Novine nas izvješćuju da je papa Franjo po danu papa, a po noći zakrabuljeni svećenik koji hoda Rimom i druži se s beskućnicima i sirotinjom. Čovjek voli noćni život! I to ne bi bila vijest da on tek noću ne radi pravi posao, onaj koji mu danju priječe protokol, Kurija i tko zna koje sve druge zapreke što održavaju njegov imidž Velikog vođe, da bi u njegovoj sjeni i sami branili ”misterij” zemaljske uzvišenosti i moći kojom već više od 1700 godina (ove su godine slavili Milanski edikt) na zemlji izigravaju novo Rimsko carstvo.
Stvarnost ili podgrijavani mit o papinu noćnom životu simpatična je i poželjna, a k tomu vjerodostojna gesta nekoga tko se zalaže za izvorne kršćanske principe. Sjetimo se kako je i za Titova života išla paralelna, pomalo subverzivna i mitotvoračka priča o Titovu čestom bježanju protokolu i čuvarima, pa je viđan tu i tamo, čak i u sarajevskom tramvaju, kako kuša čari noćnog života. To je, može se to vidjeti i u turskoj sapunici o Sulejmanu Veličanstvenom, nešto što bi velike trebalo činiti još većim, jer oni, osim sve zemaljske slave i moći, moraju imati i kult običnosti, ljudskosti, onoga zbog čega ih mase još više vole.
Tek nagovještaje o nekakvoj Crkvi s ljudskim likom (nimalo slučajna asocijacija na komunizam s ljudskim likom) odnedavno nam donosi novi papa, koji s iskustvom Latinoamerikanca ustaje i protiv zločinâ kapitalizma. Jer, pokazalo se i trajno se pokazuje, gle paradoksa, da se Crkva osim komunizma još jedino plaši – kršćanstva!
Naravno da pri svemu ovome imam u vidu i zarobljavajući protokol koji takve ljude drži daleko od običnosti svijeta u koji se ponekad upute istinski se želeći osloboditi stega vlastite veličine, koju i kad sami uživaju, još više trebaju njihovi trabanti kao veliki kišobran u čijem zaklonu tako ugodno živi njihovo ulizništvo i zemaljska moć nerijetko veća i od suverenove.
Memoaristika crkvenih velikana, među kojima i ona sjajnoga Hansa Künga, pokazuje kako su kurijalni moćnici subverzivno djelovali i protiv pape Ivana XXIII., njegove ideje o Drugom vatikanskom saboru, sve vrijeme Sabora i najposlije nakon smrti toga velikog pape, te nakon Sabora koji su desetljećima potom, do dana današnjeg, opstruirali njegove dosege. Tek nagovještaje o nekakvoj Crkvi s ljudskim likom (nimalo slučajna asocijacija na komunizam s ljudskim likom), odnedavno nam donosi novi papa, koji s iskustvom Latinoamerikanca ustaje i protiv zločinâ kapitalizma. Jer, pokazalo se i trajno se pokazuje, gle paradoksa, da se Crkva osim komunizma još jedino plaši – kršćanstva! A evo odskora i kapitalizma u njegovoj beskrupulozno zločinačkoj varijanti.
Zato, zbog straha od kršćanstva, izvornih mu vrijednosti, na koje su podsjećali i podsjećaju znalci tog društvenog i religijskog fenomena, Crkva je sve vrijeme, makar to bilo paktiranje i s crnim đavlom, bila spremna na sve zarad obrane svojih pozicija, ma koliko pritom izdavala vlastite principe, pa i samog Utemeljitelja. Proganjala je pritom i najbolje u vlastitim redovima, primjerice teologe Chenua, Congara, Chardina, Künga, Sobrina, a žmirila na ubojstva crkvenih velikodostojnika u Južnoj Americi, onih koji su stali u obranu vrijednosti kršćanstva i čak difamirala neke od njih poput biskupa Oscara Romera.
I onda je, nakon svih strahova od kršćanstva u vlastitim redovima, a zapravo od gubljenja moći, na čelo Crkve došao čovjek koji izabire ime Franjo, ime od kojeg pape bježe ko đavo od križa, jer ono strašno opominje Božjom porukom sv. Franji: ”Franjo, moja se kuća ruši”… On se odazvao i krenuo je ”graditi”. Ratzinger, rimski kurijalac i progonitelj teologije oslobođenja, za života svoga predšasnika Ivana Pavla II. ustvrđuje ”Petrova lađa propušta”, ukazujući metaforično na sve užase koje kriju on i njegov šef Wojtyla, ali se sâm ne odaziva pozivu.
Katolički dužnosnici u nas svoj noćni život žive na neki drugi način… A mlade koje regrutiraju za svećenike tako dobro dresiraju da im lakše opraštaju stvarni noćni život, krimogenu prodaju crkvenih nekretnina i skupo plaćanje ljubavnica, nego čitanje ”sumnjivih” teologa
Ne čini ništa. No, unatoč svemu, nisu problem oni koji kotač povijesti pokrenut Drugim vatikanskim saborom već desetljećima okreću unatrag, nego oni što ukazuju na Pismo i tradiciju koji su im i ustav i statut, i oni što im, poput svetog Franje, uporno donose poruku kako se Božja kuća ruši.
Nisu im problem kriminalci i zločinci u vlastitim redovima, nego kategorija koju je staljinizam etablirao kao ”unutarnji neprijatelj”, rezerviran za intelektualce i grijeh mišljenja. Od ostalih, izgleda, Crkva ima obranu: ”Ni vrata paklena neće je nadvladati!”
Papu Bergoglia je očito u snu pohodio anđeo Božji i poručio: ”Moja se kuća ruši. Ustani…”, nakon što je Ratzingeru, također u snu, ”dao nogu”… No, dokad će moći Bergoglio? Hoće li sve što on uradi neki novi pape, kao što su nakon Ivana XIII., opet vratiti unatrag? Sudeći po ponašanju onih koji sebe zovu Katolička crkva u Hrvata (Hrvatska i BiH), ovaj papa je loš primjer i daj bože da mu potraje…
Katolički dužnosnici u nas svoj noćni život žive na neki drugi način… A mlade koje regrutiraju za svećenike tako dobro dresiraju da im lakše opraštaju stvarni noćni život, krimogenu prodaju crkvenih nekretnina i skupo plaćanje ljubavnica, nego čitanje ”sumnjivih” teologa. I dok su mi oni koje francuski teolog Congar zove Gestapo ili NKVD još i jasni, jer prije bi se odrekli Boga, kao što već jesu kršćanstva, nego skinuli sa sebe srednjovjekovne suverenske odore, nisu mi jasni mladi ljudi koji nemaju ni toliko radoznalosti i mladalačke subverzivnosti kao Eva u raju zemaljskom da kušaju što im to brane čitati, čega se kao đavo križa plaše njihovi profesorski poluinteligenti. Nego za svojim profesorima ponavljaju: Küng nije katolik, nije katolički teolog…, a što sam čuo nakon jedne nedavne sarajevske sahrane.
I našoj su generaciji čuvari komunizma branili čitati pisce Solženjicina, Medvedeva ili Kolakowskog… pa ipak ne znam nikoga tko je iole držao do sebe, a da ih nije čitao. Hajde što su u mladima ubili boga, ali zar su morali i radoznalost!
Još tekstova ovog autora:
- Holokaust i umjetnost: gdje zaista živi svijet Auschwitza?
- Prognani u zaborav – Fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog
- Protiv religijske laži
- Hommage jednom klasiku
- Ne religijskoj hipokriziji
- ”Meša” za najbolji roman
- Identitarni omnibus
- Došlo na red i Društvo pisaca?
- Odred za nered
- Udari na PEN Centar BiH
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.