Željko Ivanković
Nema nam na posao, pa se pivo vadi iz gepeka i pije stojećki na opustjelom parkingu uz auto… Ne smije prestati druženje barem onda kad nema policijskog sata, a evo i manje nas je od četvero, pravdamo se.
– Brzo Srbi odustaše od Kosova! – kaže moj drug, a Mido i ja ga gledamo u čudu, otvarajući limenke piva.
Šta li on to sad zna što mi ne znamo? Vidi on našu nedoumicu, pa nastavlja:
– Kažu braća preko Drine: ”Lekari su srce Srbije”. Niste vidjeli što jutros portali pišu? A još do jučer su svi Srbi pjevali: ”Kosovo je srce Srbije!”
– Nećeš valjda opet o tim budalaštinama? Malo nam naših. To je kao ono: Beograd aplaudirao Zagrebu. Sarajevska vijećnica obojena u boje talijanske zastave. Vučko zagrlio Zagija – uozbiljio se i Mido. – A ja baš krenuo u socijalnu distancu od žene.
Napose su zanimljive društvene mreže i pozivi na molitve za ove, molitve za one, zavjeti za ovo ili ono, ili poruke nade kako će, poslije ovoga, sve biti drukčije, odnosno bolje, ili čak dijagnoze kako je ovo kazna božja za čovjekovu pohlepu, opomena prirode i sve u tom stilu
Smijemo se novim sintagmama kojima nas je ovih dana zarazio politički diskurs.
– Eno je komšinica davi kako se od starih grudnjaka mogu napraviti maske, kad nam već predsjednik vlade nije nabavio ništa za zaštitu.
– Stani, stani. Vidi nam glava, to bi trebali biti grudnjaci četvrtica, petica – drug će, ali se Mido ne da zbuniti, pa nastavlja.
– A vidjeli ste ga, slunto, ne zna ni svoju masku staviti na lice. Ne dao bog da je epidemija HIV-a pa da ga gledamo kako se muči s kondomom…
Mi vrištimo tim njegovim dosjetkama premda smo ih već stoput čuli. Ali, zar se uz pivo i može drukčije?! Kad je oko nas sve sama šuplja euforija i patetika. Sve sami šupljikati, kako bi rekao Mido.
Hoće li ovaj narod ikad itko naučiti misliti? Hoće li ga čestito opismeniti? Toliki ga uče vjerovati, hoće li ga netko učiti misliti? Vidjeli ste onaj nepismeni jumbo-plakat u krugu Kliničke bolnice plaćen našim novcem? Ni dvije rečenice teksta ne znaju napisati! A žena im umrla jer su je na koronavirus odlučili testirati nakon smrti, a ne u vrijeme bolesti…
Napose su zanimljive društvene mreže i pozivi na molitve za ove, molitve za one, zavjeti za ovo ili ono, ili poruke nade kako će, poslije ovoga, sve biti drukčije, odnosno bolje, čak dijagnoze kako je ovo kazna božja za čovjekovu pohlepu, opomena prirode i sve u tom stilu, vrtim film u glavi.
– Pa, čovječe, zar ste i vi, koji ste zajedno sa mnom preživjeli tri i pol godine ratnog Sarajeva, već zaboravili kako je bilo tada, a kako već prvi mjesec ili dva nakon rata? A ako ičim, bili smo oduševljeni solidarnošću, bliskošću, a onda i nadom…
Ne baš kao onaj što nam je obećavao zlatne kašike… Vrata stanova nismo zaključavali, dijelili smo zadnju konzervu… A što je uslijedilo? Veliko triježnjenje i depresija!
– Sad nam obećavaju zlatne respiratore – ne da se Mido. – A imaju više ministara nego respiratora, više službenih auta nego bolesničkih postelja, više…
– Znam, znam: pohlepa, profit, daj meni… – umiješa se i drug. – Ne možeš ti bez svojih napada rječitosti.
– Bih, druže, rado zašutio – kažem mu – ali ne mogu više, ubi me ova patetika više od virusa. Ima li karantena protiv nje? Protiv patetike? Protiv priče o širokoj bosanskoj duši, o merhametu i saburu, o svim tim glupostima… Kad svud oko sebe vidim glupost na treću!
Ovi su naši neorganizirani, pa nema ništa ni od toga. Ne daj ti bože Vučića. Taj ne popušta, prijeti s ekrana… Kad je bio ministar informacija on govori, kad je bio predsjednik Vlade on govori, sad predsjednik Srbije on govori. Nitko drugi. Najvažnija je funkcija ona na kojoj je on i on je za sve najpametniji
Jedino da pogasim sve izvore informacija i protiv nesreće i protiv, pogotovu, svih izvora patetične nade, jednako vjerske kao i ateističke. Protiv velikih riječi, tih ispraznosti nad ispraznostima.
– Eto ti izvora svih vjerovanja… Izvora svih religija i svih ideologija… – Mido će. – Najveći svjetski znanstvenici se uhvatili ukoštac s bolešću, a oni: Bog je jači od svake bolesti; Isus poručuje: Ne boj se, ja sam s tobom; Ovo nam je korizmena kušnja; Samo je Alah taj koji određuje kad će ko umrijeti…
– Ili oni drugi – uletim i ja. – Ujedinimo se protiv zla; Solidarnošću prevladat ćemo i ovo zlo; Proleteri svih zemalja…
Gledaju me. Odakle mi najednom proleteri?! A koja je, pitam se, razlika među svim ovim parolama i njihovim pronositeljima?
Nema je. Sve su proizvod patetike i euforije. Kao i oni aplauzi po velikim gradovima za ovo ili za ono. Okupljanje masa, ovaj put pod egidom socijalne distance, dakle bez socijalnog kontakta… Jesmo li ovim oksimoronom, ovom contradictio in adiecto dotaknuli dno? Ili ima dalje?
– Ima i gore – Mido će. – Zabrani izlaska svima do 18 i preko 65 godina dodali su i policijski sat od 18 do 5 ujutro. Tako su neke generacije pod dvostrukom zabranom, a za one koji ne poštuju izolaciju, zamisli, vlast poziva građane da ih cinkare. Zašto sami ne kažnjavaju one koji krše propise?
Hajdemo jedan aplauz za cinkaroše, a onda jedan za policiju koja ne zna raditi bez cinkaroša, pa jedan za vodovod, jedan za elektrodistribuciju, jedan za… što su nam omogućili da živimo intenzivniji policijski sat nego u ratu, a eto imamo vode, plina, struje, tv-programa, opkoljeni smo našom brižnom policijom…
Ne znam što se još može izmisliti, govorim, a gledaju me u čudu. Pa, ni u ratu nije toliko trajao policijski sat…
– Šuti, ovi su naši neorganizirani, pa nema ništa ni od toga. Ne daj ti bože Vučića. Taj ne popušta, prijeti s ekrana… Kad je bio ministar informacija on govori, kad je bio predsjednik Vlade on govori, sad predsjednik Srbije on govori. Nitko drugi. Najvažnija je funkcija ona na kojoj je on i on je za sve najpametniji.
– Ma, vidio od Putina. Najvažnije je mjesto u državi ono na kojem je on. To isto je i kod Dodika. Predsjednik vlade RS-a, on najvažniji; predsjednik RS-a opet on najvažniji; član predsjedništva BiH, opet on najvažniji u RS-u. Predsjednik svemira!
Tako je i s premijerom Federacije BiH. To su naprosto najpametniji ljudi na svijetu, jer njih je ”narod izabrao” i da je barem, prije presice, naučio kako se stavlja maska (ne da mu njegova bahatost!), nego se ljuti na one što su objavili snimku kako ne zna što će s maskom. O, jadni i glupi narod!
Ne mogu ja otrpiti, pa velim kako je meni, nakon one muslimanske, koja izgleda malo popušta, najgora sad ova katolička patetika koju slušam, a sad je osnažila s ovim zagrebačkim zemljotresom u doba korone, pa je nadmašila sve. Manje bi grozna bila možda da nema likova poput zagrebačkog nadbiskupa kojemu je već i glas patetičan, a tek njegov poziv na molitvu kad ljudima treba najkonkretnija materijalna pomoć. Čisto licemjerje! Pa zar mu i šef, onaj čuveni Palestinac, nije najprije nahranio slušatelje, pa im tek onda držao govore?
Pišući svoje sitne ilustracije društvenih fenomena pitam ih kako ljudi još uvijek nisu shvatili kako u općoj nezaposlenosti, koja iznova počinje, jedino još rade (čak i prekovremeno!) ideološke tvornice laži. Ovaj put upakirane u patetiku.
Kad mi se čitaju laži – uzmem Münchhausena, kad mi se čitaju bajke – uzmem braću Grimm, za satiru imam – Cervantesa, za komediju – Plauta, za tragediju – Shakespearea, kad se poželim sociopata, tu je – Dostojevski, a zločinaca – Solženjicin, za opću povijest gadosti imam – Borgesa, za povijest ljudske gluposti – Taborija… Za ostale fenomene iz te domene N. Machiavellija i G. le Bona…
I kako mi je nejasno da ljudi toliko vise pred televizorima i, premda su kupci svega i svačega, ne prepoznaju nekvalitetu tih proizvoda i zašto su ih spremni plaćati najvećim vrijednostima koje imaju. Čak najviše oni koji bi se na pijacama satima cjenkali oko cijene kilograma salate!
– Ma, eto te, gotovo kao i oni – drug će.
Možda i jesam, mislim se, ali stvarno me ne zanima njihova dnevnopolitička retorika, osim kao dobra ilustracija za more gluposti koje svakodnevno proizvode i bombardiraju nas.
Jer ja, branim se pred kolegom i Midom, kad mi se čitaju laži – uzmem Münchhausena, kad mi se čitaju bajke – uzmem braću Grimm, za satiru imam – Cervantesa, za komediju – Plauta, za tragediju – Shakespearea, kad se poželim sociopata, tu je – Dostojevski, a zločinaca – Solženjicin, za opću povijest gadosti imam – Borgesa, za povijest ljudske gluposti – Taborija… Za ostale fenomene iz te domene N. Machiavellija i G. le Bona… Za manje od toga nemam ni vremena ni talenta ni želje.
Osim ovako uz pivo!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Loši đaci loših učitelja
- Netko u Europu, netko na barikade
- Misliti i živjeti navijački
- A što tek reći o srpskim medijima? Tuga, jad, bijeda
- Sveznalice nečitanja
- Vjernici u hramu diktature
- Visoki predstavnik – čuvar političkog gradilišta
- ”Akobogda” politika
- Rusofobija, islamofobija…
- Grijeh religijskih struktura
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.