”Ja sam broj A3317.” Tako je Branko Lustig započeo svoj govor nakon što je primio (svog prvog) Oscara za film ”Schindlerova lista”. Branka više nema. Otišao je, ja kažem, k našem izvoru. Ali ostala je naša obaveza da ne zaboravimo žrtve.
Branko Lustig je radio što je radio i kako je radio, a sve što je radio radio je za umjetnost, za mir i za toleranciju, jer je pamtio glas onih koji su u logoru Bergen-Belsen (kamo su ga prebacili iz Auschwitza), prije nego što će biti obješeni (zbog pokušaja bijega), viknuli prema njemu i drugima koji su morali promatrati izvršenje smrtne kazne da ih ne zaborave. Branko Lustig, možda i zbog tog razloga, tog vapaja umorenih, nije želio s ruke odstraniti broj koji su mu istetovirali nacisti u Auschwitzu; čak ga je dao uvrstiti kao dio svog telefonskog broja u Los Angelesu.
Ovu kolumnu pišem zbog njega, zbog svih onih koje je Branko Lustig vidio umrijeti, zbog svih onih koji su pali kao žrtve ratnog ludila: da, i zbog svih onih kojih se danas sjećamo jer su bili dio vukovarske tragedije. Sjećam se, dakle, i kolege Siniše Glavaševića i drugih umorenih na Ovčari. Sjećam se i žrtava Škabrnje i Nadina. Sjećam se
Ovu kolumnu pišem zbog njega, zbog svih onih koje je Branko Lustig vidio umrijeti, zbog svih onih koji su pali kao žrtve ratnog ludila: da, i zbog svih onih kojih se danas sjećamo jer su bili dio vukovarske tragedije. Sjećam se, dakle, i kolege Siniše Glavaševića i drugih umorenih na Ovčari. Sjećam se i žrtava Škabrnje i Nadina. Sjećam se.
Ali, dragi moji čitatelji, kako se to imamo sjećati, osobito mi na Balkanu? Što smo naučili iz života Branka Lustiga?
U postjugoslavenskim društvima ratni se zločini koje je počinila druga strana ističu, često i preuveličavaju, dok se vlastiti relativiziraju, umanjuju i opravdaju zločinima drugih. Osim toga, postoji jaka identifikacija i solidarnost s optuženima za ratne zločine iz vlastite zajednice, te se olako optužuju drugi.
Žrtve su zaboravljene u javnosti, bitne su samo prilikom ceremonija. Sudbina 17.000 nestalih i dalje je nerazjašnjena, a brojne grobnice neotkrivene. Imam brata nestaloga; znam o čemu vam sada pišem.
Ne postoji dovoljan politički interes da se utvrde činjenice o tome što se dogodilo u nedavnoj prošlosti, a izostaje i nužan pritisak kritičke javnosti.
Radi upozorenja vlasti i javnosti na obavezu i potrebu suočavanja s prošlošću tri nevladine organizacije za ljudska prava – Fond za humanitarno pravo (FHP), Documenta i Istraživačko-dokumentacioni centar (IDC) – pokrenule su u svibnju 2006. godine debatu o mehanizmima za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Tada, na Prvom regionalnom forumu za tranzicijsku pravdu, održanom u Sarajevu, sudionici iz postjugoslavenskih zemalja, aktivisti za ljudska prava, mladi, predstavnici udruženja žrtava, žrtve, veterani, novinari, umjetnici, pisci, suci, tužitelji i stručnjaci za tranzicijsku pravdu ocijenili su da je za djelotvorno suočavanje s nasljeđem prošlosti nužno uvažavanje regionalnog pristupa i konteksta u kojem su zločini počinjeni.
U međuvremenu je inicijativa o regionalnom pristupu i kontekstu prerasla u inicijativu za osnivanje Regionalne komisije za utvrđivanje i kazivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava, i to od siječnja 1991. do kraja 2001. godine, na teritoriju bivše Jugoslavije (REKOM). Proces stagnira, političke elite nam nisu sklone, ali ja ne odustajem, mi iz Koalicije za REKOM ne odustajemo, kao što ni pokojni Branko Lustig nije odustajao u širenju tolerancije i u sjećanju na žrtve.
Cilj nam je stvaranje točnog, službenog i objektivnog zapisa o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim u razdoblju od početka 1991. do kraja 2001. godine, priznavanje žrtava i njihove patnje, kao i sprečavanje ponavljanja zločina.
Zašto je to od tolike važnosti?
Branko Lustig, možda i zbog tog razloga, tog vapaja umorenih, nije želio s ruke odstraniti broj koji su mu istetovirali nacisti u Auschwitzu; čak ga je dao uvrstiti kao dio svog telefonskog broja u Los Angelesu
Zato što REKOM može spriječiti iznošenje određenih laži u javnosti ili, ako su već iznesene, pokazati da više nisu vjerodostojne.
Može izgraditi javnu platformu za glas žrtava i uz pomoć njihova saslušanja stvarati suosjećanje javnosti, poštovanje i solidarnost ne samo sa žrtvama s kojima se već suosjeća nego i sa žrtvama koje se u prošlosti nisu mogle vidjeti kao žrtve.
Može izraditi registar žrtava i ljudskih gubitaka i time zauvijek spriječiti manipulacije brojkama stradalih i ubijenih.
Može pomoći tužiteljstvima za ratne zločine osiguranjem dokaza, ohrabrivanjem svjedoka i žrtava da sudjeluju u suđenjima za ratne zločine, kao i organiziranjem dosjea o određenim slučajevima.
Može pomoći postojećim službenim komisijama za nestale u otkrivanju tajnih masovnih grobnica i rješavanju sudbine nestalih.
Može stvoriti razumijevanje i toleranciju te vratiti dostojanstvo žrtvama i njihovim obiteljima.
Bilo bi to službeno tijelo koje bi osnovale države nasljednice bivše Jugoslavije. Strogo neovisno o svojim osnivačima. Regionalno tijelo koje bi se fokusiralo na iskustva žrtava. Privremeno tijelo koje bi bilo osnovano na određeno razdoblje i smješteno na teritoriju na kojem su zločini počinjeni. Izvansudsko tijelo koje bi organiziralo javno slušanje žrtava. Izvansudsko tijelo koje bi donosilo zaključke u vezi s činjenicama, s onim što se dogodilo, na temelju svoje istrage i utvrđenih sudskih činjenica, ali koje ne bi izvodilo pravne zaključke.
Istražno tijelo koje bi imalo ovlasti intervjuirati svakoga tko može pružiti relevantne informacije, provoditi multidisciplinarne istrage i pozivati pojedince, kao i predstavnike institucija, političkih grupa i vjerskih zajednica da daju podatke i iznesu svoje mišljenje o tome kako premostiti teško nasljeđe.
Indirektna posljedica bi za nas novinare bio zadatak da analiziramo dokaze o tome kako su određene institucije, pojedinačno ili grupno, propustile braniti i štititi ljudska prava u prošlosti.
Bilo bi to pouzdano tijelo koje će uzimati u obzir samo navode o ratnim zločinima koji su potvrđeni od najmanje dva neovisna izvora. Tijelo koje nikome ne sudi, ali može imenovati počinitelje i odgovorne za nedjela, kao i preporučiti mehanizme za njihovo udaljavanje iz institucija.
Meni se kao novinaru i teologu postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija? Ja u to vjerujem
Istražno tijelo koje bi u suradnji sa službenim komisijama za nestale osobe provodilo istrage o sudbini nestalih. Tijelo koje bi sastavljao preporuke u vezi s programom reparacija za žrtve u obliku materijalne kompenzacije, oprosta, gradnje spomenika, memorijalnih centara, karti sjećanja i drugog.
Vjerodostojno tijelo koje bi bilo sastavljeno od istaknutih pojedinaca u svojim zajednicama i regiji, predstavnika različitih etničkih grupa i religijskih zajednica koji bi bili imenovani i izabrani na temelju precizno postavljenih kriterija.
Kako već niz godina pratim Koaliciju za REKOM, a i njen sam član, svjedočim o stanovitom napretku. Ali bol žrtava ostaje.
Meni se kao novinaru i teologu postavlja pitanje može li postojati neka politička etika, odnosno politički moral, onako kako se to govori općenito o profesionalnom moralu prema kojem se formuliraju etički kodeksi pojedinih profesija?
Ja u to vjerujem, kao što vjerujem i u to da nema budućnosti svijeta bez svjetske etike, da nema mira u svijetu bez mira među religijama i da nema mira među religijama bez dijaloga religija (kako tumači prof. Hans Küng). Naša bi politička teologija trebala, stoga, biti najprije dijaloška, ekumenska.
Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Tek bi tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati naše svete knjige na najdrastičniji način. Ako promašimo, dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.
Naime, sve naše povijesti nose višak nezacijeljenog pamćenja, iz njih ne izlazimo i ne približavamo se drugima. Moramo izaći iz uskih okvira konfesionalnog i nacionalnog da bismo se na svim razinama približili drugome i njegovoj patnji. Treba nam spoznati da svaka patnja ima sličnu matricu. I svako zlo je ima.
Izlaz je u traženju nove zrelosti.
Kako je jednom napisao na našem portalu naš drug Filip David, ”Vreme radi za zlikovce i ubice. Pravda postaje sve nedostižnija. Sećanja su sve nesigurnija, svedoka je sve manje, obećanja lažna i neispunjena, prošlost u velikoj meri podložna manipulacijama. Ono što se nekada naočigled odigralo danas za tužitelje, ali i očevice, kao da se nije dogodilo. Zaborav omogućava pranje savesti mnogih, stvaranje neke drugačije istorije od one koja se dogodila.”
Ali, koliko god je to u našoj moći, pa makar se pravda i kakva-takva satisfakcija dogodila za samo jedno ljudsko biće, mi moramo u centar naše pažnje staviti žrtve.
Pamtim susret Koalicije za REKOM na kojem smo gromoglasno prihvatili prijedlog statuta koji je usuglašen nakon godine dana rada, vrijednog napora zagovarača i pažljive i strpljive suradnje nekih predstavnika šefova država.
Tko god je (i ovaj tjedan ćemo opet obilježiti tu egzekuciju) stojeći pred spomenikom na Ovčari pustio suzu ili se javio Bogu s molbom da usliša vapaje pravednika na ovome svijetu zna da nema svetijeg posla od hrabrenja i grljenja žrtve
Vjerujem da oni nisu podržali Koaliciju za REKOM da bi skupljali političke bodove, jer se oni u nacionalistički zagrijanim društvima zapravo tako i gube, već zato što su čuli glas žrtava.
Tko god je stajao u Potočarima kod Srebrenice okružen tisućama humaka, tko god je u rukama držao kosti ubijenih Srba, ili Albanaca ili bilo koga drugog (ja jesam, u zaleđu Šibenika, u selu Prokljan, u kolovozu 1995. odmah nakon Oluje), tko god je (i ovaj tjedan ćemo opet obilježiti tu egzekuciju) stojeći pred spomenikom na Ovčari pustio suzu ili se javio Bogu s molbom da usliša vapaje pravednika na ovome svijetu zna da nema svetijeg posla od hrabrenja i grljenja žrtve.
A tko još to nije shvatio, neka se primi posla. Jer nihilizam, beznađe, destrukcija, ludost ili fanatizam ne mogu imati posljednju riječ.
Ako budemo pisali članke koje će isticati veličinu djela Branka Lustiga, znajmo da je nemoguće istodobno hvaliti Lustiga i zaboravljati žrtve ”naših ratova”.
Na nama je, na svakom od vas, da postane bezimeni glasnik: onaj koji sluša vapaj osuđenog na smrt vješanjem koji kaže: ”Ne zaboravite na nas!”
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Hrvatske biskupe zanima Stepinac? Kada će otvoriti arhive?
- Imamo pravo vitlati šakom prema nebu, ali ljubav obvezuje
- 40 je godina prošlo: pljunite na mene ako sam loš novinar
- Jesam li za ili protiv Tita? I zašto se nisam živ zapalio
- Porfirije Crkvu čini relevantnom. Nije ciničan ni licemjeran
- Braći i sestrama u Knežici i cijeloj BiH
- Što bi Konstrakta rekla Tuđmanu osim ”šta ćemo sad”?
- Što bih, da mogu, rekao neoustašama u lice?
- Sedlar vam neće kazati o čemu su razgovarali Tito i Stepinac
- Vaskrs je. Želim svjedočiti o Porfiriju, vjesniku smisla
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.