Pitaju me čiji sam (Gdje sam – tu sam)

Mona lisa

Poštovani!

U svoju antologiju hrvatskog pjesništva uvrstio sam sedam Vaših pjesama. Do ovoga rata niste pristajali na izbore s nacionalnim atributom, osim na one s jugoslavenskom odrednicom. Zbog takvog Vašeg stajališta mnogi Vas još uvijek i zaobilaze i prešućuju u Hrvatskoj. Rođeni ste u Sarajevu, živjeli ste u Beogradu, sada živite u Sarajevu. Pisali ste i ekavicom i ijekavicom, tako pišete i danas. Budući izdavač moje antologije i njezini recenzenti zahtijevaju od mene Vašu pismenu izjavu: u nacionalnom smislu, čiji ste Vi, zapravo, pisac danas?

Antologičar

ODGOVOR ANTOLOGIČARU

Pitaju me čiji sam pisac danas. Svačiji, odgovaram svima. Pitaju me gdje sam?
Tu sam, odgovaram svima. Živ sam, a nema me. Hodam, a ne vide me.
Stalno razgovaram s vjetrom. Pišem i objavljujem, a ne čitaju me. Da, tu sam,
između korica, nešto u tvrdom, nešto u mekom uvezu. Čekam u vitrinama
gimnazijalce i gimnazijalke. Studentice i studente.

Profesori prolaze kraj mene kao kraj turskog groblja. Ni za njih ne postojim.
Dok moji kritičari gunđaju, čitateljima nije ni do čega. Ali, tu sam, htjeli to oni
ili ne. Bilo im drago il’ krivo. Tu sam. Vječan. Kao i vjetar. Svačiji i ničiji.
U cijelosti. Usprkos onima koji se pitaju tko sam i čiji sam, koji su uvjereni
da sam više nevidljiv nego li vidljiv. Tako beznačajan i običan.

Posve je nevažno čiji sam ja, a vrlo je važno čija je ta travka, koja u tom
dvorištu i raste i vene, nestaje slobodna i uvjerena da je ono samo njezino. A je li, gospodine, to dvorište uistinu samo njezino?

Tu sam. Samo se još ne zna čiji sam. Dakle, tu sam. Vratio se i među ignorante,
vrlo živ i vrlo vidljiv. Nitko ne zna otkud. Vidljiv a mrtav. Značajan a dojučer
nitko. Vrlo upitan, vlastitom voljom i ničiji i svačiji. Sad nezaobilazan i u mekom i u tvrdom uvezu. Preveden na sve svjetske jezike. Univerzalan. Antologijski važan. Dakle, vječan. Kao i vjetar bez kojeg u prirodi ne može disati ništa.

Tu sam. Odnedavno i u Parizu, i u Pekingu. Čas na ovom, čas na onom jeziku.
Na svakoj Zemljinoj točci. Tu sam. Što stariji to bolji. To vidljiviji i sve življi.
Gdje sam – tu sam. Uglavnom: tu sam. Uživam u miru i umišljenoj slavi.
Uživam u saznanju da ipak nisam vječan. A jesam koristan kao i vjetar.

A oni se pitaju čiji sam? Hrvatski il’ bosanskohercegovački? Ako sam
bosanskohercegovački, jesam li i srpski? Živimo u istoj državi, kao u istom dvorištu.

Pišemo sličnim jezicima, zašto, dakle, ne bih bio i bosanski i srpski? Sve te jezike razumijemo kao da je jedan. Zašto, dakle, ne bih bio i bosanski i srpski?

A ako sam samo hrvatski, kako sad tvrde neki Hrvati, zašto me u Hrvatskoj jedva tko i poznaje?

Profesori prolaze kraj mene kao kraj turskog groblja. Ni za njih ne postojim. Dok moji kritičari gunđaju, čitateljima nije ni do čega. Ali, tu sam, htjeli to oni ili ne. Bilo im drago il’ krivo. Tu sam. Vječan. Kao i vjetar. Svačiji i ničiji. U cijelosti. Usprkos onima koji se pitaju tko sam i čiji sam, koji su uvjereni da sam više nevidljiv nego li vidljiv. Tako beznačajan i običan

Pitaju me čiji sam, kome pripadaju riječi koje izgovaram i pišem? A čiji je Andrić, uzvraćam, hrvatski, srpski ili i bosanskohercegovački? Jugoslavenski? On je jedini vječan, a ja sam vrlo kratkovječan.

Ipak, čiji sam, uporni su oni što druge razvrstavaju i svrstavaju!?

A čiji je Gibraltar, uzvraćam im, španjolski ili britanski? Čiji su Falklandski otoci, britanski ili argentinski? Ili i francuski i španjolski? Malvini su argentinski, Falklandi britanski, Falklandi su malvinski, to jest argentinski, Malvini su falklandski, to jest britanski.

Kao što je i Andrić hrvatski i srpski i bosanskohercegovački, kao što je i svjetski. Bez obzira na silne i bezobzirne koji ga svrstavaju u svoje, a koji su kratkovječni u odnosu na njegovu sličnost travci koja je i pod silnim i bezobzirnim uvijek samo svoja i vječna. Imaju svoje države, svoje vojske, avione, topove i minobacače.

A čiji sam ja kojeg također ta pitanja more? Ja, koji sam bez ikakve moći? Jer nemam svoju vojsku, nemam ni avione, ni topove ni minobacače. Nemam ni svog predsjednika, nemam ni svoju vladu, a ni svoj sabor. A ni narod me moj, eto, nimalo ne poštuje, jedva me poznaje, iako sad ne pristaje ni na kakve podjele tog moga posve maloga ja.

A čiji je Njegoš, pitam sve koje slična pitanja more, i čiji je Kundera, čiji je Picasso, francuski ili španjolski? Čiji je Chagall, ruski, francuski ili židovski? Čija je Mona Lisa u Louvreu, a čiji je friz Partenona u Palermu?

A čiji sam ja kojeg također ta pitanja more? Ja, koji sam bez ikakve moći? Jer nemam svoju vojsku, nemam ni avione, ni topove ni minobacače. Nemam ni svog predsjednika, nemam ni svoju vladu, a ni svoj sabor. A ni narod me moj, eto, nimalo ne poštuje, jedva me poznaje, iako sad ne pristaje ni na kakve podjele tog moga posve maloga ja

Čija je travka što raste i u mome dvorištu, kao i u dvorištu nepoznatog u dalekoj
Francuskoj, i u dalekoj Engleskoj, Njemačkoj, u svim dvorištima svijeta? U kojima je ne zalijevaju iste kiše i ne grije ista snaga sunčeve zrake. Gdje o njoj govore različitim jezicima a ona ih sve razumije kao što i oni razumiju nju.

A to, čiji sam ja, kojeg također takva pitanja more, a nemam ni svoju vojsku, nemam ni avione, ni topove, ni minobacače, s kojima bih to pitanje s takvom silom u svojoj državi riješio brzo i lako. Bez sile sam kao i travka u mom dvorištu, sasvim slučajno u njemu nikla. Njezino je sjeme u njega sasvim slučajno nanio vjetar.

Jer, posve je nevažno čiji sam ja, a vrlo je važno čija je ta travka, koja u tom
dvorištu i raste i vene, nestaje slobodna i uvjerena da je ono samo njezino. A je li, gospodine, to dvorište uistinu samo njezino?

Ako na sva ova pitanja odgovore znate, gospodine, što me to, onda, pitate?
Ako ih, pak, ne znate, na kojim to načelima, onda, naš svijet, uopće, danas opstoji?

I hoće li se on, na njima, i u vašoj antologiji, održati s toliko pitanja bez odgovora, dragi moj gospodine?

(Prenosimo s portala Miljenka Jergovića).