Papa vrluda i ponekad nije lako slijediti njegove obrate. Na povratnom letu iz Brazila, 29. srpnja 2013., papa Franjo je progovorio o ulasku žena u red svećenika i bio je jasan: to ne dolazi u obzir. ”Crkva je progovorila i rekla je – ne” (”Crkva” je bio papa Ivan Pavao II., koji je nezabludivo i u ime Božje volje ”jednom zauvijek” zabranio svećeničko ređenje žena).
Zašto se Papa koji je u osvitu svojega pontifikata najavljivao reforme osvrće na papu koji je utjelovljenja konzervativizma i autoritarizma?
U Rio de Janeiru zagovarao je unapređenje žena u poslovima Crkve i smatrao da im treba povjeriti zadatke značajnije od ministriranja, čitanja na misi, karitativnih djela…
Poglavaricama američkih ženskih redova i instituta posvećenoga života, koje su ga u audijenciji ”obasipale” pitanjima što je s ulogom žena u Crkvi, zašto nema đakonisa, što ga sputava u tome da komisijski da utvrditi funkciju đakona u začecima kršćanstva…, Franjo je obećao osnivanje povjerenstva ”koje će ispitati mogućnost da Crkva žene pripusti đakonatu” (ideja nije nova – već ju je iznio pokojni milanski kardinal Carlo Maria Martini; on je u mnogim pitanjima bio misaoni preteča u Crkvi).
Recimo da je papa Bergoglio zahtjev američkih redovnica uzeo ozbiljno: u Crkvi je već i to senzacija. Kao osamljeni borac za reforme u Crkvi naspram tihoj, ali učinkovitoj opstrukciji njegovih nastojanja od strane moćnih kurijalaca, Papa je možda svjestan da će morati skupljati svu svoju hrabrost želi li poduzeti i najmanji iskorak u vezi s tim pitanjem
Tom prigodom Papa je još istaknuo da vidi žene na utjecajnim dužnostima u vatikanskim dikasterijama, ”čak će i suodlučivati” zato što se za dobre odluke Crkva mora upoznati i s njihovim stavovima – ne zbog feminizma, kako je Papa navodno naglasio (La Voce del Popolo, citat iz ”Il Tempo”, 14. 5. 2016: Sarina Biraghi, Il non-femminismo del Papa), nego zbog zajedničke odgovornosti svih krštenih, bilo muških bilo ženskih.
Na stranu Papin strah od feminizma – no, teorijski temelj jednakosti spolova u Crkvi bi bio: to je to što imamo! I autorica citiranog novinskog članka čula je da je Papa dao naslutiti neke veće iskorake koji će čak nadilaziti praksu kakva već postoji u nekim župama. Ona misli na ”pojavu” neslužbenih ”pomoćnica” koje nisu čak ni redovnice ili članice instituta posvećenog života. Biraghi vjeruje da će ovaj Papa ”s drugoga kraja svijeta” ženama otvoriti vrata – kao kad je na Velik četvrtak i ženama prao noge.
Recimo da je papa Bergoglio zahtjev američkih redovnica uzeo ozbiljno: u Crkvi je već i to senzacija. Kao osamljeni borac za reforme u Crkvi naspram tihoj, ali učinkovitoj opstrukciji njegovih nastojanja od strane moćnih kurijalaca, Papa je možda svjestan da će morati skupljati svu svoju hrabrost želi li poduzeti i najmanji iskorak u vezi s tim pitanjem.
No Papa zacijelo ne može ne poznavati crkvenu situaciju u nekoć katoličkim zemljama: zbog pomanjkanja zaređenih svećenika župe se moraju spajati u velike dušobrižničke centre kako vjernici ne bi ostali bez donekle redovnog slavljenja euharistije.
Komazacija župa ide na štetu dušobrižništva, na štetu duhovnosti svećenika, naposljetku i njihovog zdravlja. ”Uvoz” svećenika iz Poljske je neko vrijeme pokrivao potrebe, a zatim se posezalo za svećenicima iz Afrike. Statistika euharistijskih slavlja i dijeljenja sakramenata je ”štimala”, no raspoloženje vjernika bilo je daleko od umirujućih statističkih brojki. ”Presađivanje” svećenika u strane i nepoznate im ambijente ne funkcionira, jer raznolikost kultura i tradicija ne osigurava uzajamno razumijevanje.
U takvim poteškoćama župnici bi, kršeći sve moguće zabrane, osposobili žene da obavljaju đakonske dužnosti. Službeno se, dakako, ne smiju zvati ”đakonisama”, nego ”pomoćnicama đakona”, iako obnašaju đakonsku funkciju. Kakvo poniženje!
Samo velika požrtvovnost može motivirati na rad koji se u Crkvi ”ne vrednuje jednako”. Pa što, zar se i u gospodarstvu žene ne plaćaju za do 30% manje neko muškarci za isti, odnosno jednak rad? Tako ne razmišlja netko tko je svjestan da je brojčano-novčana vrijednost rada mjerilo par excellance za vrijednost čovjeka. Kršćani ne trebaju robovati logici tržišta, reći će i ovaj Papa.
Robujemo li joj ili ignoriramo li tu logiku, ona je tu i ostaje na snazi jer je racionalno vrednovanje nezamislivo bez brojki. U tom svjetlu pridružila bih se i ja zahtjevu upućenom Papi da dozvoli ređenje đakonisa. Rad žena u Crkvi omogućava održavanje redovitog župnog i vjerskog života i taj rad Crkva ne može priznati samo jednoj polovini čovječanstva.
Robujemo li joj ili ignoriramo li tu logiku, ona je tu i ostaje na snazi jer je racionalno vrednovanje nezamislivo bez brojki. U tom svjetlu pridružila bih se i ja zahtjevu upućenom Papi da dozvoli ređenje đakonisa. Rad žena u Crkvi omogućava održavanje redovitog župnog i vjerskog života i taj rad Crkva ne može priznati samo jednoj polovini čovječanstva
Crkva nije samo duhovna stvarnost: to se vidi i po tome što ne može funkcionirati bez ”prizemnog” čovjekova rada. Crkva može omalovažavati, demonizirati, ignorirati, optuživati logiku gospodarstva, ali se te logike ne može otarasiti.
Zahtjevi za pristup đakonatu podneseni su do sada ne jednom i to uvijek kao alternativa ređenju žena za svećenike, kao kompromisni prijedlog, kao ustupak iz milosrdnog razumijevanja za muškarce u Crkvi, kojima zbog njihovog muškog ega nikako ne polazi za rukom vidjeti žene kao ravnopravna bića pored sebe za oltarom – kad im je već teško zamisliti žene u bijeloj košulji s bijelim ovratnikom.
Upravo zato smatram zahtjev za đakonatom žena nezadovoljavajućim, polovičnim pokušajem da se žene kroz mala vratašca propuste u Crkvu, da im se ponudi ”utješna nagrada” ili dobace mrvice sa stola. Odobriti im đakonat nema logike kad se ne ide za svećenstvom, a diskusije oko jednog i drugog rješenja podjednako su izlišne, jer su oba utemeljena na tradicionalističkoj i metodički nedomišljenoj ekleziologiji.
Želi li Bergoglio komisiju zato da mu rasvijetli povijest crkvenih funkcija od prakršćanstva kroz dvije tisuće godina, a posebice razvitak svećenstva (jer ga nije Isus ustrojio na Posljednjoj večeri), kako se i dalje čuje u propovijedima, onda tu komisiju treba ustrojiti što je moguće skorije. Nećemo mu zamjeriti da postupa po logici ”želiš li nešto odložiti do u nedogled, osnuj komisiju!”
Ne znam što bi komisija mogla konkretno otkriti a da to već ne znamo, a što i Papa zacijelo zna i sam. Samo neka se komisija okani pokušaja osmisliti ”novu teologiju žena”! Takva teologija, koja se obavezno mora temeljiti ne samo na biblijskom nalazu nego i na predaji, na crkvenoj tradiciji, ne bi naučavala ništa drugo do teorije o dvjema ”naravima” i komplementarnosti njihovih Bogom danih sposobnosti.
Iz takve prirodne zakonitosti lako je izvući novi/stari zaključak da je žena po svojoj naravi sasvim drugačija i zato određena za nešto drugo i drugačije od svećenstva (vidi ”Mulieris dignitatem” iz 1988. godine), da je to ”drugačije” isto tako važno, čak i važnije od svećenstva i klerikalne funkcije te da je zahtjev za svećenstvom ionako samo klerikalizam kojeg se treba čuvati.
Otada se pitam zašto se muškarci opredjeljuju za taj mrski klerikalizam i zašto ga ženama uporno uskraćuju?
Uspije li Papa ”progurati” đakonat žena, neće doduše postati ”junak(om) radikalnog ukidanja diskriminacije žena” (Drago Pilsel), no izborit će pobjedu nad premoćnom sjenom pokojnog ”Santo Subito” i kurijalnih ženomrzaca koje je oblikovao. To će svakako biti pobjeda za suvremeniju Crkvu!
Odavno je bjelodano da je jedno Papin svijet ideja i (načelne) volje da se one ostvare. Drugo je što on mukotrpan rad oblikovanja ideja u koncept prepušta onima koji ih čuju. Dobrohotni komentari tumače Papinu maštovitost kakvu pokazuje među masama kao želju da ”svi nešto rade i pridonose zajedničkom dobru”, ‘da on ne namjerava odozgo ”soliti pamet”, nego biti pokretač i inicijator.
Uspije li Papa ”progurati” đakonat žena, neće doduše postati ”junak(om) radikalnog ukidanja diskriminacije žena” (Drago Pilsel), no izborit će pobjedu nad premoćnom sjenom pokojnog ”Santo Subito” i kurijalnih ženomrzaca koje je oblikovao. To će svakako biti pobjeda za suvremeniju Crkvu!
Papa koji sumnja i koji prihvaća i priznaje tuđe dobre ideje mnogo je uvjerljiviji od samouvjerenog, nepokolebljivog, trijumfalističkog ”pred-prethodnika”. Međutim, ovaj Papa previše prepušta snalaženju mjesnih crkva jer vjeruje da crkveni magisterij ne mora baš svaku diskusiju o pastoralnim, disciplinskim, moralnim antropološkim pitanjima presjeći svojim pravorijekom, nego da treba pustiti ”Duhu da puše gdje on odluči” (Iv 3, 28).
Tradicionalistički formirani župnici, a o vjernicima da i ne govorim, osjećaju se preopterećenima zadatkom da iz nedorečenih ideja kreiraju suvisle pastoralne koncepte. U konačnici kad-tad mora pasti odluka. Možda će se Papa odlučiti pripustiti žene u đakonise ili pred oltar. A možda će to povjeriti mjesnim župama.
S obzirom na Papin zazor od autoritarnih odluka i pravorijeka – za koji on ima moju iskrenu simpatiju – mogao bi se stvarno odlučiti pustiti djelovati da ”Duh djeluje gdje on hoće” (Iv 3, 8). Odluku mora donijeti.
Zato: ”Dosta je riječi, da konačno vidimo djela!” (J. W. Goethe).
Još tekstova ovog autora:
- Pitanje eutanazije oko kojeg će se uvijek lomiti koplja
- Slijepu mrlju percepcije imaju i mjesne crkve diljem Europe
- Ljudi, Vatikan je shvatio da žene znaju čitati!
- Papa Franjo lik sv. Josipa predstavlja kao uzor služenja
- Zašto Crkva u RH kvalitetno ne donosi stav oko cjepiva?
- Apel iz Austrije: Dopustite ulazak migrantima iz kampa Moria
- O antivakserima, teoretičarima urota i drugim svojeglavcima
- Ruše li staro i mijenjaju li vrijeme u Crkvi dvije smrti
- Kakav će svijet biti poslije korone?
- Ne smijemo pristati ni na kakav razgovor o pravu ubijanja
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.