Branimir Pofuk
Nisam oklijevao ni trenutka kada mi se krajem rujna 1991. ukazala prilika da se u Zagrebu ukrcam u auto sarajevske registracije i s troje slovenskih kolega pođem u Beograd. Tjerala me je znatiželja zbog koje sam i postao novinar: otići tamo kamo odavde više nitko nije odlazio, vidjeti svojim očima kako rat izgleda s druge strane i o tome pisati.
Put u Beograd trajao je dugo, preko Mađarske, u automobilu sarajevske registracije. Povratak u Zagreb još duže, autobusom preko Mađarske i Slovenije oko tisuću kilometara. Svi prizori mi oživljavaju pred očima kao da su bili jučer dok čitam svoju reportažu objavljenu u prvom broju Profila, “magazina za predcivilno doba”, koji je od početka listopada 1991. izlazio kao prilog Nedjeljne Dalmacije.
Prepisujem iz Profila:
Stižemo u Sombor u gluho doba noći, a već smo na najtanjoj rezervi. Nalazimo dežurnu benzinsku stanicu, a na njoj benzina koliko hoćeš za brojna milicijska vozila i osobne automobile uniformiranih vozača. Kolega Slovenac prilazi milicajcu koji upravo samoposlužuje svog “stojadina” i pita ima li barem deset litara za nas, barem do Beograda. “Za Slovence nema ni dva deci, vi pucate na decu, idite braći Hrvatima, možda vam oni daju.” Ipak, da bi bio fer, čovjek pita i zaposlenog na pumpi: “Dule, imaš li što za Slovence?”, a nakon niječnog odgovora mi stoički ostajemo parkirani na stanici i ćaskamo u demonstrativno dobrom raspoloženju. Nakon par minuta dolazi Dule, čini se da mu je malčice neugodno, da nam objasni kako noću radi samo za miliciju i vojsku i da nas zamoli da se uklonimo sa crpke. Savjetuje nam da se odmah parkiramo u red koji je već formiran pred obližnjom crpkom poduzeća “INA Beograd”. Drugo nam i ne preostaje. Tamo dočekujemo svitanje i dragocjeno gorivo.
Prisjećam se i stvari koje nisu stale u reportažu. Na takvim putovanjima u takvim vremenima sve ovisi o sreći ili nesreći na kojeg ćete i kakvog čovjeka naići. U Beogradu nam je novčić pao na drugu stranu i prijaznije, majčinsko lice starije gospođe koja se ukipila na zvuk naših jezika čim smo izašli iz auta negdje u centru grada.
Za tragom njenog tihog i mirnog odlaska šušte brojne isprike poput suhog otpalog lišća na vjetru pod dalekim zvjezdama. Peru se nečiste savjesti. Ja gledam gore, prema zvijezdama koje je tako spokojno i utješno i utješeno opisala u svom posljednjem pisanom tragu
“Deco, pa odakle ste vi?”, pitala je. “Iz Slovenije i Hrvatske”, odgovaramo. “Pa kako je tamo?”, čujem i sad njen blag, zabrinut i potresen glas.
Još veće iznenađenje, pa čak i oduševljenje izazvao je naš neočekivan i nenajavljen dolazak u press-uredu BITEF-a, međunarodnog kazališnog festivala koji se te jeseni održavao 25. put. “Stigli su novinari iz Slovenije i Hrvatske”, orila se vika sve do festivalske direkcije.
Smjesta smo dobili akreditacije i VIP tretman svih sljedećih dana, skupa s vrhunskim umjetnicima sa svih strana Europe, Moskve, Brisela i Londona.
Da, BITEF je bio kulturna, umjetnička, antiratna oaza usred pobješnjelog ratnog i propagandnog ludila koje je tutnjalo iz programa RTB-a i na stranicama svih Politikinih novinskih izdanja.
Ali, glavna tema i među svim mladim svijetom koji sam tih dana u Beogradu susretao, bila je kako izbjeći mobilizaciju i racije koje su tih dana već bile učestale i po kafićima i klubovima.
BITEF je bio potpuno antiratno i antirežimski ustrojen, izborom predstava, tekstovima u festivalskim biltenima i press-konferencijama, a iskorištena je i svaka prilika da se naglase veze sa Slovenijom i Hrvatskom.
Primjerice, premda se dulje vrijeme znalo da na BITEF-u ipak neće gostovati ljubljanska grupa “Glej” i mariborski SNG, njihove su predstave ostale u festivalaskom katalogu, kao i pozdravno slovo Tomaža Pandura čiji je “Hamlet” ipak bio dio 25. BITEF-a na način da je u zakazanom terminu predstava održana u Mariboru.
Također, pošto zbog ratom prekinutih prometnih veza nisu mogli odmah nakon BITEF-a u Zagreb, kako su planirali, članovi međunarodne trupe Ultima Vez belgijskog koreografa Wima Vandekeybusa nisu propustili usred Beograda naglasiti kako će već sljedećeg proljeća u znak solidarnosti u Hrvatskoj gostovati besplatno.
Na tom i takvom BITEF-u, zaključio sam u reportaži, svoje je logično mjesto, potvrđujući karakter samog festivala, imao i nastup Mire Furlan u predstavi “Pozorišne iluzije”. Svidjelo se nekom ili ne. Onih kojima se nije svidjelo, pokazat će se, bilo je premnogo.
Svi su te večeri na toj pozornici sigurno imali razloge zbog kojih taj izraz nisu morali glumiti, a među njima ponajviše Mira Furlan. Ili sam vjerojatno samo u njeno lice i gledao. I tako je zauvijek i zapamtio
Albert Camus je na jednom poslijeratnom međunarodnom kongresu pisaca rekao: “Umjetnik razlikuje tamo gdje osvajač izjednačuje. Umjetnik koji živi i stvara na razini tijela i strasti, zna da ništa nije jednostavno i da drugi postoji. Osvajač želi da drugi ne postoji, njegov je svijet svijet gospodara i robova, upravo svijest u kojem živimo. Svijet umjetnika svijet je živih prepirki i razumijevanja. Pred suvremenim političkim društvom jedini suvisli stav umjetnika, inače se mora odreći umjetnosti, jest nepopustljivo odbijanje.”
Mira Furlan ostala je vjerna takvom stavu i danas sam siguran da je već tada s pozornice Jugoslavenskog dramskog pozorišta vidjela sve što joj zbog toga i nakon toga slijedi. Predstava u kojoj je tamo glumila, Corneilleove “Pozorišne iluzije”, u režiji Slobodana Unkovskog imala je epilog koji je izgledao ovako:
Scenografija leti u zrak, a glumci ostaju na pozornici ne obraćajući pažnju na publiku. Skidaju polako kostime i šminku, vanjski svijet za njih ne postoji. A onda jedan od njih ustane, kao da je nešto čuo ili mu se pričinilo. Dolazi u prvi plan pozornice i tamo udari u nevidljivi zid.
Dok pantomimom dočarava traženje prolaza ili neke pukotine, iza njega se okuplja čitav ansambl. Napokon pronalazi rupu i kroz nju oprezno provlači nogu. Ali, čim dodirne tlo na drugoj strani, iz zvučnika zatrešti zvučni simbol Miloševićeve ratne propagande, špica beogradskog Dnevnika. Glumac trza nogu natrag i povlači se. Ali prekasno. Iz zvučnika već trešti tutnjava tenkova. Zida više nema, a glumci ostaju stajati ukočeni, lica blijedih i zamrznutih u grimasi užasa i straha. Mrak.
Svi su te večeri na toj pozornici sigurno imali razloge zbog kojih taj izraz nisu morali glumiti, a među njima ponajviše Mira Furlan. Ili sam vjerojatno samo u njeno lice i gledao. I tako je zauvijek i zapamtio.
Za tragom njenog tihog i mirnog odlaska šušte brojne isprike poput suhog otpalog lišća na vjetru pod dalekim zvjezdama. Peru se nečiste savjesti. Ja gledam gore, prema zvijezdama koje je tako spokojno i utješno i utješeno opisala u svom posljednjem pisanom tragu.
I upućujem joj zahvalu, divljenje i poštovanje.
(Prenosimo iz Večernjeg lista gdje je kolumna naslovljena: Dok sam živ pamtit ću lice Mire Furlan zamrznuto u grimasi užasa i straha na beogradskoj pozornici 1991.).
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Nikoll i crna statistika o zlostavljanju djece
- Kako je Jure Krišto diskvalificirao Ivicu Šolu
- Senad Hadžijezović je te večeri Zdravku Mamiću jeo iz ruke
- Meštrovićevi Indijanci i Vrelo života
- Dobri ljudi i korona-biznismeni
- Lajkanje i hejtanje su često naša mjera
- Nikada se Plenković nije ispričao za maltretiranje javnosti
- Japanski i hrvatski lajavci
- Propaganda oko filma “Dara iz Jasenovca”
- Ni bombe WWII nisu zaustavile život kao danas COVID-19
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.