Kršćani najčešće Isusove parabole tumače izvan okvira samoga žanra parabole – kao alegoriju, svodeći njihovu poruku na moralnu pouku. K tome, čitamo li parabole isključivo kroz našu vlastitu kulturu i naslage tumačenja što nam je ona namrla, zaplest ćemo se u stereotipe. Promašujemo Isusovu nakanu da provocira, izaziva na razmišljanje i na djelovanje.
Tako parabolu o milosrdnom Samarijancu (Lk 10, 25-37), kako se uglavnom naziva u njihovoj tradiciji, kršćani najčešće tumače kao pouku o nužnosti pomaganja drugima, svojim bližnjima u potrebi, bez obzira kojoj naciji, religiji, spolu ili rasi pripadali.
Najčešće se poistovjećuju s onim koji je pružio pomoć potrebitomu, a i levita i svećenika identificiraju kao tipične pripadnike židovskoga naroda koji, zbog svoje vjernosti Zakonu nisu kadri čuti Isusovu poruku ljubavi koja bi, po tome, bila više od Zakona, što je po sebi paradoks: ne samo da Zakon i ljubav nisu u proturječnosti, nego je i Isus bio Židov te kao takav vjeran Zakonu.
Nužnost pomaganja potrebitima, zapravo, u temeljima je ljudskosti, jednako kao i u temeljima religija: kako hebrejske (i judaizma), tako i islama i kršćanstva, da spomenemo tek monoteističke. Isus nije trebao svojim sunarodnjacima i suvjernicima ispričati parabolu o milosrdnom Samarijancu da bi ih na to podsjetio. Oni su to vrlo dobro znali: ljubav prema susjedu i strancu upisana je u njihovu tradiciju i njihovu vjeru, štoviše njihov je temelj.
Nužnost pomaganja potrebitima, zapravo, u temeljima je ljudskosti, jednako kao i u temeljima religija: kako hebrejske (i judaizma), tako i islama i kršćanstva, da spomenemo tek monoteističke. Isus nije trebao svojim sunarodnjacima i suvjernicima ispričati parabolu o milosrdnom Samarijancu da bi ih na to podsjetio. Oni su to vrlo dobro znali: ljubav prema susjedu i strancu upisana je u njihovu tradiciju i njihovu vjeru, štoviše njihov je temelj
Parabolu je Isus ispričao kao odgovor – točnije kao protupitanje – pitanju što mu ga je, da stavi na test autentičnost njegova učiteljovanja, postavio zakonoznanac (grč. nomikos ): ”Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?“ (10, 25) Glagol ”činiti“ (grč. poiesas) Luka stavlja u particip aorista, vrijeme koje sugerira jedan, u vremenu ograničen čin.
Da bi se baštinio život vječni, međutim, ništa ne treba činiti. Židovi ne poštuju i ne obdržavaju Zakon e da bi zaslužili vječni život jer je on već baština upisana u njihov Savez s Bogom. Poštivanje Zakona odgovor je na milosni dar Saveza kojim se predusreće grijeh te iskazuje ljubav prema Bogu neodvojiva od ljubavi prema bližnjemu kroz koju se očituje.
Stoga Isus na zakonoznančevo pitanje odgovara protupitanjima: ”U Tori što piše? K a k o čitaš?“ (10, 26)
Na prvo zakonoznanac odgovara što piše u Pnz 6, 5 i u Lev 19, 18, dakle da Boga valja ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom (Luka, helenist, dodaje: i umom), a bližnjega kao samoga sebe.
Na drugo pitanje odgovara sam Isus kroz parabolu – tumači k a k o on sam razumije ono što čita, odnosno poziva sve nas da produbljujemo vlastito razumijevanje kakvo nas potiče na djelovanje. Jedno je čitati, a drugo je potpuno razumjeti. Jedno je baviti se pitanjem o životu vječnom, a drugo živjeti ga u sadašnjem trenutku. Imati život vječni, znači živjeti u punini. Stoga Isus i kaže: ”To čini [ljubi Boga cijelim sobom i svojega bližnjega kao samoga sebe] i živjet ćeš“ (10, 28; usp. Lev 18, 5).
Stoga zakonoznanac – da se opravda ne samo zbog postavljanja pitanja, nego i pred slušateljima kao onaj tko štuje Zakon – pita Isusa dalje: “Tko je moj bližnji?“ (10, 29), preciznije kao da kaže: dakako jest moj sunarodnjak, ali jesu li to i moj susjed (hebr. rea) i stranac (ger)? Ili drugim riječima: Tko nije moj bližnji? Isusov odgovor je: Svi su. Točnije: tvoj bližnji je i – tvoj neprijatelj. Isus inzistira na ljubavi prema neprijateljima (usp. Mt 5, 43-48).
Zakonoznanac – da se opravda ne samo zbog postavljanja pitanja, nego i pred slušateljima kao onaj tko štuje Zakon – pita Isusa dalje: “Tko je moj bližnji?“ (10, 29), preciznije kao da kaže: dakako jest moj sunarodnjak, ali jesu li to i moj susjed (hebr. rea) i stranac (ger)? Ili drugim riječima: Tko nije moj bližnji? Isusov odgovor je: Svi su. Točnije: tvoj bližnji je i – tvoj neprijatelj. Isus inzistira na ljubavi prema neprijateljima (usp. Mt 5, 43-48)
Slušajući Parabolu o trojici koji su na putu naišli na polunaga, pretučena i polumrtva čovjeka, Isusovi suvremenici prije bi se poistovjetili s njim, sa žrtvom potrebnom pomoći nego s osobom koja tu pomoć pruža. Da valja pružiti pomoć, jasno im je, a žrtva napada razbojnika (grč. lestai) na mračnom i kamenitom putu, kakav je onaj od Jeruzalema do Jerihona, mogao je biti svatko od njih. Zato i žrtva u Isusovoj priči nije identificirana: ona je svatko.
Levit i svećenik se ne ponašaju drukčije nego mnogi od nas u sličnim situacijama: nismo li vidjeli ljude koji, primjerice, zaobilaze pijanca koji leži na cesti? Ne pitamo li se i sami u takvim situacijama: ”Što mi se može dogoditi ako pomognem ovom čovjeku?“ umjesto da se pitamo: ”Što se može dogoditi ovom čovjeku ako mu ne pomognemo?“
Ne zatvaraju li mnogi od nas oči pred izbjeglicama na grčkoj granici pitajući se: ”Što nam se može dogoditi ako ih pustimo preko granica i pomognemo im?“, umjesto da se pitamo: ”Što će se njima dogoditi ako ih ne pustimo i ne pomognemo im?“
U tipičnoj židovskoj paraboli pripovjedač svoju poruku ilustrira primjerom u kakvom često budu uvedena tri protagonista. Otprilike kao u našim vicevima o Amerikancu, Rusu i Bosancu, ili još bliže: Zagorcu, Dalmatincu i Slavoncu.
Isusovi suvremenici očekivali bi da protagonisti parabole budu tipične skupine ljudi u ondašnjoj Palestini: leviti, svećenici i izraeliti.
Biti levit ili svećenik (hebr. kohen) nije bilo zvanje, nego se nasljedovalo naprosto rođenjem u liniji kakvoga staroga hebrejskoga plemena (samo su veliki svećenici svoje svećenstvo živjeli kao službu), a izraeliti su bili svi ostali za koje se nije znalo iz kojega plemena vuku porijeklo.
Začudnost i provokacija Isusove parabole bila je, dakle, u tome što u nju nije uveo očekivane predstavnike, nego umjesto izraelita – Samarijanca, odnosno neprijatelja. Danas bi to bilo kao da priča vic pa umjesto da kaže: ”Putem su išli Zagorac, Dalmatinac i Slavonac, ili: Mujo, Haso i Fata, jednoga od očekivanog protagonista odmijeni neočekivanim: ”Putem su išli Zagorac, Dalmatinac i četnik“, ili Mujo, Haso i Pavelić
Začudnost i provokacija Isusove parabole bila je, dakle, u tome što u nju nije uveo očekivane predstavnike, nego umjesto izraelita – Samarijanca, odnosno neprijatelja. Danas bi to bilo kao da priča vic pa umjesto da kaže: ”Putem su išli Zagorac, Dalmatinac i Slavonac, ili: Mujo, Haso i Fata, jednoga od očekivanog protagonista odmijeni neočekivanim: ”Putem su išli Zagorac, Dalmatinac i četnik“, ili Mujo, Haso i Pavelić.
Duga je povijest, još od babilonskoga sužanjstva, kako su Samarijance Židovi počeli smatrati neprijateljima. U Novom zavjetu, ne samo u Ivana (usp 4, 1-42), neprijateljski stav prema Samarijancima je normativna činjenica: u Mateja, primjerice, sam Isus savjetuje učenicima da ne ulaze u Samariju (10, 5).
Danas bi Isus možda rekao, ovisno o tome kojoj skupini slušatelja govori: ”Putem su išli svećenik, biskup i ateist“; ili: ”katolik, protestant i homoseksualac“, ili: ”učitelj, pravnik i terorist“, ili ”žena, dijete i ubojica“… Da, do te mjere provokativno i drastično.
A provokacija ide još dalje kad upravo taj neočekivan protagonist u priči napravi ono što bi se očekivalo da napravi očekivani. I više od toga.
Samarijanac nije samo pridigao polumrtva čovjeka, zavio mu rane i odveo u gostinjac i ostao s njim tu noć (10, 33-3), nego se bezinteresno pobrinuo za njega i poslije svojega odlaska, sve dok se posvema ne oporavi (10, 35).
Pružiti pomoć znači ponovno uspostaviti cjelovitost. Ne jednim činom, nego trajnim djelovanjem. U pomaganju potrebitima nisu važni naši motivi, nego naše djelovanje. Nije važno kome pomažemo, nego da pomažemo. Bližnji nam nisu naprosto dani, nego ih mi činimo takvima.
Tko je bližnji? Zakonoznanac odgovara: ”Onaj tko iskazuje milosrđe“, a Isus mu na to reče: ”Idi pa i ti čini tako!“ (10,37). Budi bližnji tako da druge činiš bližnjima.
I ateist i homoseksualac, i četnik i terorist, i silovatelj i ubojica su naši bližnji. Ne samo da su smo pozvani činiti im dobro nađemo li ih polunage, pretučene pokraj puta, odnosno u potrebi, nego smo pozvani prihvatiti i da su oni za to kadri.
Možemo li se mi kršćani usuglasiti da je bolje nastojati prepoznavati ljudskost i potencijal dobra u onome koga smatramo svojim neprijateljem ili to jest, nego odabrati njegovu smrt? Hoćemo li brinuti za naše neprijatelje koji su također naši bližnji? Hoćemo li radije zaviti njihove rane nego bacati bombe na njihove gradove? I možemo li zamisliti da i oni mogli učiniti isto za nas? Ne ostavljajmo ranjene pored puta…
Možemo li se mi kršćani usuglasiti da je bolje nastojati prepoznavati ljudskost i potencijal dobra u onome koga smatramo svojim neprijateljem ili to jest, nego odabrati njegovu smrt?
Hoćemo li brinuti za naše neprijatelje koji su također naši bližnji? Hoćemo li radije zaviti njihove rane nego bacati bombe na njihove gradove? I možemo li zamisliti da i oni mogli učiniti isto za nas? Ne ostavljajmo ranjene pored puta…
Ljubiti svoje neprijatelje ne znači, dakako, otići među pripadnike ISIL-a zagrliti prvoga teroristu govoreći mu o Božjoj ljubavi prema njemu (koja će ga, kako bismo naivno mogli vjerovati, razoružati od zla koje čini). Ljubiti svoje neprijatelje znači prihvatiti da su oni naši bližnji i unatoč svemu kao prema takvima se ponašati. Nikad ne znamo, možda nas upravo oni koji nas žele ubiti mogu spasiti (usp. 2 Ljet 28)?
Štoviše, ne ide li Isusova provokacija tako daleko da se možemo pitati: nisu li nam ”neprijatelji“ potrebni, čak nužni da bismo mi njima bili bližnji, odnosno da bismo živjeli životom vječnim? Da bismo živjeli uskrsno?
Blagoslovljen nam Uskrs!
Još tekstova ovog autora:
- Sretna još jedna ili nova 2.0 godina
- Valja se zaštititi od utjecaja kaotičnog
- Papa Franjo protiv iluzije ”povratka u normalnost”
- Uz Svjetskoga dana molitve za mir
- Bi li papa Franjo ikome uskratio pričest?
- Borba pape Franje za nasljeđe Drugoga vatikanskoga koncila
- O povjerenju u rast
- O preuranjenom sudu
- Prigodom Vaskrsa sjećanje na arhimandrita Kirila
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.