Radenko Vadanjel
Otkako je 30. svibnja 1994. godine kuna službeno uvedena kao hrvatska valuta, ona je čitavo vrijeme svoje opstojnosti i posljedično implementiranja u hrvatsko društvo bila i ostala predmetom obožavanja hrvatskog naroda, ali s figom u džepu. Voljeli smo je, međutim nikada joj nismo u potpunosti vjerovali.
Sve važnije stvari uvijek su se neslužbeno plaćale eurom ili paradoksalno, izračunavale u euru, a plaćale u kunama. Bankovna štednja hrvatskih građana oduvijek je bila i ostala devizna štednja u eurima.
Podmićivanje državnog službenika, liječnika, ”podmazivanja” vijećnika u općini i gradu prilikom slaganja natpolovične većine, podmićivanja oporbenih zastupnika, u novije vrijeme poznatijih po eufemizmu ”žetončići”, sve takozvane ”provizije” dobivene od sklapanja štetnih ugovora, svako i najmanje mito, i posljedično, svaka i najmanja korupcija, sve te ”neslužbene” transakcije odvijale su se putem eura, nikada putem kune.
Ali i sirotinja je ponekad ”omastila brk” eurom, doduše veoma rijetko, tek u posebnim, nesvakidašnjim i izvanserijskim životnim prilikama za pohranu krvavo i spretno ušteđenog novca, obmanjujući vlastita očekivanja starinskom i neučinkovitom životnom devizom ”zrno, po zrno, pogača” koja je nekada možda i imala smisla, u nekom drugom, uređenijem društvu, ali ovdje i danas, to je postala promašena, jalova, donkihotovska borba.
I taj teško ušteđeni novac pretvoren u euro, poput zlatnih poluga, odlagao se ispod mirišljave posteljine, na tajnim mjestima između debelih korica Jurić Zagorke, ili Tuđmanovih ”Bespuća”, ili na nekom drugom skrovitijem mjestu, u metalnoj kutiji za kekse, da te žalobne ušteđevine ne pojedu miševi ili ne izgrizu žohari.
Samo oni bogatiji odlazili su s tom dragocjenom valutom s kojom se sve veliko i skupocjeno u našoj zemlji vrednovalo, mjerilo i uspoređivalo, od kupovine automobila, stana, kuće, brodice… Samo oni dobrostojeći izravno su trošili euro odlazeći u strane zemlje u šoping ili na skijanje. Ostalima je euro služio kao valuta za štednju, kao mjera za sve.
Pozajmice, oprost grijeha… sve se plaćalo u eurima.
I to je bila ugodna i svrsishodna simbioza eura i kune. Sve ozbiljnije stvari izračunavale su se, ili izravno plaćale u euru, a sitniš, odnosno mizerne mirovine, crkavice od plaća, sramotno niski honorari, popravci automobila u fušu, popravci termoakumulacijske peći ili montiranje bojlera i vodokotlića na crno…, sav taj polusvijet u čudnoj režiji svakidašnjice preživljavanja i nestabilnosti, što se životom u Lijepoj Našoj zove, koristio se nacionalnom valutom – kunom.
I tako su nam plaće i penzije ipak izgledale utješno pristojne, negdje u donjem razredu europskog minimuma, s četveroznamenkastim brojkama, sve dok jednoga dana, a taj dan je upravo došao, sve nije prebačeno u euro, i ta mizerija od ukupnih mjesečnih prihoda hrvatskog građanina, razgolitila se odjednom u svoj svojoj neuglednosti, očaju i siromaštvu, u obeshrabrujućoj, troznamenkastoj brojci.
I kako to sada izgleda kada umirovljenik dobije mirovinu od 2.000 kuna u eurima? Dobit će 265 eura i 45 centi. Vizualno će to izgledati mnogo manje i mnogo gore nego prije – jednostavno, mirovina neće više biti djeljiva na tako male apoene kao što je bilo moguće s kunom.
Ali ipak, barem nešto utješno dobit ćemo pogubljenjem i eutanazijom nacionalne valute. Što bi rekao moj prijatelj Gioia, koji se zarekao da nikada neće izustiti ime te starohrvatske valute iz vremena NDH, i doista, na čuđenje blagajnica iz dućana u našem kvartu, on je za kunu pronašao slikoviti neologizam ”zvjerčica”.
Pedeset je ”zvjerčica” bilo pedeset kuna, osam i pol ”zvjerčica” bilo je osam i pol kuna i tako dalje. Držao se tog vlastitog obećanja samome sebi, sve do danas, i sve su trgovkinje u kvartu znale za njegovo neobično plaćanje u ”zvjerčicama”.
”Zvjerčice” početkom sljedeće godine odlaze u ”ropotarnicu povijesti”, a s njima i najuočljiviji i sveprisutni simbol zla nekadašnjeg fašističkog, ustaškog režima na ovim prostorima.
Kada bi s novom valutom zapuhali i neki novi europski vjetrovi, mogli bi se nadati i stvarnome probitku i uspjehu naše države, za što trenutno nemamo dovoljno uporišta u realnome, niti dovoljno snažne imaginacije.
Za početak, trebalo bi preinačiti frazu iz devedesetih ”hrvatska lisnica u hrvatskom džepu”, u krilaticu ”europska lisnica u europskom džepu”.
Onda bi se trebalo hrabro krenuti dalje, pa preinačiti drugu mudru izreku ”u se, na se i poda se” u sentencu Nikole Tesle ”čovjek je rođen kako bi radio, kako bi trpio i kako bi se borio, tko tako ne čini mora propasti”.
Ali tu već polako zalazimo u nepoznat teren, u nebrano grožđe, u gustiš i prašumu u kojoj se baš najbolje ne snalazimo – čast izuzecima – i nije nam milo pri srcu.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda
- Je li Mahlerova sjena natkrilila američkog skladatelja?
- Vrijeme na čekanju – jedna od naših deviza
- Ovakvi smo najbolji našoj vlasti
- Četiri jahača apokalipse u nemirnim snovima vladajućih
- Opaka hrvatsko-schengenska pravila igre
- Zašto ću navijati za Brazil
- Zaustaviti vlak u Hrvatskoj ili Njemačkoj nije isto?
- Album Arsena Dedića ”Ministarstvo straha” u nemilosti RH
- Nemoć, strah. Što ako hazarderi odlučuju o propasti svijeta?
