Čak se i papa Franjo osvrnuo na uzročnu vezu između sijanja straha i ponovne pojave jedne sablasti iz prošlosti. U avionu na povratku sa svojeg nedavnog puta u Maroko Papa je podsjetio na povezanost krize u Weimarskoj republici i Hitlerovog uspona na vlast.
Ovo naše vrijeme u kojem se širi strah koji priziva duhove prošlih autoritarizama i sablast totalitarnih režima sve više ispunjava prostore javnih rasprava, pogotovo u zemlji iz koje je iznjedrila paradigma svih fašizama, od onog originalnog do njegovih epigona.
Profesor Luciano Canfora, jedan od najvećih talijanskih povjesničara starog vijeka, ali i kritičar polibijskog ciklusa prema kojemu se povijest vraća u ciklusima, spominje nedavno u talijanskom dnevniku La Repubblica sve tri glavne forme fašizama 20. stoljeća: fašizam, nacizam i – ustaštvo.
Čak se i papa Franjo osvrnuo na uzročnu vezu između sijanja straha i ponovne pojave jedne sablasti iz prošlosti podsjetivši na povezanost krize u Weimarskoj republici i Hitlerovog uspona na vlast
Doduše, ugledni je stručnjak antičke tiranije i njezine usporedbe s modernim zaboravio pripomenuti da je talijanski fašizam, koji se računa od 1922., godine kada mu je prepuštena vlast, imao svoju predigru u Rijeci 1919.-1920. godine u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku i u stvaranju prvog prototipa korporativne – fašističke države baš u gradu koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture s motom ”Luka različitost”.
Ova moderna replika ponovne pojave ”fašizma-nacizma-ustaštva” prema mišljenju profesora Canfore, ima uzrok u rastućoj ksenofobiji, rasizmu, netoleranciji prema drugome.
Iz tog opakog amalgama rađa se i revizija fašističke ”ere”, kako su Talijani počeli računati vrijeme – ne od rođenja Isusa Krista, već od trenutka osvajanja vlasti.
Tako je 1922. postala ”I. godina fašističke ere”, a fašizam je neslavno propao u svojoj ”XXII. godini fašističke ere”, odnosno s produžetkom uz nacističku pomoć u XXIV. godini, odnosno 1945. godine definitivno.
Antonio Scurati, talijanski romanopisac koji se nedavno proslavio romansiranom biografijom Mussolinijevog uspona na vlast pod naslovom ”M”, kaže da Italija nije raskrstila s fašizmom ni danas do kraja. Zato je i moguće da Antonio Tajani, član Europske pučke stranke i Berlusconijeve nacionalne filijale u Italiji, izađe s tvrdnjom da je Mussolini učinio i dobrih stvari…
Luciano Canfora, jedan od najvećih talijanskih povjesničara starog vijeka, spominje nedavno u talijanskom dnevniku La Repubblica sve tri glavne forme fašizama 20. stoljeća: fašizam, nacizam i – ustaštvo. Doduše, zaboravio je pripomenuti da je talijanski fašizam imao svoju predigru 1919.-1920. godine u D’Annunzijevom pohodu na Rijeku i u stvaranju prvog prototipa korporativne – fašističke države baš u gradu koji će 2020. biti Europska prijestolnica kulture s motom ”Luka različitosti”
Doduše, po toj logici je i Hitler napravio dobrih stvari, od super modernih autoputova do razvoja industrije koja je čak uspjela preživjeti uništenja Drugog svjetskog rata i ponovo postati motor razvoja Europe, a i naglog skoka u životnom standardu svojih njemačkih podanika.
Zato su Tajanijeve riječi sve prije negoli slučajne. Baš se ovih dana pojavila u prodaji knjiga Francesca Filippija, mladog povjesničara i sociologa koji se ujedno bavi i kreiranjem projekata za upoznavanje talijanske mladeži s kontroverznom prošlosti svoje nacije, pod naslovom ”Mussolini je učinio i dobrih stvari….”.
Je li to instant-knjiga koja je iskoristila Tajanijeve riječi, koje su napali ne samo antifašistička ljevica nego i ozbiljni, neovisni intelektualci i dio tiska, ili je riječ o nečemu ozbiljnijem? Filippi secira sve one gluposti i opća mjesta koja tako teško odlaze iz kolektivnog sjećanja, a u doba krize vraćaju se kao nostalgija za jednom prošlosti kada su ”Italiju poštovali…”.
Prošlo je više od sedamdeset godina od pada fašizma i možda sjećanja postaju konfuzna, a uzrečica ”kada je On bio tu…”, koja se koristila kao početak anegdote u neposrednom poraću, sada se vraća kao gotovo ozbiljna tvrdnja.
”Kada je On bio tu”, dakle, učinjeno je i dobrih stvari… Naravno, prvi stereotip je taj da kada je On bio tu, vlakovi su išli na vrijeme i nije bilo kašnjenja – vozni red su svi poštovali. Gradile su se ”narodne kuće”, baš kao što su se u jugoslavenskom socijalizmu gradila radnička naselja, a sada stanovi za branitelje.
A valja podsjetiti, i Filippi to obrazlaže podacima i svjedočenjima, da je po gotovo svim talijanskim – a i stranim povjesničarima – Mussolinijev režim bio nasilan, despotski, totalitaran, iako se tu neki razilaze, pa ga neki nazivaju autoritarnim, a tek u posljednjoj fazi, kad su proglašeni rasni zakoni 1938. i kada je Italija ušla u rat 1940., i totalitarnim. No prije svega, tvrdi Filippi, taj je režim bio predodređen za povijesni bankrot jer je svoju propagandu zasnivao na ideji da se laž ponovljena više puta na kraju preobraćuje u opću istinu.
Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”. No nije riječ samo o Italiji i na to je podsjetio i papa Franjo u avionu na povratku iz Maroka. Opaska o Hitleru i Weimaru odnosi se na cijelu Europu i na sablast F-N-U koja opet izvire iza kulisa aktualne politike
To je, uostalom, isti mehanizam po kojemu se danas proizvode fake news, lažne istine i šire, najviše po internetu. I jedini način da se obranimo od stereotipa i klišeja koji se izvlače iz naftalina u doba krize i šire velikom brzinom po mreži – a u krizi plovimo već dobro desetljeće i pol – je studirati, dokumentirati, ponovo izučavati fenomen ”fašizma-nacizma-ustaštva”. Tada će se otkriti da je Mussolini doveo, kako dokazuje Filippi, do općeg osiromašenja, do sustavnog udomaćenja nasilja u javnom i privatnom životu zemlje, uveo Italiju u ekonomsku i kulturnu provincijalizaciju da bi taj režim završio u ratu i zločinima, masakrima i genocidu.
No najvažnije je uočiti koji su pokazatelji koji navode na pojavu koju akronimom obilježavamo kao F-N-U.
Talijanski intelektualci poput Eugenija Scalfarija, Gustava Zagrebelskyja i Marca Revellija ne ustručavaju se evocirati povijesni fašizam u slučaju političkih snaga koje jašu na crnom valu, a njima se sada pridružuju i talijanska psihoanalitička udruženja, inače u stalnoj zavadi, koja se sada po prvi puta slažu u zajedničkoj dijagnozi: svi aktualni simptomi mogli bi degenerirati i unazaditi Italiju u ”psihopatsko, paranoidno i autoritarno društvo”.
No nije riječ samo o Italiji, i na to je podsjetio i papa Franjo u avionu na povratku iz Maroka. Opaska o Hitleru i Weimaru odnosi se na cijelu Europu i na sablast F-N-U koja opet izvire iza kulisa aktualne politike.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatska se ponaša kao da ne vjeruje NATO-u
- Blamaža hrvatskog pravosuđa se nastavlja
- Afera Žalac: Europska kompromitacija Hrvatske
- Hrvatska vlada i krivi ljudi na krivom mjestu
- Nakon Poljske i Mađarske i Hrvatska riskira kritiku EU
- Kako bi hrvatski europarlamentarci glasali protiv neofašizma
- Lice i naličje hrvatske korupcije
- Hrvatska je zbog migranata već na zlu glasu u svijetu
- Angeli Merkel počasni doktorat?!
- Je li atentat na Maju Danon antisrpski ili antižidovski čin?
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.