Drago Pilsel
Srce Vladimira Pavlinića prestalo je kucati prošle nedjelje 25. rujna. Javio mi se iz bolnice, posljednji put, direktno. Govorio mi je da stvar nije dobra. Slutio je smrt. Potvrdio mi je to kada se vratio doma, preko sina (poruka poslana 10. rujna): ”Ovdje Daniel, Vladin sin. Jako je slab, doma leži i mi se brinemo za njega. Tata poručuje: više ne čitam niti pišem, jedva čekam kraj”.
Saznali smo za smrt sutradan, 26. rujna, kada je vijest najprije objavljena na portalu katoličkog tjednika Glas Koncila, pa prenesena od IKA-e. I u jednom i u drugom slučaju, pošto se nabrajaju zasluge i angažmani pokojnika, ne kaže se da je bio kolumnist Autografa. Zamolio sam oba uredništva da se to napiše. Nisu ništa uradili. Uobičajena je stvar da katolički mediji cenzuriraju, da u njima postoje crne liste. Naš portal i ja osobno smo na crnoj listi Bozanićeva tjednika i drugih crkvenih medijskih adresa.
Ništa novo. Ali je red da, s tim u vezi, navedemo riječi novinara i religiologa Mirka Mlakara koji je, na vijest o Pavlinićevom preminuću, na FB-u napisao: ”Gospodin Vladimir Pavlinić bio je i pod stare dane vrlo dobar i inspirativan poslenik promišljene katoličke javne riječi. To se vidjelo po njegovim prilozima u Kani pa na Autografu. Toliko je bio dobar da je u medijima Katoličke Crkve u Hrvatskoj morao biti zatajivan, skrajnut taj publicist od kojega se dalo mnogo toga naučiti”.
Vladimir Pavlinić nije mogao objavljivati u Glasu Koncila Josipa Bozanića. Niti je to želio. List koji je osnovao i bio mu urednikom pa i u koji je doveo neke važne figure kao što je bio don Živko Kustić, nije više bilo moguće pojmiti kao ”glasom koncila” ili kao ”novo lice Crkve”. Bi li kaptolski tjednik, primjerice, objavio Pavlinićevu kolumnu u kojoj je pisao o tomu da je Franjo Tuđman zatajio očevo samoubojstvo? Ma, nema šanse! To je mogao jedino objaviti kod nas.
Citiram dio te kolumne objavljene 20. lipnja 2022.:
…Kad sam u travnju 1946. došao kući na rane ratne praznike saznao sam da se stari Tuđman ubio. Govorilo se kako je prvo ustrijelio svoju ženu, onda sebe. Istom mnogo kasnije čuo sam opširniju priču.
Godine 1971. išao sam iz Zagreba u Dubrovčan da za katolički časopis Kanu intervjuiram popularnoga umirovljenog liječnika dr. Jurja Hrenčevića, o njegovu dugogodišnjem djelovanju po zagorskim selima. U vrijeme rata i poslije službovao je u Velikom Trgovišću.
Nakon smrti bračnoga para Tuđman susjedi su prvo pozvali njega u izvid. Ispripovjedio mi je – dakako ne za objavu – kako je u kući našao mrtve Stjepana i Olgu Tuđman u krvi. Stjepan je u ruci držao neki papir, on ga je uzeo i spremio u džep…
Bilo je to Tuđmanovo oproštajno pismo. Napisao je da ne želi više živjeti – zbog terora i pljačke što je ova država donijela narodu; to nije ono za što se on borio…
***
Štoviše, kada me je Vladimir kontaktirao i pitao da li bih mu objavio jedan tekst (koncem kolovoza 2018., tako je i počela naša suradnja), požalio mi se da je sputavan i u kršćanskom mjesečniku Kana i da traži mjesto gdje će moći pisati kako baš želi i osjeća. Bili smo počašćeni (premda je bio u poznim godinama i premda je imao bolesnu suprugu koju je dvorio, poslao nam je čak 47 kolumni , jedna bolja od druge). Vladimir Pavlinić je imao ogroman spisateljski i publicistički talent, krasilo ga je veliko znanje. Njegova je uloga u našoj kulturi i političkoj povijesti izuzetno značajna.
Spomenimo najvažnije, i bit ću maksimalno korektan, onako kako ga pamti Glas Koncila. Prenosim, namjerno, iz Glasa Koncila jer činim gestu otpora prema cenzuri iza koje stoji i Josip Bozanić osobno (kardinal, naime, nije podnosio niti volio Pavlinića).
”Rođen je 5. studenoga 1929. u Dubrovčanu u Hrvatskom zagorju. U Zagrebu je pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te završio Katolički bogoslovni fakultet, a studirao je i slikarstvo. Već kao bogoslov bavio se pisanjem, prevođenjem i svojevrsnom ‘samizdat’ izdavačkom djelatnošću u ciklostilnoj tehnici. Njegovu knjigu ‘Rakete’ izdanu u tehnici ciklostila komunistički je režim pedesetih zabranio.
Od mladenačkih dana bio je pod prismotrom jugoslavenskih sigurnosnih službi, a nekoliko je puta i završio u zatvoru. Godine 1946., kao 17-godišnjak u Klanjcu je proveo dva tjedna u zatvoru zbog ‘neprijateljske djelatnosti’, premda nije pripadao nikakvoj emigrantskoj ili proturežimskoj političkoj organizaciji. Najtežu zatvorsku kaznu zaradio je 1953. za vrijeme služenja vojnoga roka u Nišu, zbog ‘neprijateljske propagande u cilju narušavanja borbene moći JNA’. Vojni sud u Nišu osudio ga je na tri godine zatvora, a punu je kaznu, osim u srbijanskom gradu, izdržao i u KPD-u Stara Gradiška. Kasnih pedesetih obnašao je župničku službu u žumberačkom Oštrcu, odakle ga je ujesen 1963. zagrebački nadbiskup Franjo Šeper, njegov nekadašnji rektor na Bogosloviji, ‘povukao’ u novopokrenuti Glas Koncila. Jedan od prvih suradnika koje je Pavlinić angažirao u Glasu Koncila bio je njegov žumberački ‘susjed’, grkokatolički župnik u Sošicama Živko Kustić.
Pavlinić je uređivao Glas Koncila od 1963. do 1972. i bile su to jedine novine u komunističkoj Jugoslaviji, a vjerojatno i u ostatku Istočnoga bloka, koje nisu podlijegale režimskoj kontroli. Novinarskim profesionalizmom, izborom stručnih suradnika (koji su u početku mahom bili svećenici), dosljednim promicanjem nauka i novosti Drugoga vatikanskoga koncila, raznolikim sadržajem, novinskom opremom i fotografijom i, napose, hrabrošću da zalazi i među zabranjene teme, Glas Koncila je već od svojih prvih brojeva zadobio ne samo veliko povjerenje čitatelja nego i strahopoštovanje samoga režima. Ondašnja Vjerska komisija glavninu svojega rada posvećivala je i bavila se s tekstovima Glasa Koncila. Za njegova uređivanja Glas Koncila kao dvotjednik imao je redovitu nakladu od 120 tisuća primjeraka. Glas Koncila kao nositelj koncilske obnove u njegovo doba izazivao je velike otpore dijela klera koji se nije snalazio s Drugim vatikanskim koncilom, što je nerijetko iziskivalo hrabrost u uređivanju novina.
Pavlinić je Glas Koncila u prvim godinama i lektorirao. Tako je dodatna karakteristika kojom je Glas Koncila odudarao od ostalih novina svoga vremena bilo i korištenje hrvatskoga jezika umjesto nepostojećeg ‘hrvatsko-srpskog’ jezika, koji je bio posljedica zloglasnoga Novosadskoga sporazuma i koji je uz pregršt rusizama dominirao onovremenim medijskim jezikom. Pavlinić je sredinom šezdesetih svojim tekstovima, likovnim prilozima i uređivanjem uvelike pridonio i pokretanju Maloga koncila – Maka. Sudjelovao je u pokretanju Obiteljske revije Kana koju izdaje Kršćanska sadašnjost.
Zemlju je napustio 1972. i pošao najprije u Beč, a nedugo nakon toga u London. Napustivši svećeništvo ondje je zasnovao obitelj. U britanskoj prijestolnici niz je godina surađivao s uglednim emigrantskim intelektualcem Jakšom Kušanom oko časopisa ‘Nova Hrvatska’. U suradnji s hrvatskim emigrantskim intelektualcima Brankom Salajem iz Švedske, Tihomilom Rađom iz Švicarske i Gojkom Borićem iz Njemačke pokrenuo je 1988. i časopis ‘Poruku’.
U lipnju 1990. na poziv predsjednika Franje Tuđmana vratio se u Hrvatsku, gdje je među ostalim sudjelovao u formiranju Hrvatske izvještajne novinske agencije – HINA-e, a za potrebe informiranja inozemnih promatrača te vojnih i diplomatskih predstavnika stranih zemalja osmislio je informativni tjednik na engleskom jeziku ‘Croatia Monitor’. Na privatnoj televiziji OTV bio je ranih devedesetih urednik tjednoga televizijskog programa ‘Treća strana medalje’. Surađivao je i s političkim magazinom ‘Tjednik’, a 1998. održavao je novinarske radionice za mlade novinare Hine, iz čega je nešto kasnije nastao i Pavlinićev novinarski udžbenik ‘Stil i jezik novinara’. Od 1999. kao umirovljenik živi u Londonu i povremeno je pisao i nastupao u medijima.
Pavlinić je 2013. u Zagrebu sudjelovao u proslavi zlatnoga jubileja Glasa Koncila i u toj mu je prigodi uručena Zlatna plaketa. Godine 2019. odlukom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović Pavliniću je u Londonu uručeno odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge za kulturu i njezino promicanje u Republici Hrvatskoj i svijetu”.
***
Tako Glas Koncila. Tako radi cenzura.
Vladimira Pavlinića sam upoznao 1998. u ”Tjedniku” koji je pokrenuo Slavko Goldstein i za koji sam se javljao iz Sarajeva (gdje sam tada živio, a nekoliko sam ga puta vidio u redakciji kada bih dolazio u Zagreb). Pamtim samozatajnog čovjeka, tada lektora i korektora u listu. Kada bivam svjestan njegove impresivne biografije, zapanjen sam, zapravo iznova poučen da su veliki ljudi u stvari skromni ljudi.
U našoj rubrici Intervju donosimo/ponavljamo razgovor koji je s Vladimirom Pavlinićem vodio kolega Denis Derk iz Večernjeg lista. Vrijedi da ga pročitate.
Prije nego što budemo primorani ugasiti/arhivirati kolumnu Quieta movere našega pokojnog suradnika, nastojat ćemo dati osvrt na neke aspekte njegova života koje javnost manje poznaje (kako je, de facto, potjeran iz Hine, kako ga je Ivić Pašalić etiketirao kao špijunom, kako ga je Franjo Tuđman izravno 1994. prozvao kao neprijatelja…) Bavim se mišlju, jer imam tu potrebu, duboku u srcu, da učinim i značajniji korak, akademske naravi.
Ovu kolumnu, oproštajnu, želim završiti konstatacijom da je odlaskom Vladimira Pavlinića, ne samo simbolično, završeno razdoblje one Crkve koja je pamtila Stepinca, na način da su akteri bili njegovi suradnici (Pavlinić je bio jedan od rijetkih koji je odlazio k zatočenom nadbiskupu u Krašić) pak bili dionicima (izravnim promotorima) Drugog vatikanskog koncila. Pavlinić je mislio da su nakon Koncila zaista nastupila nova vremena ne samo za Crkvu (a iskreno je Crkvu volio), politika je probila nasipe. Ali se politika dodvorava Crkvi, a Crkva se smatra komotnom iza visokih rešetaka i nadzornih kamera poput Bozanićevih.
”Izvorni naboj duhovne i strukturalne obnove Crkve za nova vremena i dijaloga s drugima i drukčijima zamijenila je dnevnopolitička, nacionalistička bojovnost”, reče Pavlinić u jednom razgovoru za tjednik Express.
Nama, koji ostajemo, sve slabiji, sve disperziraniji, i sve prokazivaniji, kao da smo opet u katakombama (ali iz katakombe valja izaći!), premda kod hrvatskoga puka moramo govoriti naprosto o apatiji, pasivnoj odanosti višoj vlasti, potpunoj nezainteresiranosti za adekvatna i crkvena i politička rješenja za naše probleme, je da si kažemo što ćemo sa znanjem i s herojstvom ljudi kao što je bio Pavlinić.
Ne znam za vas, ali ja se predati neću. Mene će i kao njega, samo bolest, odnosno smrt zaustaviti. Jer ja dijelim Pavlinićevu nadu, koja je i nada Vlade Gotovca, koja je i nada onih teologa u čijim djelima se prepoznajem, Moltmanna i drugih. ”Živjeti bez nade znači prestati živjeti”, reče Dostojevski u ”Zapisima iz mrtvog doma”.
Vladimire Pavliniću, povrh svega i nakon svega, hvala Vam što ste svjedočili temeljnu kršćansku poruku. Reče Isus: Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, učinili ste meni.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Tko je čovjek, Jorge Mario Bergoglio, koji obnavlja Crkvu?
- Izašao sam iz bolnice, pogledao emisiju Peti dan, i požalio!
- Matu Uzinića čitam ovako: kršćanstvo mora biti oslobodilačko
- Velike greške i zloća u pisanju o Bozanićevom nasljedniku
- Stepinac, katolički kler i njihov odnos prema NDH (2)
- Nekoliko opaski o novinarstvu kakav prakticiram
- Majko naša koji si Bog, pazi na sina u zambijskom zatvoru
- Matijanićeva smrt: trebamo neovisnu istragu i bolje novinare
- Braćo pederi, sestre lezbe: Bog vas voli! I ja isto
- Smrt Varešanina Alojza Ćosića i pouka sa sarajevskoga groba
