U svojoj studiji Turning Points in Economic Development (Studies in Social Sciences 4. Mouton) Rudolf Bićanić opisao je patologije u ekonomskom razvoju. Za one koji to eventualno ne znaju Rudolf Bićanić najveći je hrvatski ekonomski teoretičar dvadesetog stoljeća.
Piše ”(pod pritiskom prenapregnute ekonomije) kupci i prodavači djeluju mimo zakonskih i institucionalnih prepreka… Gospodarstvo neformalne ekonomije dezintegrira; akteri djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena društvenog temelja, niti su postavljeni ili redefinirani društveni ciljevi… Službena ograničenja su slomljena snalaženjem, bilo da se radi o zaobilaženju, izbjegavanju ili kršenju zakona…
Zakon nema više obilježja opće volje. Njegova važnost je relativna, a poslušnost selektivna. Sve se može dobiti po nekoj cijeni dok se misli da počinitelj neće biti uhvaćen. Razvojna politika počela je postavljanjem skupa vrijednosti… a sada je razvojna politika suočena s otporima tim ciljevima… Korupcija je uobičajena u javnoj upravi kod birokrata i političara, kao upotreba javne vlasti za osobne interese, privilegije, potpore…”.
Bićanić patologije ne vidi kao pojedinačni grijeh već kao posljedicu ekonomskog, društvenog i političkog sistema. U to doba pisale su se knjige o ekonomskom razvoju, a samo su rijetki primjećivali da više učimo iz neuspjeha, nego iz optimističkih ideja napretka.
Ono što je zanimljivo jest da je tekst napisan u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Danas nije sasvim različito.
Kada si kao društvo postavimo cilj, na primjer, ulazak u Europsku uniju, postignemo konsenzus o tome, tada odjednom to prikrije sve patologije. Međutim, i ubrzo, ciljevi se nekako izgube, formaliziraju, pretaču u zakone koje nitko ne poštuje, ciljevi postaju zbunjujući čvor političkih taktika , parola koje se mijenjaju preko noći (vidi George Orwell ”Životinjska farma”).
Nitko zapravo više ne vjeruje u parole, govore i fraze, već suprotno: jasno se vidi da se jedno proklamira, a drugo radi. Iz nejasnih ciljeva izvode se problematična načela. Iz problematičnih načela izvode se nejasne politike, nejasne fraze pretvaraju se u formalne zakone koji se tumače prema promjenjivoj volji moćnih ljudi, a ne prema smislu radi kojeg se zakoni pišu
Nitko zapravo više ne vjeruje u parole, govore i fraze, već suprotno: jasno se vidi da se jedno proklamira, a drugo radi. Iz nejasnih ciljeva izvode se problematična načela. Iz problematičnih načela izvode se nejasne politike, nejasne fraze pretvaraju se u formalne zakone koji se tumače prema promjenjivoj volji moćnih ljudi, a ne prema smislu radi kojeg se zakoni pišu.
Pravnici bi rekli, izmiče teleološko tumačenje i pretvara se u teološko, dogmatsko, formalno i birokratsko.
Jaz između riječi i djelovanja političke klase, institucija i stvarnosti postaje sve veći. Prevladava double talk, neki jezik izvještačen i prazan. I važnije je poslati poruku lojalnosti nego nešto smisleno reći.
Da bi bio ispravan moraš koristiti formule ”pobjednička hrvatska vojska”, govoriti prijam, a ne prijem, ”prvi hrvatski predsjednik”, svakako doktor Franjo Tuđman o čijem doktoratu ima različitih mišljenja i kojeg je pročitao malo tko od njegovih obožavatelja.
Mene u posljednje vrijeme iritira izraz ”komunicirali smo” – prema javnosti, prema Saboru, prema… Zar riječ rekli smo, kazao sam, napisao sam pismo – nisu hrvatske riječi?
Međutim mene ne ljuti taj siromašni vokabular (izričaj?) nego ono što prikriva, naviku da se riječi melju, žvaču i prežvakavaju, i da se – kao žvakače guma nakon pet minuta – potpuno izbjegne sadržaj.
Taj jezik političke korektnosti onemogućava one koji ga koriste da doista nešto i kažu, konceptualno misle, da bude poticajno i zanimljivo. Krizme blijede i pretvaraju se u nešto svakodnevno i dosadno. Ciljevi i društveni smisao ne postoji, a svakodnevna birokratska rutina, propisi i pravo nisu nastali.
Eto to opisuje Bićanić kao razvojne patologije koje plemenite ciljeve progresa i prosvjećenosti, napretka i ekonomskog uspjeha pretvaraju u zbrke, kaos društvenih vrijednosti, situacije u kojima staro nije prestalo, a novo nije nastalo.
Dok je on to vidio u padu ekonomske uspješnosti i neproduktivnosti revolucionarnih ideala, ja vidim, pola stoljeća kasnije u neproduktivnosti nacionalnih zanosa koji se rasplinu u mitovima, raspravama o simbolima zajednice, prošlosti i identiteta.
Akteri i danas djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena stvarnog temelja, postaje klasa koja opstruira razvoj, koja se ponovo opravdava neukošću naroda, krivnju za neuspjehe prebacuje na imaginarne zavidne neprijatelje i zavjere.
Stvarno postaje formalnost, a formalno postaje stvarnost. Postoje zakoni za sve i svašta, ali se ne primjenjuju sa smislom i zdravim razumom. Postupci su nepotrebno produženi.
Administracija traži mnogobrojne dokumente, do kojih bi mogla i trebala doći sama, sudovi zatežu s vještačenjima, delegiraju i žele dijeliti odgovornost s drugima i onda kad mogu odlučiti. Efikasnost i ekonomičnost kao da su nevažni.
Stvara se fasada formalnih normi koje prikrivaju nerad, opravdavaju lažnu zaposlenost, institucije se bave same sobom.
Na primjer, jedna korisna institucija, glasnogovornik u praksi ne služi kontaktima s javnošću, nego sprečavanjem javnosti da čuje meritoran stav. Stručno znanje prikriva se komunikacijskom vještinom (kažu komunicirali smo, ali ne kažu što su učinili).
I važne institucije uživaju u ceremonijalnim i formalnim frazama. Pravna struka rado se bavi onim što u zakonima piše, a nerado onim što postižu. Ako nešto piše u aktu to je stvarnost (quod non est in actis non est in mundo).
Takva dogmatika pripada crkvama, a ne ciljno racionalnim organizacijama, koje imaju izvana zadanu svrhu koju trebaju postizati. Stvarnost, a ne fasada i forma trebala bi biti temelj za ocjenu uspješnosti.
Kada si kao društvo postavimo cilj, na primjer, ulazak u Europsku uniju, postignemo konsenzus o tome, tada odjednom to prikrije sve patologije. Međutim, i ubrzo, ciljevi se nekako izgube, formaliziraju, pretaču u zakone koje nitko ne poštuje, ciljevi postaju zbunjujući čvor političkih taktika , parola koje se mijenjaju preko noći
Eto, od tuda započinje i Bićanićeva kritika. Važni su proglašeni ciljevi razvoja, oni su temelj legitimnosti vlasti, odgovaraju na pitanje tko smo i što želimo, ali još važnije je pitanje kako ih postižemo.
Hrvatska fraza institucije i uprava ”trebale bi biti” instrumenti te volje, ali već u samom iskazu krije se iskustvo da nije tako, da se ne postižu željeni opći ciljevi društva, već posebni ciljevi upravljača, koji vole iskorištavati položaj, zapošljavati lojalne i poslušne.
Ili da ponovimo odlomak napisan o Hrvatskoj pred više od pola stoljeća.
”Akteri djeluju u vlastitom interesu dok je elita koja vlada lišena društvenog temelja, a društveni ciljevi niti su postavljeni ili redefinirani… Službena ograničenja su slomljena snalaženjem, bilo da se radi o zaobilaženju, izbjegavanju ili kršenju zakona… Zakon nema više obilježja opće volje. Njegova važnost je relativna, a poslušnost selektivna.
Sve se može dobiti po nekoj cijeni dok se misli da počinitelj neće biti uhvaćen. Razvojna politika počela je postavljanjem skupa vrijednosti… a sada je razvojna politika suočena s otporima tim ciljevima… Korupcija je uobičajena u javnoj upravi kod birokrata i političara, kao upotreba javne vlasti za osobne interese, privilegije, potpore… Sve ima cijenu, a ništa vrijednost”.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.
Još tekstova ovog autora:
- Politički događaj u Kninu je odmicanje od populizma
- Često osjetim trulež kad se nešto proglasi svetinjom
- Hrvatska je talac crnih bilježnica
- Hrvatska boluje od viška egoizma. Tako je i u strankama
- SDP-u trebaju nova lica i ideje, ali i ostavke zbog poraza
- SDP je bio film bez glavnog glumca, jasnog scenarija i promidžbe
- Politička alkemija sastavljanja vlade
- Žene nisu nasmiješeni ukras, one biraju i odlučit će izbore
- Zar je naša sudbina da stalno čepimo nos i biramo manje loše
- Politički grijeh nije ispovjedna tajna, uvijek se otkrije
Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.