Papa Franjo objavio je u ponedjeljak, 20. kolovoza ove (2018.) godine Pismo Božjem narodu, a u njemu je riječi o seksualnom zlostavljanju maloljetnika u Crkvi.
Pismo je objavljeno nepunih tjedan dana nakon izvještaja o seksualnom zlostavljanju i prešućivanju zločina u Pensilvaniji: preko 300 svećenika u šest dijeceza tijekom sedamdeset godina seksualno je zlostavljalo, preciznije: silovalo djevojčice i dječake, njih preko tisuću.
Još od početka tisućljeća u javnost prodire sve više informacija o svećenicima zlostavljačima. Samo ove godine javnosti su izloženi brojni slučajevi ne samo u SAD-u, nego i u Kanadi, Čileu i Australiji.
Crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore i da dožive običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko.
Crkveno je vodstvo svim sredstvima nastojalo da vijest o slučajevima pedofilije ne prodre u javnost, a žrtve mu zacijelo nisu bile prva briga. Maloljetnici i njihovi roditelji u takvoj situaciji ne samo da trpe zbog nanesena im zla, nego i zbog nemogućnosti da o svojoj patnji govore i da dožive običnu ljudsku pravdu. Uskraćena im je svaka pomoć da prežive svoju traumu. Izigrani su višestruko
Kada je vijest o zločinima poslije desetljeća zataškavanja počela prodirati u javnost, crkveno je vodstvo prvo nabacivalo sumnju o manipulaciji medija, ističući da svjetovni mediji rade na diskreditaciji Crkve te da je posrijedi organiziran napad na svećenstvo. Međutim, devijantno ponašanje svećenika zloupotreba je moći koju ima u funkciji posrednika, a time i izdaja vjerničkoga povjerenja u Boga, što je nasilje nad savješću ne samo žrtve nego i svih vjernika.
Zato se tiče i svih nas.
Posljednji pape (Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo) su u nebrojenim prigodama izrazili žaljenje i tugu zbog stravičnih zločina, susretali se sa žrtvama zlostavljanja, pooštrili kriterije primanja u svećenički red, uveli mnogo teže sankcije svećenicima zlostavljačima, tražili od klera veću suradnju s civilnim vlastima, ali biskupe uključene u zavjeru prešućivanja, nisu osuđivali i sankcionirali.
U susretu s američkim biskupima u travnju 2003. papa Ivan Pavao II. ističe da je uzrok zbog kojeg biskupi nisu donijeli ispravne i pravovremene odluke – opći nedostatak poznavanja naravi problema te od njih zatražio utvrđivanje djelotvornih kriterija koji bi ”zajamčili da se te pogreške neće ponoviti”; jedan od tih bila bi ”nulta tolerancija” prema onima koji počine zločin, tj. trenutačno isključenje iz svećeničke službe.
No, je li to ijednom bilo primijenjeno? Jesu li doista počinitelji dokazanih krivnji bili isključeni? A što je s prikrivanim i zataškavanima prijestupima?
Po otkrivanju niza seksualnih zločina svećenika u Irskoj široj javnosti, papa Benedikt XVI. je sredinom veljače 2010. primio članove Irske biskupske konferencije te zahtijevao potpunu i bezuvjetnu suradnju s civilnim vlastima.
U ”Pismu katolicima Irske” od 19. ožujka 2010. izrazio je zaprepaštenje načinom na koji su se irski biskupi sučelili s problemom svećenika pedofila.
Među razlozima koji su ”prouzročili sadašnju krizu“ Papa navodi i ”težnju u društvu da se povlašćuje kler i druge osobe od autoriteta te neumjesnu (misplaced) zabrinutost za dobar glas Crkve kako bi se izbjegli skandali“.
Pismo je objavljeno nepunih tjedan dana nakon izvještaja o seksualnom zlostavljanju i prešućivanju zločina u Pensilvaniji: preko 300 svećenika u šest dijeceza tijekom sedamdeset godina seksualno je zlostavljalo, preciznije: silovalo djevojčice i dječake, njih preko tisuću
Potom kaže: ”Treba hitno preispitati čimbenike koji su prouzročili tako tragične posljedice po život žrtava i njihovih obitelji te zatamnili svjetlo Evanđelja do mjere do koje nisu ni stoljeća progonstava“.
Koji su novi naglasci koje je papa Franjo unio u svoje Pismo?
Prvo, napisao ga ”Božjem narodu”, dakle svim vjernicima, njih više od bilijun koliko je katolika u svijetu. To je, osim molbe da svi vjernici budu uključeni u obraćenje Crkve i budni, zapravo priznanje da je duhovna i moralna kriza Crkve golemih razmjera.
”Ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi“ (1 Kor 12, 26). Te riječi svetoga Pavla snažno odzvanjaju u mojem srcu dok još jednom utvrđujem trpljenje koje su pretrpjeli maloljetnici zbog seksualnoga zlostavljanja, zlouporabe moći i zlostavljanja savjesti koja je počinio znatan broj svećenika i Bogu posvećenih osoba“ – ističe papa Franjo
Potom je, još jasnije od svojih prethodnika, priznao težinu promašaja Katoličke crkve kao institucije: ”Sa sramom i s kajanjem, kao crkvena zajednica priznajemo da nismo bili tamo gdje smo trebali biti, da nismo pravovremeno djelovali kad smo prepoznali veličinu i težinu štete koja je učinjena tolikim ljudskim životima. Zanemarili smo malene i napustili smo ih”.
Papa je potom istaknuo kako je nužno da kao Crkva budemo u stanju priznati i osuditi, s tugom i sramom, strahote koje su počinili Bogu posvećene osobe, klerici i svi oni kojima je povjereno poslanje bdjenja i brige o najranjivijima.
Papa piše da su nastojanja i mjere koje je Crkva provela kako bi spriječila zlostavljanje kasno primijenjene, pozivajući potom sve članove Crkve na pokajanje, pokoru, post i molitvu. Svi su kršteni pozvani uključiti se u tu crkvenu i društvenu preobrazbu koja nam je toliko potrebna.
Vrlo jasno i otvoreno kaže: reći ne zlostavljanju znači reći ”ne“ svim oblicima klerikalizma.
”Doista, svaki put kad smo pokušali zamijeniti, ušutkati, ignorirati ili svesti narod Božji na malene elite, stvarali smo zajednice, projekte, teološke pristupe, duhovnosti i strukture bez korijena, bez sjećanja, bez lica, bez tijela i, konačno, bez života – upozorio je papa Franjo.
Posljednji pape (Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo) su u nebrojenim prigodama izrazili žaljenje i tugu zbog stravičnih zločina, susretali se sa žrtvama zlostavljanja, pooštrili kriterije primanja u svećenički red, uveli mnogo teže sankcije svećenicima zlostavljačima, tražili od klera veću suradnju s civilnim vlastima, ali biskupe uključene u zavjeru prešućivanja, nisu osuđivali i sankcionirali
”Klerikalizam dovodi do rascjepa u tijelu Crkve, koji podupire i pomaže da se nastave činiti tolika zla koja danas osuđujemo.“
”Gledajući u prošlost, nijedno nastojanje da se traži oprost i da se popravi šteta koja je učinjena neće biti dovoljno. Gledajući prema budućnosti, potrebno je učiniti svaki mogući napor kako bi se stvorila kultura koja je u stanju spriječiti da se dogode takve situacije, ali i da se spriječi mogućnost njihova zataškavanja i nastavljanja“ – piše Papa.
No, hoće li dati da se javno objave imena svećenika zlostavljača? Hoće li ”nulta tolerancija“ biti primijenjena i na biskupe zataškivače?
Ni jedan biskup još nije maknut sa svoje pozicije zbog zataškavanja zločina. Zato je Marie Collins u ožujku 2017. podnijela ostavku na svoje članstvo u Papinskom povjerenstvu za zaštitu maloljetnika.
U svakom slučaju, ovo Papino pismo trebalo bi danas (ili jednu od sljedećih nedjelja) pročitati vjernicima u svakoj crkvi. Pročitati ga ozbiljno. Ako treba i više puta.
Dok ne čujemo.
Još tekstova ovog autora:
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
- Papa emeritus Benedikt XVI. povlači svoj potpis
- Mir Božji, Hristos se rodi
- Što omogućuje fašizam?
- Sjećanje na svetosti
- Skroviti, ne skriveni
- O čuvstvu za neizrecivo
- Simone Weil i njezina teologija nemoći
- Tomino evanđelje kao izazov za obnovljenu duhovnost
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.