Godine 1920, u plaćenom novinskom oglasu Miroslav Krleža za sljedeće ljeto najavljuje svoj novi, još i prvi, roman pod naslovom ”Zeleni barjak”. Proći će godina, deset, i šezdeset, on takve knjige neće napisati.
Neshvaćen i sam usred rulje, kao slamka među vihorima, nesretnik i sanjač neostvarivog sna, bio je tema do koje Krleža nikad nije dorastao. Pisci dorastaju do svojih romana. Zato neke zamišljaju cijeloga života, a da ih ne napišu. Takve nenapisane, to su, ponekad, njihove najvažnije knjige
Napisat će neke druge, do kojih mu je, možda, bilo i manje stalo, koje nije najavljivao po novinama, privlačeći tako publiku kojoj je bila zanimljiva i uzbudljiva tema zelenog kadra, te hrvatske dezerterske vojske iz Velikog rata, u kojoj je on na čas osjetio silni potencijal svjetskog proletarijata, borce za internacionalnu solidarnost i za komunizam, ali “Zeleni barjak” Krleža neće napisati nikada. Ostat će drama “Vučjak” i zbirka domobranskih novela “Hrvatski bog Mars”, po kojima se, kao tijelo Kristovo na Torinskom platnu, vidi sjena jednoga velikog a nestvarnog hrvatskog romana.
Krleža je cijeloga svog književnog života – ili tek nešto kraće – zamišljao roman o Jurju Križaniću, pobunjeniku, političkome heretiku i sanjaču sveslavenskog ujedinjenja, koji je hodočastio u Rusiju, gdje umalo što nije umro od gladi. Išao je Krleža u Vilno, gdje se Križanić zaredio među dominikance, o čemu je pismom izvijestio Belu. Pod Bečom, već kao starac, ratovao je Križanić u postrojbi poljskih ulana, braneći Europu od Turaka, i tu je pao junačkom smrću.
Neshvaćen i sam usred rulje, kao slamka među vihorima, nesretnik i sanjač neostvarivog sna, bio je tema do koje Krleža nikad nije dorastao. Pisci dorastaju do svojih romana. Zato neke zamišljaju cijeloga života, a da ih ne napišu. Takve nenapisane, to su, ponekad, njihove najvažnije knjige.
Pisac, pa čak i ako se slobodno kreće svojim unutrašnjim svijetom, a Andrić je bio jedan od najslobodnijih pisaca uopće, određen je društvenim kontekstom svojih tema. Jedno se moglo pisati u ratnom Beogradu, a nešto sasvim drugo u gradovima koje je Andrić volio, ali mu nisu bili suđeni: u Sarajevu, Krakowu ili Splitu iz 1914. No, i takav nenapisan, naslućen, započet, okružen pripovijetkama, roman o Pamukovićima je, za one koji umiju čitati, veličanstveno prozno svjedočanstvo jednoga nestajućeg svijeta
Ivo Andrić ima čitavu biblioteku zamišljanih, započetih, nedovršenih ili nenapisanih knjiga. Neke je započinjao, katkad i dovršavao – kao “Kuću na osami” – iz potrebe da iz temelja preokrene vlastitu poetiku, jer je sebe zamišljao kao neostvarenog ili odgođenog pjesnika, a ne pisca novoga, epskog realizma, koji se u ono vrijeme znao učiniti demodiranim. (Usput, u današnja doba, početkom novog milenija, romanopisac i pripovjedač Andrić bio bi jedan od najmodernijih, možda i najmondenijih svjetskih pisaca…)
Ali najzanimljiviji su njegovi romani o Ali paši Rizvanbegoviću i o sarajevskoj katoličkoj obitelji Pamukovića. Nagovještaj prvoga postoji u nedovršenom romanu o Omeru paši Latasu – čiji torzo djeluje privlačno pokojem današnjem čitatelju, ali nije po mjeri Andrićeva osjećaja književne cjeline – dok je o Pamukovićima pisao u nizu pripovijetki, i u različitim svojim životnim i stvaralačkim razdobljima.
Ali paša ga je, možda, privlačio zbog Stoca i Hercegovine, zbog blizine mora za kojim je ljudski čeznuo, pripisujući morsku čežnju svakome Bosancu, ili ga je, možda, obuzimao zbog pašine naravi, rastrgnute suprotstavljenim unutrašnjim motivima, ali i isto tako suprotstavljenim kulturnim i civilizacijskim matricama koje su se borile u tom čovjeku i kakve postoje u mnogih ljudi s granice.
Ovom čitatelju Meša Selimović je svakako važan pisac, ne i jedan od najvažnijih, ali Hasan mu je, možda, i najvažniji, emotivno najprivlačniji, lik ovih međusobno bliskih, jezično prožimajućih, književnosti. Tako mu je, čitatelju, roman naslova “Hasan” i najdraži nenapisani roman
Pamukovići su bili Andrićeva privatna, porodična, naslijeđena tema. Građanska, sarajevska katolička pripovijest o usponu i padu, rađanju i odumiranju, pripovijest o svijetu duboko orijentalnom, koji je zatvoren i zakapijan unutar svoga geta, bila je roman Andrićeva života. Ili roman njegove neostvarene, životne, porodične, identitarne sarajevsko-hrvatske priče. Pisao ga je kroz život, vrlo rano shvativši da ga neće napisati.
Iz Zagreba je bio protjeran, iz hrvatske književnosti također, i nije ga u njoj bilo, sve dok se Hrvatićima nije ushtjela njegova posthumna nobelovska slava, pa su ga pošli svojatati i otimati književnostima u koje je nakon progonstva dognan, a Beogradu i Andrićevom jugoslavenstvu ta pamukovićevska gubitnička hvatska tema nije značila ništa.
Pisac, pa čak i ako se slobodno kreće svojim unutrašnjim svijetom, a Andrić je bio jedan od najslobodnijih pisaca uopće, određen je društvenim kontekstom svojih tema. Jedno se moglo pisati u ratnom Beogradu, a nešto sasvim drugo u gradovima koje je Andrić volio, ali mu nisu bili suđeni: u Sarajevu, Krakowu ili Splitu iz 1914. No, i takav nenapisan, naslućen, započet, okružen pripovijetkama, roman o Pamukovićima je, za one koji umiju čitati, veličanstveno prozno svjedočanstvo jednoga nestajućeg svijeta.
Drugi roman, onaj koji mu se nije dao, židovski je roman o Dubrovniku. Nije mu, međutim, više bilo života. Njegovo konačno odlaženje je i započelo negdje u blizini tog grada, koji je volio i u kojem se u jednom trenutku, pod kraj života, kanio nastaniti. Kratko je živio, pa je propustio razočaranje Dubrovnikom. Kako bi u tom gradu, s jeseni 1991, gledali na Kišovu dostojanstvenu, promuklu ekavicu? Znali bi cijeniti pisca? Da, da…
Meša Selimović je nakon romana “Derviš i smrt” i “Tvrđava” opsesivno pokušavao napisati “roman iz suvremenog života”. Govorio je da je “dužan” o tom da progovori. Najavljivao je, zamišljao, pokušavao, krivo vjerujući da su romani koji su ga proslavili, možda, dobri, ali da ga predstavljaju kao pisca alegorije, ili pisca nekoga davnog doba.
Osim toga, nakon što je iz Sarajeva prognan u Beograd, pokušavao je, makar i nesvjesno, da se odmakne od svoje muslimanske teme. Tako je pisao svoj nedovršeni roman “Krug”, koji na kraju nije vrijedio ništa. Ali najavljivao je – vjerujući da je život vječan, i da se živi dok god se piše, a to bi moglo biti jako dugo – roman o Hasanu, prijatelju Ahmedovom, jedinom svijetlom i osunčanom liku u “Dervišu” na čijoj se živosti i blagorodnosti uvelike zasniva neobjašnjiva ljepota tog romana.
Ovom čitatelju Meša Selimović je svakako važan pisac, ne i jedan od najvažnijih, ali Hasan mu je, možda, i najvažniji, emotivno najprivlačniji, lik ovih međusobno bliskih, jezično prožimajućih, književnosti. Tako mu je, čitatelju, roman naslova “Hasan” i najdraži nenapisani roman.
Danilo Kiš bio je pisac s planom. Iza sebe je ostavio dva nenapisana romana. Od jednog je odustao. Jedan mu se nije dao. Prvi, roman o crnogorskom dijelu porodice i o odrastaju na Cetinju, roman o majci, Kiš nije mogao napisati. O ocu jest, ali o majci i njenom umiranju, o tome se trebalo šutjeti. Ako se šuti o onome što je u priči najbolnije, zašto onda pričati? Znao je odgovor na to pitanje, pa je zato i odustao.
Mirko Kovač je godinama, na posljednjim stranicama knjiga iz kolekcije djela, što ju je objavljivao kod Frakture, najavljivao knjigu o istarskim razbojnicima iz 17. i 18. stoljeća, koju je žanrovski odredio kao – biografije. Prikupljao je dokumente, istraživao po knjigama i kojekakvim, institucionalnim i vaninstitucionalnim arhivima, nešto bi ponegdje i zapisao, ali od knjige nije bilo ništa
Drugi roman, onaj koji mu se nije dao, židovski je roman o Dubrovniku. Nije mu, međutim, više bilo života. Njegovo konačno odlaženje je i započelo negdje u blizini tog grada, koji je volio i u kojem se u jednom trenutku, pod kraj života, kanio nastaniti. Kratko je živio, pa je propustio razočaranje Dubrovnikom. Kako bi u tom gradu, s jeseni 1991, gledali na Kišovu dostojanstvenu, promuklu ekavicu? Znali bi cijeniti pisca? Da, da…
Mirko Kovač je godinama, na posljednjim stranicama knjiga iz kolekcije djela, što ju je objavljivao kod Frakture, najavljivao knjigu o istarskim razbojnicima iz 17. i 18. stoljeća, koju je žanrovski odredio kao – biografije. Prikupljao je dokumente, istraživao po knjigama i kojekakvim, institucionalnim i vaninstitucionalnim arhivima, nešto bi ponegdje i zapisao, ali od knjige nije bilo ništa.
Kako mu je isticalo vrijeme, tako je sve više bio obuzet posljednjim, životopisnim romanom koji je, na kraju, samog sebe dovršavao. O istarskim razbojnicima nije pisao, a bio bi i to roman s kojim bi se, konačno, upisao u svoj novoodabrani zavičaj. Može li čovjek u životu imati dva zavičaja? Ne može. Samo grobno mjesto u tuđini.
Tin Ujević nije bio romanopisac. Ali tvrdi da je napisao, i skoro dovršio, roman “Doboši noći”, o Sarajevu, ljeta 1914. Rukopis je ostavio kod gazdarice kojoj je dugovao za kiriju, kada je jednog hladnog novembra bježao iz grada u strahu od još jedne sarajevske zime. Mislim da Ujević nije govorio istinu, i da je izmislio nedovršeni rukopis.
Roman je imao u glavi, imao je priču koju je morao izmišljati, ili bolje rečeno – priču koju je morao čeznuti. Tog ljeta, tisuću devetsto i četrnaestog po redu, Tin Ujević nije bio u Sarajevu nego je, skupa s Vladimirom Gaćinovićem, po predgrađima Pariza prodavao komunističku štampu. Dvadesetak godina kasnije po Sarajevu je sabirao tragove jedne mladićke iluzije. Nepovratna se tridesetih u Sarajevu činila sva mladost svijeta. Ostao je samo naslov “Doboši noći”
Roman je imao u glavi, imao je priču koju je morao izmišljati, ili bolje rečeno – priču koju je morao čeznuti. Tog ljeta, tisuću devetsto i četrnaestog po redu, Tin Ujević nije bio u Sarajevu nego je, skupa s Vladimirom Gaćinovićem, po predgrađima Pariza prodavao komunističku štampu. Dvadesetak godina kasnije po Sarajevu je sabirao tragove jedne mladićke iluzije. Nepovratna se tridesetih u Sarajevu činila sva mladost svijeta. Ostao je samo naslov “Doboši noći”, ostao je pogled s Trebevića, pomisao da bi se preko ovoga starog vulkanskog grotla trebala prevući koža. I po njoj zabubnjati u divljem amerikanskom crnačkom ritmu, rumbu, sambu, cha cha…
Pisac je, kao i čovjek, jedinstven i nenadomjestiv. Najprije maštom, kojom se pisac razlikuje od balvana i plinske boce. A onda i svim drugim. Mašta pisca išće i traži maštu čitatelja. Tek se iz te dvije mašte mogućom čini velika književnost. Na čitateljevoj je mašti da zamišlja nenapisane romane pisaca koje poznaje. Nagoviještene, najavljene, skicirane, nedopisane, romane za koje su se cijelog života pripremali. Oni su zaseban književni žanr, najveće iskušenje za čitateljsku i kritičarsku maštu.
(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).
Još tekstova ovog autora:
- 30 godina od smrti Kiša svijet je sve sličniji njegovoj prozi
- Zašto pismenost više nije uvjet za polaganje državne mature
- Koliku bi kaznu sud razrezao Juniju Palmotiću da je slučajno živ?
- Što se dogodi kad KGK izvodi fra Bernardina Sokola izvan Crkve
- U Tedeschijevu govoru ima EU patriotizma, premda…
- Hrvatstvo je samome sebi smisao, ukras i sadržaj
- 1. rujna 1939. dovršena je kratka povijest europskog beščašća
- Kada je točno Andrić prestao biti hrvatski pisac
- Film koji hrvatsko društvo suočava s najdubljom tabu temom
- Ili će Europa biti kako kaže Mario Vargas Llosa ili je neće biti
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.