”Dva su načina razmišljanja i vjerovanja: možemo se bojati izgubiti spašeno i možemo željeti spasiti izgubljeno“ – rekao je papa Franjo stotinama biskupa kardinala, među kojima devetnaestoro novoimenovanih, za nedjeljne mise 15. veljače u Bazilici sv. Petra. ”Čak se i danas događa da smo na raskrižju tih dvaju načina“ – dodao je, aludirajući među ostalim i na raspravu koja se vodi u Crkvi među doktrinarnim legalistima, kakvi su najtvrđi djelatnici Rimske kurije i ljudi nadahnuti Evanđeljem i Drugim vatikanskim koncilom, kakav je sam Papa.
Premda se Petar tradicionalno u Katoličkoj crkvi smatra prvim papom, a Pavao zaslužnim da je Isusova židovska vjera naviještana poganima, u sukobu Rimske kurije i pape Franje kao da su kardinali preuzeli Petrovu ulogu, držeći možda da su veći pape od samoga Pape, a Franjo Pavlovu, odričući se moći što su je prethodni pape centralizirali te želeći spasiti izgubljeno
Da je svjestan žestokog otpora protiv svoje otvorenosti, spremnosti na dijalog i poziva Crkvi da bude siromašna među siromašnima, papa Franjo je pokazao i citiranjem perikope Novoga zavjeta u kojoj se opisuje sukob Petra i Pavla u Antiohiji (Gal 2,11-14).
Premda se Petar tradicionalno u Katoličkoj crkvi smatra prvim papom, a Pavao zaslužnim da je Isusova židovska vjera naviještana poganima, u sukobu Rimske kurije i pape Franje kao da su kardinali preuzeli Petrovu ulogu, držeći možda da su veći pape od samoga Pape, a Franjo Pavlovu, odričući se moći što su je prethodni pape centralizirali te želeći spasiti izgubljeno.
Sukob u Antiohiji dogodio se oko 51-52. po Kr., oko dvije godine prije nego što je Pavao događaj opisao u svojoj Poslanici Galaćanima. To bijaše samo jedna od bitaka nutarnjega rata koji je istodobno i podijelio Ranu crkvu i pomogao njezinu širenju. Dva pola na koje se kršćanstvo razdvojilo su u Djelima apostolskim (6,1) opisana kao ”helenisti” i ”Hebreji”, a Pavao ih je (Gal 2,14) nazvao nežidovskima (ethnē) i ”Židovima”.
Zbog čega su se te dvije skupine kršćana razdvojile? Suvremeni nam egzegeti suglasni su da su ”hebrejski” kršćani zajedno s Petrom smatrali da je Isusovo poslanje bilo da ispuni židovski Zakon, a ne da ga dokine – te da bi i kršćani morali nastaviti s obdržavanjem hramskog bogoslužja, obrezanjem i obredima vezanim uz košer hranu – a da su se ”helenistički” kršćani, zajedno s Pavlom, više osjećali na svome u okviru kulture heleniziranog Rimskoga Carstva, smatrajući da bi kršćanstvo moglo i trebalo postojati u tome svijetu te da bi se stoga trebalo odvojiti od mnogih židovskih vjerskih običaja.
Te dvije skupine mogli bismo nazvati ”separatistima” i ”kozmopolitima”, ili današnjim rječnikom: ”konzervativnima” i ”liberalnima”, pri čemu podjelu ne treba shvaćati kao strogo određenu. Naime, stvarnost je obično mnogo složenija: bilo je židovskih kršćana (primjerice, sam Pavao) među helenistima, kao i nežidovskih kršćana (uključivo neke od onih iz Antiohije) među Hebrejima.
Štoviše, Raymond E. Brown kozmopolite dijeli na liberalno krilo (Pavao) i ono radikalno (Stjepan), dok separatiste dijeli na konzervativnu skupinu (Petar) i onu ultrakonzervativnu (Jakov). Oscar Cullmann, naprotiv, misli da se Petar još od vremena Stjepanova smaknuća kretao prema kozmopolitskom taboru, čime bi se mogao objasniti Pavlov napad na nj u Antiohiji zbog odstupanja.
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi
Do prvoga dokumentiranog sukoba između ”separatista“ i ”kozmopolita“ došlo je ubrzo nakon Isusove smrti, kad je židovski Sanhedrin zbog bogohuljenja dao smaknuti kozmopolitskog kršćanina Stjepana. Taj je događaj natjerao ostale kozmopolite da pobjegnu iz Jeruzalema, noseći posvud Evanđelje sa sobom (Dj 6,8-7,3). Kršćanski su separatisti ostali jer njihov stav još nije vrijeđao njihovu subraću Židove. Stjepanov napad na hramsko bogoslužje autor Djela apostolskih smatra ključnim uzrokom rascjepa Crkve, premda su stavovi koji su stavljeni Stjepanu u usta napisani nakon uništenja Hrama 70. g. po Kr. s kojim je i uništena i kršćanska zajednica ”separatista“ u Jeruzalemu.
Drugi veći spor dogodio oko 50. g. po Kr. oko pitanja obrezanja nežidovskih preobraćenika. Jeruzalemska Crkva, pod vodstvom Jakova, Isusova brata, tražila je obrezanje, ali su se Pavao i Barnaba izborili za povlasticu da u crkve koje su oni osnovali, daleko od Jeruzalema, mogu primati neobrezane (Dj 15,6-21).
Taj je događaj u bitnome usmjerio kršćanski svijet na dva kolosijeka kakav nije bilo moguće dugo održavati. Kad je stigao u Antiohiju, Petar se prvo priključio kozmopolitima u blagovanju ne-košer hrane, ali se ”odcijepio” od njih kad ga je Jakov ukorio iz Jeruzalema. Pavao je to shvatio kao ”prisiljavanje” kozmopolita da se svrstaju uz separatističku liniju koju diktira Jeruzalem, kršeći tako raniji sporazum (Gal 2,14).
Morali bismo baciti pogled unaprijed da vidimo kojim se smjerom raskol između kozmopolita i separatista dalje kretao prije nego što je pukotina donekle zacijeljena. Petar je bio misionar poput Pavla – prepustio je vodstvo jeruzalemske crkve Jakovu, Gospodinovu bratu.
Oba su misionarska vjerovjesnika, Petar i Pavao, bila za Neronovih progona kršćana u Rimu, gdje su obojica mučeni i ubijeni. Postoji obilje neizravnih i kasnijih svjedočanstava da se to doista dogodilo, no, zanimljivo, Novi zavjet o tome ništa ne kaže.
Egzegeti su se poslužili izvanbiblijskom literaturom o Neronovoj vladavini da bi, barem u grubim crtama, sastavili pripovijest o tome kako su Petar i Pavao umrli. U devedesetim godinama Klement, kršćanski vođa u Rimu napisao je pismo u kojem kaže da su apostoli ubijeni radi ”suparničke zavisti”. No, teško da bi to mogao biti Neronov motiv: on je ubijao kršćane kao žrtvene jarce, okrivljujući ih za požar Rima.
Prema rimskom povjesničaru Tacitu, međutim, Neron nije bio jedini agens u smaknućima kršćana. Bilježi kako je Neron prvo zatočio neke kršćane koji su tvrdili da nisu odgovorni za požar, ali su prokazali druge koji to jesu. Drugi rimski autor, Plinije, potvrđuje da su u prvim desetljećima svojega postojanja kršćani redovito izručivali jedni druge. Sam Pavao piše o ”lažnoj braći” koju je susretao u (kozmopolitskim) Crkvama što ih je osnivao (Gal 2,4; 2 Kor 11,13.26).
Na pragu još jednoga prijelomnoga momenta u povijesti Crkve papa Franjo nam poručuje da, zapravo, u konačnici nije najvažnije u kojoj smo skupini: među ”konzervativnim“ ili među ”liberalnim“ kršćanima. Reforma na koju papa Franjo poziva nije svrstavanje na ovu ili onu stranu, nego – povratak Evanđelju. Da se vrate Evanđelju poziv ponajprije upućuje Rimskoj kuriji, kardinalima i biskupima
Cullmann i Brown (i drugi) uvjerljivo dokazuju da su s Neronom surađivali separatisti. Ironično jest da je, unatoč opiranju separatista helenizaciji svoje religije, helenizirano Carstvo politički štitilo upravo njih, pošto je judaizam bio priznati kult (religia licita), dio sporazuma vladajućeg Rima s jeruzalemskim Sanhedrinom. U vrijeme Petrove i Pavlove smrti ranjivi su bili upravo kozmopolitski kršćani, baš kao i u vrijeme Stjepanova smaknuća nekoliko desetljeća ranije.
Univerzum prvih kršćanskih zajednica bio je vrlo raznolik. I unatoč rasprava, pa čak i sukoba i svađa, sve su one na svoj način bile vjerne Isusovoj poruci te svjedočile svoju vjeru. Više od pravovjerja zanimao ih je život u nadi i ljubavi. Više od rasprava oko neslaganja, nastojali su otvoreno govoriti o svojim problemima.
Novozavjetnim autorima bilo je ponajprije stalo posvjedočiti da je Isus, unatoč tomu što je osuđen i umro, odnosno unatoč prividnom neuspjehu njegova poslanja, istinski mesija što ga njegov narod iščekuje. Štoviše: svjedočiti da je Isus mesija, krist, tek je prvi korak u povjerenju da on pokazuje i otvara slobodan pristup Bogu, a onda i smjelo i otvoreno djelovanje na koje Bog nadahnjuje.
S obzirom da su prvi Isusovi sljedbenici doživljavali protivljenja, svjedočanstvo o Isusu, prije nego svjedočanstvo onoga što je naučavao, postalo je s vremenom glavnim predmetom svjedočanstva. Štoviše, svjedočanstvo o sadržaju njegova poslanja kao da je u mnoga vremena u povijesti, pa i u ovo naše, postalo manje važnim. Isusova parezija i parezija kršćana počeše se razlikovati. Odnosno, Isusova parezija počela se tumačiti kao sadržaj govora a ne i kao odnos govornika prema tom sadržaju, ili još manje kao odnos prema samom sebi.
U prvih nekoliko desetljeća kršćanstva suprotstavljenost dviju kršćanskih skupina bješe nepopustljiva te se čini da je separatistički tabor pobjeđivao u svim bojevima o kojima postoje izvješća: kad su kozmopoliti po Stjepanovoj smrti protjerani, kad je Pavao dobio tek djelomično oslobođenje obveze da obrezuje, kad se u Antiohiji Petar odvratio od Pavla da bi se vratio obdržavanju Zakona te kad su separatisti u Rimu izručili Petra i Pavla vlastima.
Stoga ne čudi što biblijski pisci nisu željeli iznijeti potpunu pripovijest o mučeništvu apostola te što je autor Djela apostolskih uljepšao priču o toj borbi, potpuno prešutjevši Pavlovu provalu gnjeva s početka.
Ako su već separatisti u ranim danima opetovano pobjeđivali, možemo se pitati; kako to da su naposljetku ipak prevladali kozmopoliti? Prekretnica bijaše kada je rimska vojska 70. g. po Kr. razorila Hram. Izgledalo je kao da taj čin osvećuje kršćane koji su istupili iz Hrama i udaljili se od njega – i to u tolikoj mjeri da evanđelja, koja su svoj konačni oblik dobila nakon toga događaja, govore o tome kako će Isus odmijeniti Hram. Sad Petar i Pavao mogu posmrtno biti obojica slavodobitnici, a za kršćanstvo počinje novo doba u povijesti.
Reforma na koju papa Franjo poziva nije svrstavanje na ovu ili onu stranu, nego – povratak Evanđelju. Da se vrate Evanđelju poziv ponajprije upućuje Rimskoj kuriji, kardinalima i biskupima. Jednako kao što je Isus svoj poziv ponajprije upućivao religijskim vođama svojega vremena, otvoreno ih kritizirajući zbog njihova licemjerja: obratite se, promijenite svoj način mišljenja, služite ljudima. Budite milosrdni, što znači: imajte milo srce
Na pragu još jednoga prijelomnoga momenta u povijesti Crkve papa Franjo nam poručuje da, zapravo, u konačnici nije najvažnije u kojoj smo skupini: među ”konzervativnim“ ili među ”liberalnim“ kršćanima. Dakle, među onima koji se legalistički drže nauka Crkve nastala predajom, čak i u stvarima koje ničim iz Svetoga pisma ne mogu argumentirati (poput zabrane ređenja žena), nauka koji je u mnogim točkama prije povijesni ili teološki konstrukt te u pastoralnoj praksi najčešće sveden na pitanja morala ili, pak, među onima koji svoju vjeru ponajprije doživljuju na razini osobnoga prihvaćanja kršćanske poruke, što uključuje i prihvaćanje različitosti gledišta drugih osoba.
Reforma na koju papa Franjo poziva nije svrstavanje na ovu ili onu stranu, nego – povratak Evanđelju. Da se vrate Evanđelju poziv ponajprije upućuje Rimskoj kuriji, kardinalima i biskupima. Jednako kao što je Isus svoj poziv ponajprije upućivao religijskim vođama svojega vremena, otvoreno ih kritizirajući zbog njihova licemjerja: obratite se, promijenite svoj način mišljenja, služite ljudima. Budite milosrdni, što znači: imajte milo srce.
Ne sviđa se svim kardinalima. I naše vrijeme ima svoje Ottavianije poput kardinala Raymonda Burkea. Ako je Ottaviani uspio relativizirati mnoge izričaje u Dokumentima Drugoga vatikanskog koncila protiv njihove slobode, što li će Burke činiti protiv spremnosti pape Franje da osluškuje djelovanje Duha u znakovima vremena?
Stoga poziv da mole za njega što ga papa Franjo ponavlja kada god se sretne s ljudima nije puka fraza. Naša molitva mu je doista potrebna. Još prije: naša vlastita otvorenost Evanđelju.
Još tekstova ovog autora:
- Put do uskrsnuća prolazi kroz smrt
- Papa Franjo u Iraku: ”Dolazim kao hodočasnik pokajnik”
- Međunarodni dan ljudskoga bratstva: za dobrobit čovječanstva
- Papa Franjo nastavlja ”borbu protiv kulture ravnodušnosti”
- Prispodoba za naše vrijeme: da svima bude dobro
- Čemu nas uči sadašnja kriza
- U novoj enciklici papa Franjo promovira novu kulturu
- Kršćanska teologija odmjenjivanja kao antijudaizam
- Odgovor pape Franje na pandemijsku krizu
- Žena za biskupa Lyona
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.