Jovan Ćulibrk
(Napomena uredništva: Autor ispisuje ovu kolumnu u povodu objavljivanja prve velike studije o Ukrajinskoj legiji i ukrajinskim organizacijama u NDH u najuglednijem svjetskom časopisu za pitanja holokausta – Yad Vashem Studies).
Desetoga aprila ove godine zagrebački je Jutarnji list opisao kako se ”deset minuta prije deset sati navečer 9. ožujka, u središtu Varaždina, pred stambenom zgradom parkirala plava Volga”.
Izbjeglička porodica koja je iz Volge izašla i potom se u gradu sretno situirala, za Varaždin bi očekivano bila samo dodir s dalekim ratom i još daljom Ukrajinom, iz koje su u varaždinski kraj pridošlice nekad možda dospijevale birokratskom rukom K&K administracije i ostajale u Varaždinu – zapamćene ili ne – ali sigurno nisu bivale dijelom neke opće povijesti.
No grad je Varaždin septembra 1941. godine odjekivao od ukrajinskog jezika i marševskih pjesama Ukrajinskog sičevog pješadijskog puka – kratkotrajne ukrajinske formacije koja se borila u sastavu austro-ugarske vojske na Istočnom frontu u Prvom svjetskom ratu, a ”lokalno hrvatsko stanovništvo bilo je prijateljski nastrojeno prema ukrajinskim dobrovoljcima”.
Naime – kao što to detaljno obrađuje Jurij Radčenko, u ovom trenutku i sam izbjeglica iz svog Harkova, inače direktor harkovskog Centra za međuetničke odnose u Istočnoj Evropi – u svom tekstu u posljednjem broju najuglednijeg svjetskog časopisa za pitanja holokausta Yad Vashem Studies – Ukrajinci s teritorije NDH su pod vođstvom onog krila Organizacije ukrajinskih nacionalista koju je vodio pukovnik Andrej Atanasovič Melnik (OUN-M) već ljeta 1941. godine organizovali Ukrajinsku legiju kao svoje oružano krilo, koje je krajem avgusta imalo oko 1.200 dobrovoljaca.
”Prijavljuju se seljaci, radnici, pripadnici inteligencije; mladi ljudi i iskušani ‘stari borci’ [veterani zbivanja od 1914. do 1921.]”, navodi Rodčenko Ievhena Matsiakha, čiji su mu ratni i poratni spisi glavni, a čini se i najpouzdaniji izvor.
U trenutku kada nastaje Ukrajinska legija, ”prvih dana avgusta”, kako Radčenko navodi u ukrajinskom listu Nastup, ”ne manje od trideset visokoškolaca i studenata iz Zagreba” već se bori na Istočnom frontu u 369. pojačanoj pješadijskoj pukovniji NDH – čiji je 2. bataljon inače oformljen u Varaždinu; inače isti Nastup reći će oktobra 1941. da su u 369. pukovniji Ukrajinci iz Bosne, i tu dolazimo do jednog bitnog nedostatka Radčenkovog teksta, naslovljenog ”Poglavnik… podiže svoju herojsku desnicu u čast Ukrajine: saradnja ustaša i melnikovaca u genocidu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, 1941-1945” (JVS 49:2/2021, str. 93-128).
Radčenko, naime, osim nekoliko opaski o ”Ukrajincima iz Bosne”, i ponešto više o kozacima dobjeglim pred Oktobarskom revolucijom u Kraljevinu SHS, ne govori mnogo o podrijetlu ukrajinske populacije u NDH, ostavljajući utisak kako su svi Ukrajinci bili – kao kozaci – izbjeglice iz svoje otadžbine pred komunističkim progonom i kako i formiranje Ukrajinske legije ima za svoj jedini cilj oslobađanje Ukrajine pod obolom Trećeg Reicha i povratak u otadžbinu.
Ne govori se ni riječi o Ukrajincima koji su otprije živjeli na teritorijama na kojima je nastala NDH, a osim pomenutog spomena, potpuno se prešućuju velike skupine uglavnom grkokatolika Ukrajinaca naseljene u Bosni i Hercegovini po dolasku Austro-Ugarske i aneksiji.
Time se pojednostavljuje slika o odnosu Ukrajinaca i NDH koju Radčenko daje jer ne biva jasno kakav je odnos pred-revolucionarne ukrajinske populacije u NDH prema djelatnosti OUN-M.
Koliko je ona bila asimilovana i namjeravala da ostane, a koliko je željela povratak u Ukrajinu? Koliko je bilo učešće te populacije u oružanim formacijama – njemačkim, NDH ili ukrajinskim? Koliko je bilo učešće Ukrajinaca u jugoslovenskim pokretima otpora?
Ako znamo da je, recimo, 20. septembra 1944. godine oko dvije stotine Ukrajinaca iz slavonskih sela Lipovljani i Nova Subocka odvedeno u Jasenovac, da su partizani dijelili letke na ukrajinskom pozivajući Ukrajince da istupe iz formacija Sila osovine i da su bili skloni da Ukrajince još u ranom razdoblju NOR-a prihvate u partizanske jedinice, slika se dodatno usložnjava.
Naravno, Radčenko – slično brojnim drugim autorima koji se dohvataju teme holokausta u Jugoslaviji ili Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu uopšte – ima očiglednih rupa u znanju i dosta nefamilijarnosti s pomjesnom istorijom, pogotovo što takve nedostatke imaju i knjige koje su njegov glavni izvor u ovom pogledu, Im Schatten des Weltkriegs Alexandera Korba i engleski prevod knjige La via di conventi Pina Adriana i Giorgia Cingolanija (svakako je u tom pogledu bolja knjiga Alekseja Timofejeva o četnicima, takođe upotrebljena ovde), i u tom pogledu će ova studija svakako naići na kritike.
No ne samo što u glavnim crtama Radčenkov rad ne može biti doveden u sumnju, nego je on pored svoje jedinstvene teme ukazao na do sada skoro nekorištene izvore za istoriju Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji – ukrajinske arhive, arhive ukrajinskih organizacija, ukrajinsku štampu u svojoj zemlji i dijaspori, kao i na radove ukrajinskih povjesničara, od kojih se najmanje jedan izravno odnosi na Jasenovac, a ne nalazi se čak ni u detaljnoj bibliografiji Jovana Mirkovića iz 2000. godine.
Kako god bilo, Radčenko minuciozno razlaže kako odnos NDH i ukrajinskih organizacija, tako i lični odnos Pavelića i pukovnika Melnika: OUN i ustaše su osnovani iste godine, a OUN-ov ideolog Mihailo Kolodzinskij je bio otposlan kao izaslanik u ustaški logor u Italiji još 1933. godine.
Ustaška i ukrajinska štampa su se nadmetale u međusobnim pohvalama, a kada je delegacija OUN posjetila Pavelića 12. avgusta 1941. godine, on ih je uvjeravao da Ukrajinci nisu gosti u NDH, nego braća: ”On se ponosio, rekao je, dugom saradnjom ustaša i OUN-a, i potpuno otvoreno je izrazio svoje uvjerenje da će Nijemci organizovati ukrajinsku državnost kao što su to uradili sa NDH. Na rastanku, Poglavnik je podigao svoju desnicu, kako je to 13. septembra izvijestio Nastup i prvi put se unutar hrvatske suverene države čuo ukrajinski nacionalistički pozdrav: ‘Slava Ukrajini!”’
Kada je došlo do raskola u Organizaciji ukrajinskih nacionalista, Pavelić se nakon određenog vremena između zloglasnijeg Bandere i pukovnika Melnika odlučio za ovog drugog, odnosno umjesto OUN-B izabrao je OUN-M: ”Pavelić i Melnik, štaviše, bili su ista generacija i istog obrazovanja, što je moglo da opredijeli naklonost ustaškog vođe. Činjenica da je Melnikova frakcija bila sklonija kolaboraciji s Nijemcima od banderita mogla je takođe da igra ulogu u Pavelićevom opredeljenju za Melnika”, kaže Radčenko.
Dvojica lidera su imali redovnu i toplu prepisku, koja se nije prekidala sve do kraja rata, iako je Ukrajinac već 1942. godine priznavao da su u nacističkoj Novoj Evropi Ukrajinci u različitoj kategoriji od NDH, shvativši da Nijemcima ni na pamet ne pada da organizuju Ukrajinu kao samostalnu državu.
Dok ukrajinski izvori tvrde da ”Ukrajinska legija nije učestvovala u hrvatskim masakrima Srba”, i da se ”ova jedinica prema Srbima odnosila onoliko korektno koliko je to bilo moguće”, što je poteško povjerovati ako su legionari zakletvu položili u Potkozarju decembra 1941. godine, o zločinima nad Jevrejima oni ćute: antisemitizam je bio duboko zaprt u ideologiji OUN-a u svim njegovim izdanjima pa tako i u ideologiji Ukrajinske legije i teško bi bilo shvatiti da u ”Sodomi i Gomori” koju je opisao Matsiakh, Jevreji uopšte zavređuju spomena – što zbog malog broja Jevreja koje su Ukrajinci mogli sresti u Jugoslaviji, što zbog toga što Jevreji kao poluljudi i njihova sudbina nisu ni vrijedni autorove pažnje.
Ipak, štampa OUN-M ”hvali ustaše, njihove vođe i politiku NDH, uključujući progon i istrebljenje Jevreja”; stoga je vidljivo, kako kaže Radčenko, da su ”ustaše i OUN, kasnije OUN-M od 1933. do 1945. godine bili ne samo partije sa sličnim ideološkim i političkim ciljevima i idealima, nego i najiskreniji i najintimniji partneri u ‘političkoj borbi”’ koja je, od 1941. godine uključivala i genocid.
Juriju Radčenku pripada čast da je to prvi detaljno proučio i obrazložio.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Stradanje u Jugoslaviji se više istražuje van našeg prostora
- Rađanje muzike iz duha holokausta?
- Herojska misija – nekad i sad
- Stručnjaci za holokaust slabo poznaju Pravoslavne crkve
- Zašto su visoke avangarde pop-kulture slijepe za holokaust
- Predvodi li Izrael još uvijek istraživanje holokausta?
- Važno vraćanje holokausta u kontekstu Drugog svjetskog rata
