Damir Grubiša
Papa Franjo i Budimir Lončar, bivši jugoslavenski ministar vanjskih poslova, diplomat svjetskog formata, našli su se na istoj liniji u ovom globalnom kaosu koji nas sve potapa.
Doduše, ta zajednička linija nije toliko linija bliskosti mišljenja o ratu u Ukrajini, koliko je to zajednička linija reakcije u hrvatskim medijima.
I jedan i drugi su prešućeni koliko su mogli biti baš u hrvatskim medijima: Papa nešto manje, on je ipak vrhovni poglavar Katoličke Crkve kojoj, bar nominalno, pripadaju i hrvatski katolici, pa ga se i ne može previše prešutjeti.
Može se samo iskriviti poneka njegova misao, ublažiti oštar sud onako kako odgovara hrvatskim lokalnim moćnicima u Crkvi i politici, dok se ovaj drugi, jugo-ministar Lončar može i potpuno prešutjeti.
Tako nigdje nije prenijeto ono što je Budimir Lončar iznio u svojim govorima u Beogradu, prošlog tjedna, povodom predstavljanja knjige koju je jedan od najpoznatijih suvremenih hrvatskih povjesničara, Tvrtko Jakovina, napisao o njemu.
Knjiga, pod naslovom ”Budimir Lončar – od Preka do vrha svijeta”, predstavljena pred brojnim auditorijem u Zagrebu i Rijeci prošle godine, sada je u Beogradu privukla brojnu publiku.
Ali to i nije toliko važno, koliko činjenica da je Lončar govorio i o najaktualnijim problemima suvremenog svijeta, posvećujući ratu u Ukrajini glavnu pažnju.
Lončar je govorio u prepunim salama Kolarca i Fakulteta političkih nauka u Beogradu, gdje je iznio svoju tugu i razočarenje zbog tragičnih događaja, zbog ruske invazije na Ukrajinu u ratu u kojem svjedočimo strašnom ljudskom stradanju i razaranju, tisućama izgubljenih života, milijunima izbjeglica, uz moguću prijetnju nuklearnim oružjem.
Lončar je nedvosmisleno za ovaj rat okrivio ruskog lidera Vladimira Putina koji je počinio ”povijesnu pogrešku”, ali ni Zapad, odnosno SAD i NATO nisu nedužni kada je riječ o dubljim uzrocima vojne eskalacije.
Pozitivno je, kazao je, što se svijet ujedinio u osudi agresije i solidarizirao s Ukrajinom. No, po njegovim riječima, neprihvatljivo je da se u žaru propagande i antipropagande osuđuje cijeli ruski narod, da se bojkotira i izvrgava poniženju velika ruska kultura i umjetnost koji su dali ne samo Rusiji, ne samo Europi već i cijelom svijetu veliki doprinos.
U ovom ratu su svi gubitnici, kaže Lončar.
Ali to ne znači da se, istovremeno s obranom Ukrajine, pregovorima ne može doći do mira u kojem se nijedna strana neće osjećati poraženo.
I tu upravo leži šansa diplomacije, vještini i umjetnosti kojoj je Lončar posvetio čitav svoj život.
Paradoksalno je, dodajemo tim Lončarovim mislima, da je diplomacija ”zaštekala”, da je generalni tajnik UN-a António Guterres zakasnio sa svojom inicijativom da se uključi osobno s naporima da se hitno prekine rat, da prevlada razum i da se diplomaciji dade ponovna šansa.
Doduše, sve zavisi o ljudima. Diplomacija je umijeće mogućeg, primjena takta i inteligencije na vođenje međunarodnih poslova, ali i primjena svih mogućih sredstava da se sukobi riješe pregovorima, a ne ratom.
Da bi diplomacija mogla obaviti svoj posao, nužno je da se jedan sukob, koji se želi prekinuti ili makar zalediti da se spriječi dalje prolijevanje krvi, u prvom redu analizira, zatim da se kritizira ponašanje svih strana u sukobu, i da se na temelju toga konstruira put za prevladavanje suprotnosti – u gledištima, ali i u interesima sudionika sukoba.
Želi li se rat prekinuti ili zalediti, potrebno je, u diplomatskim kontaktima, izbjeći demoniziranje i ponižavanje protivnika.
Lončar, koji iza sebe ima i više nego bogatu diplomatsku karijeru i umijeće pregovaranja, iznio je svojih pet prijedloga za rješenje rata u Ukrajini.
Prvo, prekid oružanih djelovanja, odnosno prekid vatre na zatečenim pozicijama.
Drugo, povlačenje Vojske Ruske Federacije s teritorija Ukrajine.
Treće, priznavanje autonomije za područje Donbasa, odnosno Donjecka i Luganska, što znači primjenu sporazuma Minsk 2, kojeg Ukrajina nije nikada ni počela provoditi.
Četvrto, proglašavanje neutralnosti Ukrajine uz međunarodne garancije.
I konačno, peto, zajedno s MMF-om osmisliti plan za obnovu Ukrajine sličan nekadašnjem Marshallovom planu nakon Drugog svjetskog rata, u kojem bi sudjelovala i Rusija.
Doduše, ovaj plan djeluje više utopistički nego realno, ali neke od tih točaka su već iznijele strane u sukobu: predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski već je ponudio neutralnost Ukrajine, dok je njegov homolog Vladimir Putin iznio kao svoj cilj priznavanje odmetnutih Republika Donjecka i Luganska i priznavanje ruske aneksije Krima.
A što je s Papom? Za razliku od šutnje hrvatskih medija u odnosu na Lončara, Papin intervju dnevniku Corriere della Sera izazvao je reakcije samo kod onih koji se, u talijanskim medijima, protive naoružanju Ukrajine ofanzivnim oružjem i koji se, isto tako, zalažu za hitne pregovore kojima treba prekinuti ovaj suludi rat.
Zato je Papa zbog tog svog intervjua u službenim medijima, oni koji stoje uz vladu, političku većinu, poduzetnike (koje ovdje ne nazivaju oligarsima, ali oni to objektivno jesu), državni i vojni establishment, proglašen Putinovim čovjekom.
Pogotovo zbog onog dijela intervjua u kojem Papa, iako se jasno distancira od Rusije, iznosi i sumnje u odnosu na ponašanje Zapada prema samoj Ukrajini. I u tom kontekstu papa Franjo oštro kritizira NATO, kada kaže da je ”lajanje NATO-a na vratima Rusije” navelo kremaljskog lidera da reagira loše i da pokrene ratnu akciju.
Ako i nije time izazvao vojnu reakciju, NATO je zasigurno ”facilitirao” agresiju na Ukrajinu. Zapad snosi odgovornost, dakle, zbog ”lajanja NATO-a” koje je doživljeno kao stalni pritisak na Rusiju, koji je izazvao onda i ovu krivu reakciju zbog koje stradaju danas stanovnici Ukrajine, bili oni Ukrajinci ili rusofili ili rusofoni.
I onda Papa prelazi na temu strategije koju bi zapadni front morao slijediti. Isporuka oružja vodi u situaciju u kojoj se ova oružja isprobavaju, a ”ratovi se vode baš zato, da se isprobaju i iskoriste oružja koje smo proizveli”.
Papa kritizira i ”Putinovog ministranta”, patrijarha Ruske Pravoslavne Crkve Kirilla, zbog apologije rata i agresije na Ukrajinu, i citira Evanđelje po Luki (13, 1-5), koje je svojevremeno citirao i milanski nadbiskup, pokojni kardinal Carlo Maria Martini, jedan od vodećih teologa Katoličke Crkve: pravo legitimne obrane ne može se oduzeti nikome, ali su možda ”žudnja za pobjedom i dinamizam nasilja prevladali i smanjili prag tolerancije prema užasima rata”.
Martini je svojevremeno pisao da suprotstavljanje nepravednom djelovanju, nužno i potrebno, mora ostati u granicama nužnosti efikasne obrane, jer mir se gradi širokim savezništvima i čvrstom voljom za postizanje mira.
I tu se i papa Franjo i Budimir Lončar opet susreću na jednoj drugoj liniji, liniji mira, malo shvaćenoj u zahuktaloj ratnohuškačkoj propagandi ruskog agresora, ali i zapadnih saveznika koji srljaju u ratnu eskalaciju koja nas može dovesti čak i pred ponor nuklearnog rata.
A takvi glasovi razuma – Lončarov i Papin, izgleda kao da su baš izraz vapijućeg u pustinji pred prijetećim zveckanjem i eksplozijama oružane i ratne eskalacije u srcu Europe.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Pogrešni način uvođenja eura. Vlada mora smanjiti PDV!
- Kako da se odužimo Sloveniji?
- Politika (ni)je korupcija: slučaj Europskog parlamenta
- U Schengenu: Hrvatska sada mora iskazati svoj europeizam
- Kako najbolje pomoći Ukrajini – i Ukrajincima?
- Kompozitor Musorgski i kraj Drugog svjetskog mira
- Crni val koji prijeti Italiji
- Talijanska braćo, Giorgia Meloni i avet ur-fašizma
- Diktatura naftnih kartela: velika pljačka europskih građana
- Političari kakve, očito, zaslužujemo
