”Nikada neću zaboraviti događaj u Krakowu kada smo snimali Schindlerovu listu”, sjeća se predsjednik Jewish Film-Festival of Tolerance (JFF), hrvatski filmski producent, dobitnik Oskara (1993. za film ”Schindlerova lista” i 2001. za film ”Gladijator”) Branko Lustig, preživjeli nacističkog koncentracijskog logora. ”Na Seder večeri kojom započinje blagdan Pesah, nenadano su se pojavili njemački glumci koji su glumili SS-ovce. Steven Spielberg ih je pozvao da uđu. Prišli su glumicama iz Izraela i s njima se družili i plesali do jutra. Na toj večeri simbolično se dogodilo pomirenje i ljubav.”
Kad bi samo pomirba nacista i njihovih židovskih žrtava bila laka kao na filmu! Kao i pomirba potomaka zločinaca i žrtava!
Istina je da su od kraja Drugoga svjetskog rata zemlje iz kojih je dolazilo zlo ulagale napore da uvjerljivo okaju grijeh što su ga zločinci počinili u ime svekolikog naroda i da žrtvama iskažu pijetet te pruže zadovoljštinu.
Zato Branko Lustig vjeruje u pomirbu, tim prije što on sam ”zna da nisu svi Nijemci krivi za holokaust, već da su krivi planeri, počinitelji i izvršitelji”. Kao bivši zatočenik konclogora, čiji je rodbina u njemu i nastradala, dok je on sam, još dječak, preživio, prava je osoba za predsjednika Židovskog film-festivala tolerancije, koji se upravo ponovo održava u Zagrebu kao i u brojnim europskim gradovima.
Možda će takva sjećanja doista potaknuti gradske vlasti na izgradnju spomenika žrtvama holokausta u Branimirovoj ulici na zagrebačkom željezničkom kolodvoru – odakle su transporti i odlazili u logore smrti (obećanje gradonačelnika prigodom otvorenja izložbe Austrijskog kulturnog foruma) kao i osnivanje Muzeja tolerancije na Radničkoj cesti na mjestu stare uljare
Jewish Film-Festival of Tolerance promiče javno sjećanje na holokaust svjedočanstvima preživjelih, koji su na razne načine izbjegli progon, i otkriva do sada bezimene junake i junakinje koji su, ne mareći za opasnost po svoj život, spašavali ugrožene. Festival ”već 11 godina… teži k razvoju društva kozmopolitskog identiteta, shvaćanju i prihvaćanju kulturnih i društvenih različitosti…” (Nataša Popović, osnivačica i direktorica Festivala tolerancije Zagreb, u katalogu JFF-a).
U svrhu razvitka multikulturalnosti ove godine prikazuje izložbu ilustracija ”Hagade” bečkog slikara Bečke škole fantastičnog realizma Arika Brauera. Izložba pod naslovom ”Iz generacije u generaciju – nova Hagada Arika Brauera” posuđena je od Židovskog muzeja iz Beča i iznosi osebujan i stubokom osoban pristup knjizi koja se čita za židovski blagdan Pesah u znak sjećanja na utemeljiteljski događaj židovske povijesti – egzodus iz Egipta, iz ropstva u slobodu, iz položaja zarobljene manjine u povijest Velikoga naroda.
Pitam se hoće li se hrvatska židovska zajednica, potaknuta umjetničkom interpretacijom egzodusa, koja je prije Drugoga svjetskog rata udarila svoj pečat društvenom, ekonomskom, znanstvenom i umjetničkom životu grada Zagreba ostavivši značajna djela – mislim samo na arhitektonsku baštinu Donjega grada (čija mi oronula pročelja bodu oči) – odvažiti izaći iz svojeg kutka manjinske pozicije?
Nedavno je, na tribini kulturnog društva ”Miroslav Šalom Freiberger”, Dafne Vidanec, studentica pokojnog profesora Egzegeze Staroga zavjeta na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Adalberta Rebića, predstavila židovskom slušateljstvu ”Židovstvo perom Adalberta Rebića” židovstvo doživljeno od osobe koja je naviknuta crpsti izravno s izvora, iz Staroga zavjeta. To je ujedno i židovstvo kojim odišu evanđelja.
Tada sam poželjela da se predavačica osvrne i na preinake koje je to židovstvo doživljavalo već u fazi udaljavanja nove ”sekte” kršćana od svoje majke Sinagoge – a poglavito od posljedica sekularizacije sve do SHOE i na ono što je ostalo nakon te katastrofe. Iz kojih izvora, koje baštine crpe današnji, preživjeli članovi židovske zajednice svoj identitet?
Jewish Film-Festival of Tolerance promiče javno sjećanje na holokaust svjedočanstvima preživjelih, koji su na razne načine izbjegli progon, i otkriva do sada bezimene junake i junakinje koji su, ne mareći za opasnost po svoj život, spašavali ugrožene. Festival ”već 11 godina… teži k razvoju društva kozmopolitskog identiteta, shvaćanju i prihvaćanju kulturnih i društvenih različitosti
Kad sada na Pesah (počinje u ponedjeljak, 10. travnja 2017. – kakva li nesretna podudarnost i povijesna paralela!) za Seder stolom čitaju ”Hagadu”, doživljavaju li dar slobode? – iako se njihova sloboda sastoji u tome da u svojoj niši njeguju svoje uspomene, dok ih izvan zidova zgrade Židovske općine Zagreb u Palmotićevoj 16, odnosno kuće židovske vjerske zajednice Bet Israel na Mažuranićevom trgu 6 nitko ne prepoznaje kao Židove.
Znam da se pokojni profesor Adalbert Rebić trudio, zajedno sa svojim prijateljima u vjerskim zajednicama, artikulirati identitet hrvatskog ”postholokaustnog židovstva”, za koje je središnji problem kako integrirati iskustvo SHOE – iskustvo da se metafizički shvaćeno Ništa ostvarilo u nacističkim logorima smrti – u vjerovanje otaca. Preživjelima činjenica da su preživjeli predstavlja(la) je izvor zahvalnosti – ali im je nametnula pritisak pitanja, za što im je dodijeljen dar života, zašto baš njima dok su drugi stradali – na što ih taj dar obvezuju i hoće li smoći snagu udovoljiti obavezama iz dara života?
To su unutarnje dileme suvremenog židovstva, s jedne strane europskog, postholokaustskog, s druge strane životno uvijek ugroženog izraelskog židovstva.
Željela bih saznati dokle su za života profesora Rebića uspijevali njegovi dijalozi u židovskim zajednicama. Ne vjerujem da je sve ostalo samo na tumačenju starozavjetnog židovstva antičkog razdoblja. Prenošenje tradicije i vjere s pokoljenja na pokoljenje središnja je obaveza židovske obitelji, sve do današnjeg vremena.
Arik Brauer se u svojoj ”Hagadi” fokusirao na temu oslobađanja i slobode naspram ropstva, te mislim da je iskustvo slobode u središtu doživljavanja suvremenih Židova i sačinjava – ako ne i cjelovit – barem važan element identiteta.
No zašto Festival tolerancije?
Kad sada na Pesah (počinje u ponedjeljak, 10. travnja 2017. – kakva li nesretna podudarnost i povijesna paralela!) za Seder stolom čitaju ”Hagadu”, doživljavaju li dar slobode? – iako se njihova sloboda sastoji u tome da u svojoj niši njeguju svoje uspomene, dok ih izvan zidova zgrade u Palmotićevoj 16, odnosno kuće židovske vjerske zajednice Bet Israel na Mažuranićevom trgu 6 nitko ne prepoznaje kao Židove
Ta inicijativa ima vrlo ambiciozan plan – osvijestiti vrijednost multikulturalnosti i promicati interkulturalne kontakte.
Pojam tolerancije budi asocijacije koje nisu posve u suglasju s ciljevima Festivala: tolerancija, uvažavanje drugoga i drugotnosti su važni preduvjeti za život u svakoj zajednici – važni, nužni, ali samo po sebi nedovoljni.
Treba zapitati preživjele žrtve holokausta u Europi moraju li i danas strahovati za svoju slobodu, za svoj život (kao u Izraelu), osjećaju li se primoranima skrivati ispod mimikrija i kretati se među nežidovima što neupadljivije i neprepoznatljivije?
Prema njujorškom sociologu Danielu Bellu suvremeni Židovi opredijelili su se za ”dvostruki identitet” – građanina među građanima, a ”unutrašnja je tajna židovska”.
”Dvostruki znak” je kao povez na čelu, vidljiv samo drugim sunosiocima tajne. ”Židovstvo je”, prema književniku i psihoanalitičaru Manesu Sperberu, ”ono isto što je devi grba. Kako god se nosi s njom, riješiti je se ne može.”
Nose li se sa svojim židovstvom, jer drugačije ne mogu i čuvaju li se u strahu od (novih?) progona? Ili žive kao građani koji se, osim kao nositelji ove baštine, osjećaju i punovrijednim članovima zajednice, pa smiju bez straha artikulirati svoje potrebe i imati precizne, konkretne predstave o tome što im treba za dostojan život? Dostojan život nije život u toleranciji, nego život s uvažavanjem i poštovanjem.
Izložba Arika Brauera u sklopu JFF-a, kao i sam Festival tolerancije, održava se ne samo kao dio Festivala nego kao ”izvor inspiracije” (N. Popović) za pojedince i za zajednice koje se (još) bore za svoj identitet i za slobodu da žive bez diskriminacije, za uključenost naspram izolaciji, za pripadnost i neopterećenost naspram nametnutom bremenu predrasuda i isključivosti.
”Cilj Festivala nije samo kultura sjećanja, nego i konfrontacija preživjelih žrtava s preživjelim osobama koje su – namjerno ili nenamjerno, dobrovoljno ili pod prisilom – postale suakterima programa konačnog rješavanja (židovstva) – u želji da se to zlo više nikada ne ponovi”, kazao je Branko Lustig.
No, i sam spiritus rector Branko Lustig ne može a da se ne zapita ”Što to zapravo znači: da se nikad ne ponovi? Ponovilo se, ponavlja se”, zaključio je u privatnom razgovoru i dao naslutiti da bi se zli duhovi mogli neočekivano i naglo probuditi.
Izložba Arika Brauera u sklopu JFF-a, kao i sam Festival tolerancije, održava se ne samo kao dio Festivala nego kao ”izvor inspiracije” (N. Popović) za pojedince i za zajednice koje se (još) bore za svoj identitet i za slobodu da žive bez diskriminacije, za uključenost naspram izolaciji, za pripadnost i neopterećenost naspram nametnutom bremenu predrasuda i isključivosti
U ime svih kojima ovaj Festival nosi poruku slobode treba mu zaželjeti da ne širi samo duh tolerancije – jer tolerancija je tek (negativno shvaćana) odsutnost isključenosti i izolacije.
Isključeni teži pozitivnim iskustvima: prihvaćenosti i uključenosti. Unatoč toj kritičnoj zamjerci glede naslova svrsishodnost je takva festivala izvan svake dvojbe.
Javnosti još uvijek treba ponovo i ponovo utuvljivati u glavu što je holokaust bio, što je značio za svaku potencijalnu žrtvu, za svaku deportiranu osobu i obitelj, ali i za počinitelje i njihove potomke.
Naposljetku za kolektivni identitet zemalja iz kojih potječu zločinci.
Možda će takva sjećanja doista potaknuti gradske vlasti na izgradnju spomenika žrtvama holokausta u Branimirovoj ulici na zagrebačkom željezničkom kolodvoru – odakle su transporti i odlazili u logore smrti (obećanje gradonačelnika prigodom otvorenja izložbe Austrijskog kulturnog foruma) kao i osnivanje Muzeja tolerancije na Radničkoj cesti na mjestu stare uljare.
Sve dok se ne ostvare ti projekti, festivali kao JFF jamče očuvanje sjećanja na žrtve holokausta i promicanje ljudskih prava i sloboda, tolerancije i prihvaćanja različitosti.
Još tekstova ovog autora:
- Neizrečeno i nedorečeno naslijeđe za novoga predsjednika
- Umjesto apela na askezu, angažman za bolji svijet
- Njemački katolici ne spremaju nikakvu šizmu
- Što veže katolike i Židove i zašto Crkva mora učiti od njih
- Sinoda o Amazoniji: još jedno poglavlje iznevjerenih nada?
- Nisu svi vjernici ”desničarske orijentacije”
- Zastarjeli diskurs Crkve i rodna perspektiva
- Pomiješane emocije nakon austrijskih parlamentarnih izbora
- Crkva zvana čežnja: nadbiskupe Devčiću, a da pozovemo Kineze?
- O ustaštvu je riječ: valja presjeći zlo u korijenima
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.