Goran Vojković se na portalu Index obrušio na diktaturu europske birokracije u povodu glasovanja u Europskom parlamentu o modernizaciji audiovizualne politike EU. Parlament je s 452 glasa usvojio prijedlog direktive kojom će platforme za reprodukciju videa ubuduće morati imati najmanje 30 % europskog sadržaja.
Zbog takve hiperregulacije i tog područja javnih politika Vojković neopravdano krivi europske birokrate. Kažem neopravdano, jer je ta inicijativa krenula od samih proizvođača, od europskih javnih i privatnih televizija, i to prvo francuskih, pa su joj se pridružile i ostale.
Poduzele su široku lobističku inicijativu i dovele do toga da Parlament preuzme inicijativu od Europske komisije, koja je inače predlagač propisa EU.
Europskoj uniji je potrebno veliko osvježenje i debirokratizacija – ali ona mora krenuti u njenim članicama; tu treba realizirati demokraciju umjesto demokrature, populističke autokracije, nacionalističke diktature i drugih patologija moderne politike
Lisabonski ugovor uveo je baš tu mogućnost: da u slučaju da Europska komisija – a to je birokracija na koju cilja Vojković – propusti ili ne želi donijeti neki propis, Parlament može preuzeti inicijativu i naložiti Komisiji da pokrene zakonodavnu inicijativu.
Naravno, da bi taj prijedlog postao punovažni pravni propis, potrebno je da Vijeće Europske unije, što znači predstavnici država-članica EU, to i usvoje.
S tog aspekta Vojković nema pravo, jer je ta inicijativa – o umetanju 30% programa – stigla ”odozdo”, iz redova europskih providera, koji tako žele sebe zaštititi i eventualno namaknuti koji euro za financiranje svojih produkcija.
S aspekta slobode tržišta ta je mjera protekcionistička i doista nema potrebe da se europska televizijska i audiovizualna proizvodnja tako brani od najezde američkih providera. Jedina prava obrana bila bi – dizanje kvalitete proizvodnje europske produkcije. I tu Vojković ima pravo.
No problem je i hiperregulacija, notorna boljka Europske unije.
Svi ćemo se sjetiti velikih rasprava u tijeku hrvatskog pristupanja Europskoj uniji o besmislenim propisima, o direktivama EU o zakrivljenosti banana i kiselih krastavčića, o zabrani komercijalizacije kvrgavih mrkvi ili nesimetričnih rajčica. Da ne govorimo o navodnoj zabrani sira i vrhnja, što se pokazalo kao jedna od fake-news lansirana iz redova euroskeptika, bolje reći eurofoba.
Bivši predsjednik Europske komisije Emanuel Barroso pokrenu je svojedobno akciju reduciranja besmislenih i detaljističkih propisa koje djeluju kao Prokrustov krevet na nekim područjima. Uspio je eliminirati nekoliko tisuća takvih besmislenih i nepotrebnih propisa.
Za te propise su doista bili krivi eurobirokrati ili, bolje rečeno, tehnokrati koji sjede u briselskim uredima, ali i oni proizvođači koji su lobirali – što je legitimna aktivnost ne samo europskih već i izvaneuropskih poslovnih subjekata – za uvođenje takvih restriktivnih i suvišnih propisa.
Inicijativa o umetanju 30% europskih programa stigla je ”odozdo”, iz redova europskih providera, koji tako žele zaštititi sebe i eventualno namaknuti koji euro za financiranje svojih produkcija. S aspekta slobode tržišta ta je mjera protekcionistička i doista nema potrebe da se europska televizijska i audiovizualna proizvodnja tako brani od najezde američkih providera: jedina prava obrana bila bi – dizanje kvalitete proizvodnje europske produkcije
Zato se i htjelo Europskoj komisiji i njezinoj stručnoj službi – direkcijama – ograničiti inicijativu i postupno je premjestiti u Europski parlament. Sada vidimo da je Europski parlament glasovao u korist europskih proizvođača audiovizualnih programa i time nastupio kao prijenosni zupčanik partikularnih interesa.
A što je s europskom birokracijom? Ona je doista problem, ali ne toliko zbog toga što je ima mnogo – svega oko 35.000 zaposlenika, a to je daleko manje od, recimo, jedne male zemlje kao što je Hrvatska, koja ima dvostruko više birokracije, oko 70.000 duša. No tih 35.000 zaposlenika upravlja proračunom koji je 10 puta veći od hrvatskog – dakle, u odnosu zaposleni: proračun EU je 20 puta efikasniji od Hrvatske.
Tu, međutim, postoji još jedan element koji daje za pravo Vojkoviću kada govori o ”diktaturi EU birokrata”. Točno je to da su eurobirokrati previše dobro plaćeni.
Direktor uprave Europske komisije, dakle stručnjak na čelu resora uprave, ima plaću dvostruko veću od člana Europskog parlamenta. Naime, plaće europskih parlamentaraca su 2004. srezane na oko 7000 eura mjesečno, dok je plaća direktora uprave, tj. direkcije oko 14.000 eura.
Osim toga, eurobirokrati onoga trenutka kad uđu u upravnu mašineriju EU imaju doživotni posao ako, naravno, zadovolje sve kriterije unutarnjeg ocjenjivanja.
Stoga bi jedna od mogućih mjera debirokratizacije EU morala biti ograničenje trajanja zaposlenja u upravi EU – na dva četverogodišnja mandata – da bi se time omogućio protok kadrova i onemogućilo stvaranje ”europskih mandarina”, kako zovu te profesionalce s najvišim primanjima u Europi (naravno, u sferi javne uprave).
Ali problem nije u tome – problem je i u samim zemljama-članicama. Članovi komisije se ne biraju na demokratski način, već ih određuju države-članice. Članovi brojnih vijeća ministara, od onog glavnog u kojem sjede ministri vanjskih poslova, birani su za ministre u svojim zemljama, pa oni odražavaju onakvu političku kulturu kakvu u svojoj prtljazi donose u Bruxelles.
Članovi Europskog parlamenta su također birani u zemljama-članicama, a kakvi su oni po kvaliteti vidljivo je iz skandaloznog glasovanja hrvatskih parlamentarki u EU – kada su glasale protiv ozbiljnog upozorenja Mađarskoj zbog kršenja ljudskih i demokratskih prava.
Europska unija je samo derivat svih tih patologija moderne demokracije koje se moraju suzbiti u okviru pojedinih članica da bi onda i Unija mogla svoju zastavu slobode, demokracije i blagostanja ponovo visoko pronijeti kontinentom i cijelim svijetom, a da građani prihvate tu zastavu, kako kaže Bono, lider vokalne skupine U2
Dakle, ključ je u zemljama-članicama. Kakve su one, takva je i EU. Ako su zemlje koje čine EU zemlje felerične, manjkave demokracije, onda će takva biti i EU. Ako u zemljama-članicama dominiraju partitokracije, onda će takvi sjediti i u Parlamentu, u tijelima, u Komisiji, pa će takvi biti i birokrati EU.
Europskoj uniji je potrebno veliko osvježenje i debirokratizacija – ali ona mora krenuti u njenim članicama. Tu treba realizirati demokraciju umjesto demokrature, populističke autokracije, nacionalističke diktature i drugih patologija moderne politike.
Europska unija je samo derivat svih tih patologija moderne demokracije koje se moraju suzbiti u okviru pojedinih članica da bi i Unija mogla svoju zastavu slobode, demokracije i blagostanja ponovo visoko pronijeti kontinentom i cijelim svijetom, a da građani prihvate tu zastavu, kako kaže Bono, lider vokalne skupine U2.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tri hrvatska europska uspjeha i njihovo naličje
- Gdje je nestala retorika mira za Ukrajinu?
- Što hitnija europeizacija Ukrajine
- Status kandidata za članstvo u EU neće Ukrajini donijeti mir
- Ispada da će zemlje EU-a financirati rat Rusije u Ukrajini
- Opasnost od proširenja NATO-a
- Papa Franjo i Budimir Lončar na istoj mirotvornoj liniji
- Ukrajina ali i BiH zaslužuju EU ubrzanu proceduru
- Kraj mira i početak novog svjetskog rata
- Cenzurirani papa Franjo i jednoumlje koje se širi svijetom
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.