Aleksandar Maršavelski
Pod utjecajem Napoleonovog građanskog zakonika u Europi se postepeno širio koncept tzv. prava krvi (ius sanguinis) u uređivanju prava državljanstva. Po tom konceptu državljanstvo se prenosi ”putem krvi” s roditelja na dijete.
Pravo krvi je nakon Drugog svjetskog rata postalo stožerno načelo u zakonskom uređenju hrvatskog prava državljanstva, a od 1977. godine postalo je i isključivi zakonski kriterij za određivanje državljanstva djeteta kojem su oba roditelja hrvatski državljani (u okviru tadašnjeg jugoslavenskog državljanstva).
Unatoč tome, donedavno neki građani s područja bivše SFRJ kojima su roditelji hrvatski državljani nisu mogli ostvariti hrvatsko državljanstvo po zakonskom pravu krvi – a što je imalo za posljedicu ugroženost ili čak povredu nekih njihovih temeljnih ljudskih prava.
Sjetimo se poznate konstatacije da je državljanstvo ”pravo da se imaju prava” (Hannah Arendt).
Europski sud za ljudska prava je 9. prosinca 2021. godine izbrisao s liste slučajeva i posljednji predmet nepriznatih hrvatskih državljana Lakić protiv Hrvatske (br. zahtjeva 28765/20) nakon što je gospodin Lakić obavješten da je uspješno ostvario svoje pravo na hrvatsko državljanstvo temeljem novog članka 30.a Zakona o hrvatskom državljanstvu.
Gospodin Lakić je rođen 1980-ih godina u Vojvodini od majke i oca hrvatskih državljana. Podnio je zahtjev za utvrđenjem hrvatskog državljanstva još 2014. godine temeljem čl. 30. Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji između ostalog propisuje da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do 8. listopada 1991. godine.
I dalje postoje određene nedosljednosti u primjeni prava krvi u Hrvatskoj. Naime, posve je nevjerojatno da šukununuci hrvatskih iseljenika mogu lako steći hrvatsko državljanstvo čak i bez poznavanja jezika, a pojedina djeca hrvatskih državljana rođena prije 1977. godine to pravo ne mogu ostvariti
Kako su Lakićevi roditelji u vrijeme njegovog rođenja imali hrvatsko republičko državljanstvo, on je po sili zakona hrvatski državljanin, ali mu to pravo nije bilo priznato.
Naime, Ministarstvo unutarnjih poslova odbilo je zahtjev gospodina Lakića kao i stotine drugih građana u istoj situaciji. To su učinili i žalbeno tijelo, a zatim i Upravni sud i Visoki upravni sud, kao i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji su svi odlučivali u njegovom predmetu.
Gospodin Lakić je imao taj peh da je bio jedan od oko 5.000 nepriznatih hrvatskih državljana s prostora bivše Jugoslavije kojima je u matičnim knjigama bilo pogrešno upisano neko drugo državljanstvo.
U njegovom slučaju matičar je upisao republičko državljanstvo prema mjestu rođenja, ali to je tada bilo posve nevažno jer ta greška nije imala nikakav pravni učinak do raspada bivše Jugoslavije.
Argument hrvatskih upravnih tijela i sudova koji su odlučivali u ovim predmetima bio je taj da je potrebno najprije ispraviti grešku matičara u Srbiji da bi se moglo utvrditi hrvatsko državljanstvo.
Međutim, to je bio ne samo nezakoniti, nego i nemogući uvjet jer kada bi matičar ispravio tu grešku, onda bi gospodin Lakić i drugi ostali bez jedinog državljanstva koje imaju i time bi postali apatridi što izričito zabranjuje Konvencija o smanjenju slučajeva bez državljanstva, koju su ratificirale i Hrvatska i Srbija, a i većina ostalih zemalja bivše Jugoslavije.
Pred Sudom u Strasbourgu, gospodin Lakić argumentirao je povredu članka 1. Protokola 12 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava koja općenito zabranjuje diskriminaciju.
Imajući u vidu ranije četiri presude u kojima je Ustavni sud Republike Hrvatske odlučio suprotno kada se radilo o pogrešno upisanim državljanima u Hrvatskoj – osporavajući im upisano hrvatsko državljanstvo i tretirajući ih kao državljane drugih republika upravo po pravu krvi – ispostavilo se da je problem bio u nehrvatskom nacionalnom podrijetlu gospodina Lakića.
Europski sud za ljudska prava je u čuvenoj presudi Kurić i drugi protiv Slovenije o tzv. izbrisanima, utvrdio neslovensko nacionalno podrijetlo kao osnovu diskriminatornog postupanja i osudio Sloveniju zbog takvog postupanja.
Da njegov zahtjev nije postao bespredmetan, gospodin Lakić bi imao šanse za uspjeh u Strasbourgu.
Još dok se predmet gospodina Lakića provlačio kroz hrvatske sudove i dok su trajale pravne bitke brojnih drugih nepriznatih hrvatskih državljana, valjalo je razmotriti alternativne mogućnosti kako ispraviti greške matičara na području bivše Jugoslavije, a da te osobe ne ostanu ni u jednom trenutku bez državljanstva tj. apatridi.
Krajem 2017. godine sam ovaj problem izložio kolegi i prijatelju Savi Manojloviću, kojeg poznajem još od 2008. godine kada smo zajedno bili na studijskom posjetu u Haagu.
Manojlović je bio idealna osoba za to jer je vodio nevladinu organizaciju u čijem radu je pokazao ne samo da zna prepoznati pravni problem koji ima šanse da bude uspješno riješen, već se pokazao i kao čovjek koji voli izazove i iznimno je ustrajan da pronađe rješenje.
Došli smo tako početkom 2018. godine na ideju da iniciramo amandman u Skupštini Srbije koji bi omogućio ispravak greške, a da istovremeno zadrže postojeće državljanstvo kako ne bi postali apatridi.
Izradili smo tako zakonodavni amandman, a onda je Manojlović uspio organizirati dvjestotinjak ljudi koji su imali isti problem kao i gospodin Lakić. Oni su telefonirali, lijepili plakate, slali pisma, pisali mailove i na druge načine zahtijevali od političara u Srbiji da predlože, a zatim i podrže amandman u Skupštini.
Inicijativa je uspjela jer je jedan zastupnik iz vladajuće stranke najprije obećao, a zatim je i predložio predmetni amandman Skupštini.
To je bila pobjeda, a na nju me podsjetila puno veća pobjeda ovog mjeseca u kojoj je Manojlović uz pomoć više desetaka tisuća građana koji su prosvjedovali natjerao predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da povuče dva sporna zakona – o eksproprijaciji i referendumu – a sve u cilju sprječavanja trajnog zagađenja okoliša eksploatacijom litija od strane kontroverzne multinacionalne korporacije Rio Tinto.
Međutim, dogodio se neočekivani preokret kada je amandman propao na glasanju u Skupštini u ožujku 2018. godine. To je bilo ogromno razočarenje za ljude koji s vjerovali da će konačno ispraviti grešku i ostvariti svoje pravo na domovnicu. Ljudi su bili prevareni, izdani od strane političara koji su pogazili vlastitu riječ.
Nadajmo se da to neće biti slučaj s Rio Tintom!
Ipak, postoje političari koji ne gaze svoju riječ. Jedan takav je u Hrvatskoj aktualni potpredsjednik Vlade Boris Milošević.
Pod utjecajem Napoleonovog građanskog zakonika u Europi se postepeno širio koncept tzv. prava krvi (ius sanguinis) u uređivanju prava državljanstva. Po tom konceptu državljanstvo se prenosi ”putem krvi” s roditelja na dijete
Kada se 2019. godine mijenjao Zakon o hrvatskom državljanstvu, inicirali smo s Hrvatskim pravnim centrom novi amandman koji je Milošević podržao, a zatim ga i predložio Hrvatskom saboru te osigurao podršku vladajuće većine.
Taj amandman se danas nalazi u članku 30.a Zakona o hrvatskom državljanstvu, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020. godine te koji je dosad omogućio gospodinu Lakiću i stotinama drugih građana da ostvare svoje pravo na hrvatsko državljanstvo.
Jedini nedostatak nove odredbe članka bio je naknadno ubačeni rok od dvije godine za podnošenje zahtjeva što je građane posebno ograničilo zbog pandemije, a nadležnost zaprimanja zahtjeva je ograničena na hrvatske konzulate u inozemstvu, od kojih su neki bili zatvoreni na neko vrijeme ili nisu primali zahtjeve ili su primali vrlo ograničeni broj zahtjeva.
Ipak, posljednjom izmjenom Zakona o hrvatskom državljanstvu koju je Hrvatski sabor donio na sjednici 8. prosinca 2021. taj rok je produljen za još jednu godinu, dakle, do 2. siječnja 2023. godine.
Međutim, trebalo bi omogućiti građanima da zahtjeve mogu podnijeti i u Ministarstvu unutarnjih poslova u Hrvatskoj koje ionako rješava te predmete, ali s mjesecima zakašnjenja zbog spore konzularne pošte.
Upravo je gospodin Lakić od podnošenja novog zahtjeva putem konzulata do dobivanja obavijesti o utvrđenju hrvatskog državljanstva čekao skoro godinu dana.
Osim toga, i dalje postoje određene nedosljednosti u primjeni prava krvi u Hrvatskoj. Naime, posve je nevjerojatno da šukununuci hrvatskih iseljenika mogu lako steći hrvatsko državljanstvo čak i bez poznavanja jezika, a pojedina djeca hrvatskih državljana rođena prije 1977. godine to pravo ne mogu ostvariti.
Ako je stožerno načelo uređivanja državljanstva u Republici Hrvatskoj pravo krvi, onda bi svim građanima kojima su oba roditelja hrvatski državljani, bez obzira na to kada i gdje su rođeni, trebalo omogućiti pravo na hrvatsko državljanstvo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Curenje poruka iz pametnog ”telekrana”
- Posvojena djeca doktora Konga
- Lišeni osjećaja empatije prema žrtvama: pravosuđe bez duše
- Trgovanje ljudima – moderni oblik ropstva u brojkama
- Bizarni izazovi na TikToku za mnogu djecu su i smrtonosni
- Pravo na pobačaj na prekretnici
- Putin i stranka prevaranata i lopova su neprijatelji mira
- Trideset godina izgradnje sustava ljudskih prava u RH
- Što moramo naučiti iz smrti Madine Hosseini
- Odabir predsjednika Vrhovnog suda slika je našeg pravosuđa
