Pa tko je uopće i pomislio da Ivu Sanadera treba osuditi?

Ako je netko sumnjao u čudotvornu moć molitve, sada je ostao bez teksta. Naime, samo krajnji ignoranti ne vide vezu između muškaraca, koji su prošli tjedan molili na Trgu bana Josipa Jelačića, kako bi muškarci napokon postali autoriteti u obitelji čiji članovi se čedno odijevaju i s neskrivenim prijezirom gledaju one koji se upuštaju u predbračne spolne odnose, i oslobađajuće presude Ivi Sanaderu.

Ivo Sanader nepravomoćnom je presudom oslobođen za aferu Hypo. Hrvatska, prema obrazloženju presude, nije pretrpjela nikakvu štetu jer je muškarac Ivo sve činio kao premijer ili, rječnikom molitelja rečeno, kao muškarac s autoritetom.

Nadalje nije osumnjičen za nešto što je činio prije braka, nego je sve, a što je oznaka samo najduhovnijih i najčednijih među nama, činio potpuno skrupulozno, u braku između naroda koji ga je birao i države koju narod silno i tako kreposno voli.

Sanaderova Vlada je zapravo sakrament ljubavi između građana i države. Sakramentalno podržavana krađa nije krađa, ona nikome ne predstavlja štetu jer kada, primjerice, otac obitelji nešto ukrade obitelji, to ostaje u obitelji, pa samim time nije riječ o krađi nego o istinskoj demonstraciji vrlina.

Pa tko je uopće i pomislio da Ivu Sanadera treba osuditi? Kako osuditi obitelji vjernog muškarca koji obitelji ne čini nikakvu štetu? Vjerujem da su sve ovo znali muškarci koji su na Trgu bana Jelačića molili za vjernost, duhovnost, čednost i zabranu propitivanja autoriteta muškaraca.

Ako netko smatra da ovi muškarci mole za nešto suludo, neka se samo zapita koliko puta je u životu podržavao nešto s čime se inače ne bi složio, ali se s time slaže isključivo zbog toga što to kaže neki autoritet?

Ivu Sanadera su slušali zbog toga što je bio autoritet, sada je Andrej Plenković autoritet tim istima kojima je Ivo Sanader bivši ili pali autoritet, a on im je autoritet jer radi isto što i Ivo Sanader – ne čini nikakvu štetu obitelji.

Hajdemo i korak dalje, bi li istinski ljevičari i borci za ljudska prava podržavali čovjeka koji osumnjičenicima za ratne zločince daje odlikovanja ili vraća oduzeta odlikovanja? Naravno da ne bi, ali kada to čini Zoran Milanović, onda je to za mnoge sasvim u redu.

Po čemu se takvi razlikuju od molitelja po trgovima? Pa po tome što se ovi mole da se napokon, u punoj mjeri, očituje autoritet muškarca, dok ovi drugi već uživaju u onome što molitelji usrdno mole.

Autoritete imaju oni koji nisu u stanju propitkivati sadržaj nečega nego se, umjesto toga, zadovoljavaju potragom za subjektom. Takvi, pristavši uz neki subjekt ili autoritet, ujedno trajno i potpuno nekritički pristaju uz sve što on čini.

Naravno da se i oni, u metaforičko-spoznajnom smislu, nalaze na koljenima pred autoritetom koji može činiti što ga je volja jer zna da ga sljedba nikada neće osuditi.

Oni se, dakle, ni po čemu ne razlikuju od molitelja koji na koljenima traže da im netko udijeli ljudsko dostojanstvo. Uzaludno je takvima nuditi racionalne razloge, nadajući se da će dovesti u pitanje autoritete. Neće.

Budući da su sve institucije, uključujući i sud, već nekoliko godina pristali uz Plenkovića, nemoguće je da osude Sanadera, isključivo zbog toga što je svakim danom sve manja razlika između Sanadera i Plenkovića.

Da je Sanader osuđen, jasno je da bi se i Plenkovićeva sudbina odvijala na sudskim hodnicima. Sanadera se moglo osuditi onda kada je Plenković imao europejsku, antikorupcijsku aureolu.

No kako se trenutni autoritet svim institucijama u ovoj korumpiranoj državi potpuno razotkrio kao autokrat s nepogrešivim instinktom da bira najgore među nama, onda je jasno da bi, u slučaju da je presudom utvrđeno Sanaderovo kršenje zakona zbog afere Hypo, Plenkovića trebalo protjerati iz države.

Ono što su napravili njegovi suradnici, to ova državica još nije vidjela, a, na našu žalost, nije da nismo imali prigode nagledati se svega.

Banija je razorena potresom, novac za obnovu Europa je osigurala, a stanovnici na potresom pogođenom području broje godine života u kontejnerima. Naravno da država neosjetljiva na patnju stradalnika potiče na krađu – u Ini, aferi Hypo itd. Naravno da sudovi u takvoj državi u krađi ne vide kriminal nego moralnu grešku.

Uopće me nije iznenadilo obrazloženje oslobađajuće presude koje kaže upravo ovo – Sanader nije napravio ništa kriminalno, njegov problem je, ako ga uopće ima, moralne naravi.

U filozofiji je poznata Aristotelova izreka koja glasi: Drag mi je Platon, ali mi je draža istina. Oslobađajuću presudu Sanaderu nisu izrekli filozofi nego pravnici moralisti, zato bi se ova presuda mogla sažeti: Dobar mi je Sanader, ali mi je bolji Plenković.

Plenkovićeva mjera moralnosti danas je presudila Sanaderu. Zato je on danas oslobođen optužbe za aferu Hypo, ali je ujedno i upozoren da nije dovoljno moralan jer je, naime, od njega mnogo moralniji Plenković.

Sanader je oslobođen ne zato što je, u moralnom smislu, dobar, nego zbog toga što, iako je nedovoljno moralno dobar, ipak nije učinio znatniju štetu Hrvatskoj. Tko, uostalom, ovakvoj državi može učiniti ikakvu štetu? Nitko, čak ni oni iz prve klupe u crkvi na šibenskom području.

Molitelji na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića su, zapravo, samo svjesniji dio populacije koja živi u Hrvatskoj. Većina građana ove države nalazi se na koljenima i u molitvenoj pozi pred nekim autoritetom, neovisno je li riječ o političkom ili religijskom autoritetu, samo im to nitko nije rekao.

Da nema ovih molitelja, u Saboru, Banskim dvorima i na Pantovčaku mnogi od (do)sadašnjih stanovnika ne bi boravili duže od 24 sata. Bili bi smijenjeni od onih koje su oni na izborima prevarili, a radi se o građanima.

Ovako, jedni mole pred Banskim dvorima, drugi pred Pantovčakom, a treći pred Saborom. Tamo im se, naime, nalaze autoriteti. Zbog toga bi, da se sada održe izbori, svi autoriteti ostali na istim mjestima na kojima se i sada nalaze. Autoriteti se međusobno ne ugrožavaju, štoviše, međusobno se podržavaju.

Po čemu se, dakle, razlikuju molitelji na Trgu bana Josipa Jelačića od, primjerice, molitelja na Markovom trgom?

Po svijesti o sebi i po mjestu na kojem prigibaju koljena. Tragedija nije u tome da su molitelji na Trgu bana Josipa Jelačića svjesni sebe, tragedija je što tu svijest nemaju molitelji koji mole pred Saborom, Banskim dvorima i Pantovčakom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

• Izbori: između sudbine i realnosti, poniženja i dostojanstva
• Hrvatske politike su politike proizvodnje siromaštva
• Bešćutni politički lovci na glave najbolje je što sada imamo
• Konstanta svih poruka Josipe Rimac je AP
• Promocija Zadra u Americi bila je posve autentična
• Imamo Hrvatsku, ali nemamo državu
• Hrvatskoj je prijetio poljski scenarij, sada manje izgledan
• Pavličeku, Grmoji i Troskotu se nebo uprizorilo u Saboru
• AP ne želi da ga identificiraju, lociraju i procesuiraju
• Ike Mandurić, prekogranični kreator besmislene muškosti

» Svi tekstovi ovog autora