Neovisno o tome jeste li politički crnji ili crveniji, jeste li lijevi, liberal ili konzervativac, čini mi se da postoje dvije historijske činjenice oko kojih teško da ima ozbiljnih raspravi.
Prva od njih je ta da je od 1941. do 1945. Dalmacija u velikoj mjeri bila partizanska regija, nesumnjivo u većoj nego i jedna druga regija u Hrvatskoj, a možda i u Jugoslaviji. Historiografija raspravlja i još će dugo raspravljati zašto je to tako – je li tu prevagnula nesklonost Talijanima, osjećaj da su ih ustaše izdali, odanost Jugoslaviji ili šuplja fraza “slobodarski duh“ – no, teško je osporavati činjenicu da je Dalmacija u znatnoj mjeri podržavala partizane, da su Dalmatinci igrali ključnu ulogu u glavnim Titovim bitkama (Neretva, Sutjeska), a samo broj Dalmatinaca poginulih u par kilometara uokolo Tjentišta veći je od svih poginulih iz naše regije u ratu 90-ih.
Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici
Dalmacija je lavovskim dijelom podržavala partizanski pokret, a ono što tu podršku čini posebnom je i to što u našoj regiji Titovu gerilu nisu podržavali samo lijevi. Na istoj strani su se – spletom okolnosti – našli i komunisti i nekomunisti, i radićevci i poneki orjunaši, i ateisti i katolici.
Da je tako, mogu dokumentirati i anamnezom vlastitih obitelji, familja konzervativnih, nabožnih težaka s Hvara i iz Varoša koji su – svak na svoj način – pomagali “tu” stvar.
Druga činjenica koju ne spore ni najdesniji historiografi, jest činjenica da su razni fašisti kao odmazdu zbog takvog pokreta otpora u Dalmaciji provodili strašan, krvavi teror. Počevši od osvetničkih akcija Talijana, preko organiziranog “uvoza” četnika u Gata, pa do zločina SS-ovaca, Vražje divizije i Prinz Eugena diljem Cetinske krajine, razdoblje od 1942. do 1944. zagorski dio Dalmacija pamti kao razdoblje strašnog, gotovo neprekinutog klanja i paleža u kojem akteri se jedne ideologije (naci-fašizma) svete civilima zato što se regija u kojoj žive toj ideologiji masovno oprla.
Do 1990., službena je historiografija – neovisno o stupnju ideologiziranosti – ove dvije prilično notorne činjenice stavljala u jasnu kauzalnu vezu. Ljudi koji su ginuli u Gatima, Košutama, Voštanima ginuli su od fašista zato jer su se fašisti svetili za otpor. Ginuli su – ukratko – kao antifašisti. Antifašistima su ih – makar i protiv njihove volje – napravili njihovi ubojice.
Današnja historiografska resementizacija dalmatinskih žrtava iz ‘43. i ‘44. je stoga sramotna. Ona je na neki način čak sramotnija od izravnog ustaševanja, jer kod izravnog zagovaranja fašizma bar znamo s čim imamo posla, dok se ovdje žrtve jedne ideologije nastoje prepakirati ne bi li poslužile njoj na korist
Od 1990. do danas, Dalmacija je po tko zna koji put u povijesti pokazala ružnu sklonost masovnom, gorljivom konvertitstvu. Baš kao što je naša regija posljednja branila mletačku Serenissimu, baš kao što su u orjunaškoj varijaciji gajili najtvrđe jugoslavenstvo, baš kao što je u poslijeraću bila “uzorno” crvena, Dalmacija je nakon svibnja 1990. postala jednako tako “uzorno” crna. Veliko ideološko pospremanje prožililo je svaki portun, familiju i selo, a nove, prefabricirane ideologije izvađene su iz ormara da se odzrače od naftalina.
U tim okolnostima, bilo je potrebno napisati i novu povijest, a u toj novoj povijesti priča o partizanskim didama najednom nije više bila košer. Ipak, silno ljudsko stradanje koje je Zagora trpjela tijekom ‘43. i ‘44. suviše je bilo utisnuto u obitelji i memoriju zajednice da biste tolike smrti otpisali kao ideološki višak. Stoga je jedno stradanje od jedne ideologije trebalo eksproprirati, preoteti i resemantizirati u skladu s novom historijskom “istinom”.
To je proces koji je stidljivo otpočeo devedesetih, a posljednjih godina doživio je svoj vrhunac. Lokalna katolička crkva i županijske HDZ-ove vlasti krenule su u malu ideološku otimačinu kojoj je cilj preoteti žrtve fašizma antifašistima, oprati ih “faks helizimom” da ne mirišu na partizanštinu, te asanirati vlastitu ideologiju da se ne bi krivo shvatilo da ona ima neke veze s onim što se zbivalo tih groznih godina na Kamešnici ili uz Cetinu.
Kada vidimo splitske fratre kako hvale “Za dom spremni!”, kad vidimo lokalne HDZ-ovce kako se nad tim “ispadom” potiho smijulje, čini mi se posve skaredno što takva crkva i takva politika uopće komemoriraju žrtve nacista i SS-a
To je ideološka smicalica kojoj svjedočimo već godinama, a ponovila se i ove godine. Lokalna crkva i HDZ izbacuju veterane antifašističkog rata s komemoraciju. Naprave sve da SDP bojkotira obljetnice, pa ih zbog tog bojkota osuđuju. U govorima nad grobom načelno osuđuju fašizam, ali samo u trojnom paketu sa svim totalitarnim ideologijama – što u načelu ne bi bilo sporno, kad bi istu mantru desnica ponovila i onda kad pokapa partizanske žrtve iz ‘45.
Uz taj komemorativni rad ideologije, pod ruku ide i onaj primijenjene historiografije. Kako on funkcionira, vidjeli smo lijepo u prilogu u “Slobodnoj Dalmaciji” od par dana gdje je povjesničar don Josip Dukić – predavač na KBF-u i – kako čitamo – “član komisije za hrvatski martirologij”- iznio dvije ključne potporne činjenice o kojima visi nova “istina“ o pokoljima ‘44.
Don Dukiću u cijeloj je priči bitno naglasiti samo dvije stvari. Prva je da u genocidu nisu sudjelovali ustaše. Druga je – da su za njih zapravo “krivi” partizani, jer su pred SS-ovskim nadiranjem napravili ono što gerila po definiciji čini: pobjegli u brda.
Don Dukićeva interpretacija – naravno – perverzno je izvrtanje teza i jedan od gorih primjera zloporabe historiografije koje sam vidio. Jer, čak i ako su dvije tvrdnje koje Josip Dukić iznosi točne, one tek zamagljuju ono što je bit. A ta bit je ovo: ustaše su bili oružani saveznik i ideološki blizanac ljudima koji su te pokolje izvršili. Partizani su, dočim, bili njihov najveći – i zapravo jedini – protivnik.
Pokušajte zamisliti situaciju u kojoj bi sutra ili za pedeset godina komemoraciju za žrtve Škabrnje i Ovčare vodili Savo Štrbac i beogradski Veritas, i pokušajte zamisliti da ih oni komemoriraju tako što govore kako su te žrtve zapravo žrtve “Tuđmanovih bojovnika” koji su žrtvovali civile i pred Mladićem ili Adžićem pobjegli u pozadinu
Današnja historiografska resementizacija dalmatinskih žrtava iz ‘43. i ‘44. je stoga sramotna. Ona je na neki način čak sramotnija od izravnog ustaševanja, jer kod izravnog zagovaranja fašizma bar znamo s čim imamo posla, dok se ovdje žrtve jedne ideologije nastoje prepakirati ne bi li poslužile njoj na korist.
A suučesnik te antipatične revizije su nažalost i obitelji stradalih, koje krotko, konvertitski trpe da se kosti njihovih mrtvih upregnu u historiografsko ispiranje njihovih ubojica.
Nažalost, kada vidimo splitske fratre kako hvale “Za dom spremni!”, kad vidimo lokalne HDZ-ovce kako se nad tim “ispadom” potiho smijulje, čini mi se posve skaredno što takva crkva i takva politika uopće komemoriraju žrtve nacista i SS-a.
Jer, pokušajte zamisliti situaciju u kojoj bi sutra ili za pedeset godina komemoraciju za žrtve Škabrnje i Ovčare vodili Savo Štrbac i beogradski Veritas, i pokušajte zamisliti da ih oni komemoriraju tako što govore kako su te žrtve zapravo žrtve “Tuđmanovih bojovnika” koji su žrtvovali civile i pred Mladićem ili Adžićem pobjegli u pozadinu. To vam je perverzno? Užasavajuće? E, pa nešto što je jednako perverzno danas pred našim očima rade dalmatinski HDZ, lokalna crkva i don Josip Dukić.
(Prenosimo s portala Slobodne Dalmacije)
Još tekstova ovog autora:
- Kako su pastiri rastjerali stado
- Što uspon Dubravke Šuice govori o EU
- Obračun zbog lepinje: Najjasniji portret Hrvatske 2019.
- Novinarstvo u slučajnoj državi
- Shvaćate li da je baš sve u ovoj zemlji otišlo dođavola?
- Jeziv Tuđmanov kip kao spomenik frustriranom i promašenom društvu
- Bio je Corto Maltese koji pjeva, čovjek s rećinom u uhu…
- Lijevima i liberalnima: ponašajte se kao da SDP više ne postoji
- Policajci kao hajduci: pobjeda kršćanskih vrijednosti
- Ne vidim patriotskijeg i zrelijeg političara od Pupovca
Možda bi poštovani don radije da se zove Giovano, a poglavara zove “duce”? To je glavni razlog dalmatinskom otporu fašizmu, to što ih je “poglavnik” isporučio fašističkoj Italiji.