Zbog novih uvreda i laži na račun Budimira Lončara (čak i u Novome listu!), a u povodu odluke Milana Bandića da mu se dodijeli Medalja Grada Zagreba i to za ”izuzetna postignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Hrvatske i zemalja članica EU”, kao osoba kojoj je stalo do povijesne istine donosim kraći životopis Budimira Lončara i pojašnjavam istinu oko toga je li točno ili nije da je Lončar ”razoružao Hrvatsku”, odnosno Hrvatsku 1991. ”osudio na smrt”.
Budimir Lončar je rođen u Preku na otoku Ugljanu 1. travnja 1924. godine. Bio je jugoslavenski, ali i hrvatski diplomat.
U partizanima je bio od lipnja 1942. U zadarskom okrugu najprije kao član Kotarskog komiteta za Preko, zatim kao član Okružnog komiteta SKOJ-a za Zadar, da bi nakon toga postao sekretar tog Okružnog komiteta, pa član Oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju.
Godine 1979. je imenovan veleposlanikom u Washingtonu, SAD, gdje ostaje do 1984. Tada biva imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova, što radi do 1987., a ministrom vanjskih poslova SFRJ bit će od 1987. do pada Vukovara 1991., kada je podnio neopozivu protestnu ostavku
Bio je urednik Omladinske iskre pod mentorstvom Jure Kaštelana. Član SKOJ-a postaje 1943., dok je bio u 6. razredu gimnazije (na Jelenovcu, u Zagrebu, u kući majke kompozitora Stanka Horvata), a na prijedlog razrednika Bogdana Ogrizovića kojeg su objesile ustaše 1943. Dvije godine kasnije postaje i član KPJ. Dva je puta ranjavan: 1943. na otoku Ugljanu te 1944. na Dugom otoku.
Nakon Drugog svjetskog rata dobiva čin majora Jugoslavenske armije. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i u Splitu. Koncem 1945. opet seli u Zagreb, gdje će pohađati vojno-političku školu i od 1946. do početka 1949. raditi u Sekretarijatu unutrašnjih poslova (gdje upoznaje Josipa Manolića). U veljači 1949. seli u Beograd da bi se školovao kao diplomat i radio u Saveznom ministarstvu vanjskih poslova.
Lončarova bogata diplomatska karijera doživljava prvi uspon kada u svibnju 1950. putuje u New York da bi postao konzul i savjetnik u misiji pri UN-u. Konzul SFRJ u New Yorku ostaje do 1956., kada se vraća u Beograd na poziciju načelnika analitike i političkog planiranja Saveznog ministarstva vanjskih poslova. Tamo je ostao do 1964. godine.
Od 1965. do 1969. službovao je kao ambasador SFRJ u Jakarti, Indonezija. Od 1969. do 1973. vraća se u Beograd na poziciju posebnog savjetnika ministra vanjskih poslova SFRJ. Od 1973. do 1977. službuje kao veleposlanik SFRJ u Bonnu, Savezna Republika Njemačka.
Vraća se u Beograd na položaj podsekretara za politička pitanja ministarstva vanjskih poslova, što ostaje do 1979., kada je imenovan veleposlanikom u Washingtonu, SAD, gdje ostaje do 1984.(to je razdoblje stvaranja jakih veza i snažnih prijateljstava, recimo s pokojnim bivšim predsjednikom Bushom, što je bilo jako važno u procesu stjecanja hrvatske neovisnosti). Tada biva imenovan zamjenikom ministra vanjskih poslova, što radi do 1987., a ministrom vanjskih poslova SFRJ bit će od 1987. do pada Vukovara 1991., kada je podnio neopozivu protestnu ostavku.
Prvi je ministar vanjskih poslova koji je prošao sve stepenice u hijerarhiji i smatran je ”hrvatskim kadrom” u federalnoj vladi Ante Markovića i na svim ranijim rukovodećim položajima. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ga je podržao na tom položaju i obilato koristio Lončarove informacije.
Ključno će se pokazati Lončarovo lobiranje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 25. rujna 1991., kojem je predsjedala Francuska. Bez te sjednice ne bi došlo do rada Badinterove komisije i priznavanja hrvatskih granica. Lončaru je na tome čestitao i Tuđman
Ključno će se pokazati Lončarovo lobiranje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 25. rujna 1991., kojem je predsjedala Francuska. Bez te sjednice ne bi došlo do rada Badinterove komisije i priznavanja hrvatskih granica. Lončaru je na tome čestitao i Tuđman.
Na toj sjednici će američki državni tajnik James Baker prvi puta otvoreno optužiti Slobodana Miloševića da proizvodi opasnost za europski i svjetski mir, te će se uvesti embargo na naoružavanje SFRJ.
Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca), a njega će beogradski tisak žestoko napadati kao izdajnika SFRJ. Naime, u dva ljetna mjeseca je protiv Lončara u Beogradu objavljeno više od 300 negativnih članaka.
Iako ga se u Hrvatskoj napada zato što je utemeljio i godinama rukovodio posebnim odjelom Ministarstva vanjskih poslova SFRJ za praćenje “neprijateljske djelatnosti u inozemstvu”, službe koja je, kažu njegovi klevetnici, pod Lončarom slala ubojice u svijet, naručivala ubojstva i pobila najmanje 80 Hrvata, za doba njegova službovanja u Bonnu nisu registrirane likvidacije Hrvata, ali je ekstremna hrvatska emigracija ubila nekoliko jugoslavenskih diplomata.
Premda je bio ministar vanjskih poslova SFRJ zalagao se za internacionalizaciju jugoslavenske krize, a održavanje izvanrednog 14. kongresa KPJ 22. siječnja 1990. u Sava centru u Beogradu uvjerilo ga je da je stvar s Jugoslavijom gotova.
Kao posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a u Pokretu nesvrstanih bio je aktivan od 1993. do 1996., no njegova je uloga trajala još od 1960. Bila je zapažena, a posebno ga se pamti kao diplomata koji je nazočio najvećem broju sjednica u kontinuitetu. Bio je i savjetnik Centra za humanitarni dijalog u Ženevi.
Godine 2000. Stjepan Mesić ga imenuje svojim savjetnikom, a nakon toga imenovan je predsjednikom Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića. Od 2010. do 2017. je bio predsjednik diplomatskog vijeća Visoke škole međunarodnih odnosa i diplomacija Dag Hammarskjöld u Zagrebu.
Zahvaljujući lobiranju Budimira Lončara u tijelima UN-a (ostat će vezan uz Pokreta nesvrstanih zemalja sve do 1996.), doći će do usvajanje Deklaracije o nezavisnosti RH (21. lipnja 1991., primijenjena s odgodom od tri mjeseca), a njega će beogradski tisak žestoko napadati kao izdajnika SFRJ. Naime, u dva ljetna mjeseca je protiv Lončara u Beogradu objavljeno više od 300 negativnih članaka
Od aktualnih aktivnosti valja spomenuti da je Budimir Lončar posebni savjetnik predsjednika Appeal of Conscience Foundationa sa sjedištem u New Yorku (od 1990.), da je viši savjetnik Svjetskog vijeća religijskih i duhovnih vođa (od 2001.), potpredsjednik Svjetskog vijeća bivših ministara vanjskih poslova (od 2002.), član Europske mreže lidera sa sjedištem u Londonu (od 2012.) te predsjednik Savjeta IFIMES-a, Međunarodnog instituta za srednjoistočne i balkanske studije (od 2014.).
Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi “Britain and the Balkans” (”Britanija i Balkan”) navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska Jugoslavenska narodna armija (JNA) imala ogroman arsenal oružja kojem se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i tako onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na samoobranu.
Istina je pak da su Rezoluciju o embargu na isporuku oružja SFRJ sastavili James Baker i austrijski kolega Alois Mock, da je donesena jednoglasno na već navedenoj sjednici Vijeća sigurnosti UN-a 1991., a da joj je bio cilj spriječiti daljnje naoružavanje JNA, ponajviše oružjem iz bivšeg SSSR-a.
Budući da je optužba da je razoružao Hrvatsku najspornija, želim objasniti neke važne situacije.
Dana 12. rujna 1991., kada je već pokrenut proces Europske zajednice za posredovanje u ustavnoj i političkoj krizi u Jugoslaviji, održan je, na inicijativu Budimira Lončara, sastanak u Banskim dvorima u Zagrebu na kojem su bili: Franjo Tuđman, Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregurić, Ante Marković i Lončar. Svrha sastanka je bila ocijeniti stanje krize i porast opasnosti od eskalacije sukoba s posebnim naglaskom na šire i agresivnije uključivanje JNA na strani politike Slobodana Miloševića.
Lončar se služio provjerenim informacijama iz State Departmenta i krugova bliskih Mihajlu Gorbačovu o tome da je JNA imala dogovor o kupnji naoružanja od SSSR-a u visini od 2 milijarde US dolara. Odlučeno je da se ide na Vijeće sigurnosti UN-a i na taj način dobije dodatni legitimitet za konferenciju o Jugoslaviji pod pokroviteljstvom Europske zajednice, nakon čega je došlo do već spomenute sjednice VS UN-a.
Dakle, da nije bilo Budimira Lončara, JNA bi bila još žešća u ratu protiv hrvatskih snaga! Mrtvih i ranjenih bi bilo kudikamo više.
Bila je to i prva prilika da jedan ministar vanjskih poslova (Lončar) pokrene sjednicu VS UN-a ”o sukobu u Jugoslaviji i opasnosti za svjetski mir”.
Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju. Kao što je poznato, ta je mirotvorna akcija UN-a postala najuspješnija u povijesti Ujedinjenih naroda
Inače, Budimir Lončar se mnogo puta sastao s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, a formalni su susreti održani: 10. 11. 1990., 12. 9. 1991., 10. 8. 1992., 10. 11. 1996. te 10. 9. 1997., kada je Tuđman prihvatio Lončarov savjet da ne ide na vojno oslobađanje Vukovara i istočne Slavonije te uvjeravanje da ima jamstva UN-a da će poduprijeti mirnu reintegraciju. Kao što je poznato, ta je mirotvorna akcija UN-a postala najuspješnija u povijesti Ujedinjenih nacija.
Zaključno, hrvatski duhovni i politički sitnež, na čelu s političkim konvertitom Zvonimirom Šeparovićem i njegovim tzv. Hrvatskim nacionalnim etičkim sudištem, optužit će i ”osuditi” Budimira Lončara 31. listopada 2015. zbog ”veleizdaje hrvatskih nacionalnih interesa”, premda je Lončar dobio odlikovanje Reda Kneza Branimira s ogrlicom. Ja mislim da je to bila osveta predsjednika toga ”sudišta” Zvonimira Šeparovića, koji u Lončara prepoznaje krivca za kraj vlastite diplomatske karijere.
Nažalost, gospodin Lončar ne može (a možda i ne treba) odgovarati svim svojim klevetnicima (od hrvatske Wikipedije do, eto, nažalost, i Novog lista), ali meni je pitanje časti i poštenja donijeti ovo što smatram istinom o Budimiru Lončaru uz zahvalnost za ono što je napravio za svjetski mir i za našu zemlju.
Osim toga, bliži se 95. rođendan Budimira Lončara i valja biti svjestan da je 70 godina prisutan u međunarodnoj diplomaciji i međunarodnim važnim tijelima. Čestitam!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Međugorska Gospa je u karanteni: oprez među anđelima i svecima
- U strahu sam, pozivam vas na jedno suočavanje s nama samima
- Apel neodgovornim (nad)biskupima: Mobilizirajte Caritas!
- Stepinčev advokat Juraj Batelja: junak, superman i superstar
- Biskupi kasne s isprikom Srbima, Židovima, Romima, antifašistima…
- Kolinda, Bozanić i don Milo: braća po etnofiletizmu
- Nek’ se zna: Amfilohijevo sam kopile i Vučićeva sam kurva
- Sad je riješeno: Grlić Radman je Papi sve objasnio o Stepincu
- Postoje dvije kaste – stalež politike i stalež Crkve
- Dan vjerske slobode: ”slobodna crkva u slobodnoj državi”
Nepotrebne su moje čestitke autoru na još jednom briljantnom tekstu, ali svejedno ih, evo, upućujem gospodinu Dragi Pilselu kako bih i sa skromnim priznanjem još više ohrabrio ovakve istupe u našoj javnosti sve više sličnoj – žabokrečini. Međutim, ne mogu ne ponoviti već izricano mišljenje kako s ovim i sličnim istinitim člancima treba na sve moguće i dostupne načine izlaziti iz Autografovih okvira. S ovim stajalištima valja, koliko god je moguće, od strane autora, ali i nas čitatelja, izlaziti u širu javnost. Ona je inače već postala ili inertna i nezainteresirana ili potkupljena i indoktrinirana od ZNA SE koga. Bez informacija i ideja koja između još nekih, producira i zrači Autograf – ne piše nam se dobro.