ljudska prava proizlaze iz razumijevanja dostojanstva osobe na kojemu počiva i artikulacija Opće deklaracije o pravima čovjeka, koja je, zapravo, laički Dekalog.

Deklaracija jasno sadrži načelo dužnosti prema zajednici, tj. prema kolektivu iz koje proizlaze pojedinačna prava skupina i pojedinaca s obzirom na kolektiv u kojem se potražuju.

Jorge Mario Bergoglio izabran je za papu ne bi li pomogao da se Crkva izvuče iz krize. I doista, taj čovjek, nasljedujući i provodeći smjernice Drugoga vatikanskog koncila, čini sve što je u njegovoj moći. Nastoji, poput svetoga Franje Asiškoga, popraviti kuću koja se urušava, Evanđelje vratiti u Crkvu i nadu u svijet

Deklaracija također sadrži dužnosti prema drugim ljudima: dužnosti poštivanja njihovih prava uključujući i pravo na vjerovanje ili ne vjerovanje, što je bila i jedna od ključnih tema Drugoga vatikanskog koncila. Koncil je potvrdio da je Crkva napokon pozvana izaći iz razumijevanja sebe kao one koja ima vlast nad društvom i pojedincima te prihvatiti da Isus izaziva i obrće svaku ljudsku hijerarhiju te uznemiruje našu potrebu za sigurnošću.

No, kako doista univerzalizam, poštivanje dostojanstva osobe, odvojenost Crkve i države te poštivanje ljudskih prava funkcioniraju u praksi? Imaju li te vrijednosti još uvijek svoje mjesto u životu Crkve?

Pojava globalizacije, buđenje nacionalizama, neoliberalni kapitalizam, potraživanja ljudskih prava u manjoj ili većoj suprotnosti s moralnim učenjima Crkve novi su izazovi našega vremena. Pred njima kao da se prethodnici pape Franje, Ivan Pavao II. i Benedikt XVI., bili zatečeni te su tumačili smjernice Drugoga vatikanskog koncila kao manje radikalne nego što su to bile i nastojali oko rehabilitacije Crkve.

Govori i dokumenti pape Benedikta XVI. bili su upereni protiv negativnih aspekata (ne tražeći pozitivne) onih vrijednosti koje je upravo kršćanstvo izravno ili posredno iznjedrilo: protiv individualizma, autonomnosti, sekularizacije…

Da se ne bi, između ostaloga, morao suočiti s jasnim artikuliranjem stava prema neoliberalnom kapitalizmu, radije je govorio o milosrđu nego o solidarnosti, a u pluralizmu vidio isključivo opasnosti relativizma. U pojedinim područjima, kao što je primjerice dijalog religije i znanosti, dogodio se pozitivan pomak, no u nekim drugim: odnos prema ženama, prema nenasilju, ”pravednom” ratu ili prema životinjama – nimalo.

A uza sve, kao što znamo, sada već sasvim očita kriza u Crkvi usložnjena je i drugim golemim problemima koji potresaju same njezine temelje: nemogućnošću crkvene hijerarhije da se suoči s vlastitom hipokrizijom, skandalima seksualnih zlostavljanja i njihova prešućivanja, financijskim malverzacijama, porastom raznih fundamentalizama…

Jorge Mario Bergoglio izabran je za papu ne bi li pomogao da se Crkva izvuče iz krize. I doista, taj čovjek, nasljedujući i provodeći smjernice Drugoga vatikanskog koncila, čini sve što je u njegovoj moći.

Koje li ironije! Upravo onakvi pripadnici crkvene hijerarhije koji su proglasili dogmu o nepogrešivosti Pape ne bi li sačuvali netaknut teritorij vatikanske države, sada jednoga, papu Franju, žele proglasiti heretikom

Nastoji očistiti Rimsku kuriju od naslijeđa moći, ne govori samo o odgovornosti i brizi za cijeli svijet, nego ga, zajedno sa svim stvorenjima, doživljava kao Tijelo Božje, surađuje s drugim religijama svjestan da jedino udružujući svoje pozitivne potencijale mogu pomoći čovječanstvu da samo sebe ne razori, razotkriva opasnosti neoliberalnoga kapitalizma, ustaje protiv sve veće razlike između bogatih i siromašnih, potiče na solidarnost i borbu za pravdu u svijetu, ustaje protiv mafije i trgovaca oružjem, zalaže se za pravo migranata da nađu dom dostojan življenja, obraća se osobama, svakom čovjeku… Riječju: nastoji, poput svetoga Franje Asiškoga, popraviti kuću koja se urušava, Evanđelje vratiti u Crkvu i nadu u svijet.

No, koje li ironije! Upravo onakvi pripadnici crkvene hijerarhije koji su proglasili dogmu o nepogrešivosti Pape ne bi li sačuvali netaknut teritorij vatikanske države, sada jednoga, papu Franju, žele proglasiti heretikom.

Papa Franjo se na optužbe ne obazire radi, kako je jednom rekao, očuvanja vlastite duhovne higijene. Očito oni koji ga napadaju ne brane vjeru, nego moć. Da su u poziciji da mogu suditi Isusu, zacijelo bi i Isusa proglasili heretikom te bi on završio na križu.

Svijet kakvoga poznajemo doista je na svom kraju. U požaru koji je progutao krov i toranj crkve Notre-Dame u Parizu moguće je vidjeti simbol urušavanja Crkve i raspada jedne civilizacije.

I u nas je, iza fasade borbe za tzv. tradicionalne vrijednosti, urušavanje jednako očito. Umjesto ljudske osobnosti više se cijeni pripadnost plemenu.

Osuđujući sekularizaciju, Crkva je sekularizam uvela među svoje redove, a govor o Isusu odmijenio je govor o nacionalnoj politici. Duhovnost, stjerana u tzv. New Age, odmjenjuje površna religioznost i govor o moralu.

Crkva postaje mjesto obrane dogmi i morala umjesto mjesto susreta sa živim Bogom i jednih s drugima. Autoritet kršćanskih intelektualaca kadrih za ozbiljne analize odmijenili su novinari koji svijet vide kao crno-bijel i hrane nas ili lažnim ili lošim vijestima.

U pluralističkom društvu priznajući legitimnost prava ljudima koji ne dijele ista uvjerenja, savjest čovječanstva prepustila je civilnom, građanskom društvu.

Papa Franjo se na optužbe ne obazire radi, kako je jednom rekao, očuvanja vlastite duhovne higijene. Očito oni koji ga napadaju ne brane vjeru, nego moć. Da su u poziciji da mogu suditi Isusu, zacijelo bi i Isusa proglasili heretikom te bi on završio na križu

Upozorenje o opasnostima klimatskih promjena i okrutnosti prema životinjama prepustila je djeci.

Riječju: umjesto razvoju iznašašća kršćanstva svjedoci smo odreknućima, odnosno umjesto kršćanstvu – katolicizmu.

No, Crkva u Hrvatskoj srećom nije slika stanja u sveopćoj Crkvi. Drugi vatikanski koncil nije dovršen događaj, nego proces. U mnogim zemljama kršćani doživljavaju ekološko obraćenje i udružuju se, u mnogim drugima ni laici niti žene više ne šute te sve odlučnije preuzimaju odgovornost za sebe, za Crkvu i za čovječanstvo.

Možda tek iz zgarišta može niknuti nov svijet. Ono što je Isus rekao za sebe: da mora umrijeti da bi ušao u svoju slavu, možda vrijedi i za Crkvu i za čovječanstvo. Možda onakvi kakve poznajemo moraju umrijeti, simbolički ili doslovno, da bi novi, sasvim drukčiji, mogli biti ponovno rođeni.

Možda još možemo birati. Promjene neće donijeti politike (već davno su u rukama onih koji imaju ekonomsku moć), nego radikalno novo stanje svijesti.

A kršćanstvo, ukoliko ponovno zaživi unutar Crkve, može pridonijeti buđenju.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Ljubljena Amazonija pape Franje
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
• Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
• Mir Božji, Hristos se rodi
• Što omogućuje fašizam?
• Sjećanje na svetosti
• Skroviti, ne skriveni
• O čuvstvu za neizrecivo
• Simone Weil i njezina teologija nemoći

» Svi tekstovi ovog autora