Papa Franjo želi okrenuti piramidu moći

Papa Frane istupio je s inicijativom koja može ostati u arhivima kao jedna od brojnih papinskih izjava koje nisu promijenile ni Katoličku crkvu ni svijet, ali koja bi mogla – razvije li se do krajnjih konsekvencija – stubokom izmijeniti i poziciju samih papa i odnose među kršćanskim crkvama, a možda i među kršćanima raznih vjeroispovijedi.

Poglavar Katoličke crkve je u subotu, na skupu kojim je obilježena 50-godišnjica Biskupske sinode, u centar svog izlaganja stavio, kako je rekao, “spasonosnu decentralizaciju” Katoličke crkve.

Pa nije li ključna značajka Katoličke crkve, differentia specifica katolištva spram inih kršćanskih vjeroispovijedi, njegova centralizacija, s jednim papom na čelu, na vrhu piramide u kojoj su uza nj kardinali i Rimska kurija, pod njim biskupi, na sljedećoj nižoj stubi svećenstvo i redovništvo, a na dnu, u bazi, preostali laički dio “puka Božjega”, koji se tako doima kao piramida, pa je tako u srednjovjekovlju i prikazan u nekim minijaturama pažljivo uslikanima u pergamentskim kodeksima?

Papa Frane istupio je s inicijativom koja može ostati u arhivima kao jedna od brojnih papinskih izjava koje nisu promijenile ni Katoličku crkvu ni svijet, ali koja bi mogla – razvije li se do krajnjih konsekvencija – stubokom izmijeniti i poziciju samih papa i odnose među kršćanskim crkvama, a možda i među kršćanima raznih vjeroispovijedi

Sadašnji Papa smatra, tako je u subotu rekao, da u sutrašnjoj Crkvi prava odlučivanja moraju biti redistribuirana.

On je iznio ocjenu kako “nije oportuno da Papa nadomješta episkopate u razrješavanju svih problematika koje se javljaju na njihovim ozemljima”.

U tome reformskom istupu Papa je govorio o “obrnutoj piramidi” gdje pape ne bi bili “gore, nego dolje”, kao “sluge sluga Božjih” i čak o “obraćenju papinstva”. To obraćenje, naravno, treba shvatiti u smislu reforme koja bi umanjila centralnu ulogu poglavara Katoličke crkve.

I evo nas do ključne točke: odnosa s pravoslavljem i s inim kršćanima: papa Bergoglio je tom prilikom predvidio da bi ta “konverzija” pospješila ekumenizam, naime zbližavanje Katoličke i inih kršćanskih crkava. Onih koje ne prihvaćaju instituciju papinstva kao vrhovni autoritet.

O ekumenizmu se govori i oko njega se nastoji veoma mnogo, ponajviše s katoličke strane, od Drugoga vatikanskog koncila, dok su protestantske crkve pa onda i pravoslavne pokušale s druge strane koordinirati barem dio svojih gledišta kroz Svjetsko vijeće crkava.

Nota bene, Katolička crkva u nj nije htjela kao punopravna članica, jer bi to značilo staviti papu na istu razinu s poglavarima inih crkava, a katolištvo se ne samo poziva na petrovsku službu i petrovski privilegij utjelovljen u papi kao Kristovu namjesniku na Zemlji, nego se oko toga zapravo i konstituira.

U tih pola stoljeća izglađene su mnoge teološke razlike (dakle u pogledu vjerovanja), ali eklesiološke su možda i povećane (npr. ređenjem žena za prezbitere, pa i biskupe, u nizu protestantskih denominacija).

U tome reformskom istupu Papa je govorio o “obrnutoj piramidi” gdje pape ne bi bili “gore, nego dolje”, kao “sluge sluga Božjih” i čak o “obraćenju papinstva”. To obraćenje, naravno, treba shvatiti u smislu reforme koja bi umanjila centralnu ulogu poglavara Katoličke crkve

Dodajmo da je Benedikt XVI iz papinskog naslova izbacio titulu “patrijarha Zapada” a zadržao titulu “poglavara Univerzalne crkve”, poručivši tako inim patrijarsima da mu ni po čemu nisu ravni, pa će biti jasno da se odnosi nisu popravili baš mnogo.

Između katolištva i pravoslavlja ostaje uostalom jedna rezerva, usidrena u povijesnim događanjima posljednjih tisuću godina od crkvenog raskola ili posljednjih 1500, otkad su se interesi Carigrada i Rima počeli sve bitnije razlikovati, više na političkoj nego na vjerskoj osi.

Pitanje je, naime, jesu li podjele među crkvama uzrok podjela među narodima – ili su razdori među narodima, odnosno državama, prouzročili podjele, pa i neprelazne jazove među crkvama?

Nisu li međusobno ratovale države u kojima je, i jednoj i drugoj, pravoslavlje tada bilo državna religija?

Nisu li se znale međusobno zakrviti države čije je pučanstvo bilo u krilu iste Katoličke crkve, pa su i s jedne i druge strane katolički biskupi molili za pobjedu svog oružja?

Nije li baš to nadahnulo neke katoličke političare u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji da zasnuju Evropsku zajednicu i tako utemelje Evropsku uniju, nadajući se (zasad uzalud) Sjedinjenim Evropskim Državama?

Nisu li protiv evropskog jedinstva digli glas i viđeni katolici, poput o. fra Joze Zovka, koji je rekao: “Ako je to Europa, ja je neću!”?

Čak i ako je to Sizifov posao, vjerujem da taj kamen treba valjati, makar radi mira ako ne u svijetu, a ono s vlastitom savješću. Vele Kinezi da i put od deset tisuća milja počinje prvim korakom

U tom je pogledu krajnje dvojbeno može li neki papa zaista postići da se poruše zidovi nepovjerenja, ili makar prošire vrata u njima, ako se to protivi ekonomskom interesu i političkoj volji neću reći narodâ (jer narodi u ratovima plaćaju, krvlju, glavom i imutkom, ne zarađuju), nego njihovih elita (u kojima ne manjka onih koji su prije bilo kojega posljednjeg rata bili golje).

Čak i ako je to Sizifov posao, vjerujem da taj kamen treba valjati, makar radi mira ako ne u svijetu, a ono s vlastitom savješću. Vele Kinezi da i put od deset tisuća milja počinje prvim korakom.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

Još tekstova ovog autora:

• Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
• Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
• Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
• Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
• Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ”krvavu kupelj”
• Je li sekularizam kriv za terorizam?
• Trump je zrcalo i naših dilema
• Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
• Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
• Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

» Svi tekstovi ovog autora